Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1303/09 (E. D.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1303/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1303/09, rješavajući apelaciju Emira Drače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Drače podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 024567 09 Gž od 8. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Drače (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 30. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 024567 09 Gž od 8. aprila 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 024567 02 P od 5. decembra 2008. godine, obavezana je JP Elektroprivreda BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantu isplati iznos od 5.773,51 KM, a JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) iznos od 1.018,80 KM na ime naknade štete na stambenom objektu i pokretnim stvarima, sve sa kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je međupresudom Kantonalnog suda broj Gž-17/04 od 22. februara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda FBiH broj Rev- 660/05 od 12. septembra 2005. godine, riješeno pitanje odgovornosti prvotuženog i drugotuženog za štetu koja je nastala zbog tzv. „plavnog vala“, odnosno izlijevanjem rijeke Neretve 16. decembra 1999. godine. Navedenom međupresudom utvrđena je suodgovornost tuženih za nastalu štetu i to prvotuženog u omjeru od 85% i drugotuženog u omjeru od 15% . U konkretnom slučaju je, stoga, bila sporna samo visina nastale štete.

3. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske, elektro i finansijske struke, te da je sve te nalaze prihvatio kao objektivne i stručne, a ni parnične stranke im nisu prigovorile. Na osnovu tih nalaza utvrđeno je da ukupna šteta na apelantovom stambenom objektu iznosi 3.858,74 KM, a na pokretnim stvarima 2.933,58 KM. S obzirom na omjer odgovornosti prvotuženog i drugotuženog koji je utvrđen navedenom pravosnažnom međupresudom, Općinski sud je obavezao prvotuženog da isplati 85% ukupno utvrđene štete (5.773,51 KM), a drugotuženog da isplati 15% ukupno utvrđene štete (1.018,80 KM). Općinski sud je također naveo da je odbio prigovor prvotuženog da je dio štete koju je apelant pretrpio već namirio, zato što iz kopije priznanice od 29. januara 2001. godine proizlazi da je apelantu isplaćen iznos od 4.300,00 KM na ime jednokratne pomoći. Općinski sud je zaključio da se radi o „solidarnoj novčanoj pomoći a nikako ispunjenju obaveze po osnovu ovog štetnog događaja“, odnosno o davanju „na ime urgentne, solidarne, jednokratne novčane pomoći, kako je to i naznačeno u nalogu od 29.1.2000.g.“.

4. Kantonalni sud je, osporenom presudom broj 58 0 P 024567 09 Gž od 8. aprila 2009. godine, djelimično uvažio žalbe tuženih, pa je prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezao prvotuženog da apelantu isplati iznos od 1.473,51 KM umjesto 5.773,51 KM sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da pravni osnov odgovornosti tuženih za naknadu štete apelantu nije bio sporan. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu provedenih vještačenja, utvrdio i ukupnu visinu štete koju je apelant pretrpio. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prigovor prvotuženog da iznos od 4.300,00 KM, koji je apelant nesporno primio od prvotuženog, treba biti uračunat u ukupan iznos štete. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je iz uplatnice od 29. januara 2000. godine vidljivo da se radi o isplati iznosa „na ime jednokratne novčane pomoći od velikih voda po odluci broj 537/00 od 28.1.2000. godine“. S obzirom da je navedeni iznos, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, isplaćen povodom konkretnog štetnog događaja, potrebno ga je uračunati u štetu, bez obzira što je označen izrazom „jednokratna pomoć“. Kantonalni sud je naveo da ovo proizlazi i iz spiska lica kojima je ova pomoć isplaćena „a koji sadrži, pored imena lica sa njihovim adresama i iznos novčane pomoći, kao i procijenjeni iznos štete, te procentualni omjer između pomoći i utvrđene štete“. Sve ovo, prema mišljenju Kantonalnog suda, potvrđuje činjenicu da je namjera prvotuženog bila „da se oštećenima urgentno isplati određeni novčani iznos i to na ime pokrića štete iz predmetnog štetnog događaja“. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da bi, neuračunavanjem primljenog iznosa i obavezivanjem prvotuženog na plaćanje punog iznosa štete, apelant primio veći iznos od stvarne štete, „a što bi vodilo neosnovanom obogaćenju“.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ranije isplaćeni iznos na ime „jednokratne pomoći“ uračunao u ukupno utvrđen iznos štete koju je apelant pretrpio. Naime, apelant je naveo da je ranije isplaćeni iznos predstavljao samo „jednokratnu pomoć u znak solidarnosti“, pa ne može biti govora da je namjera tuženih bila da se oštećenim isplati urgentno određeni iznos novca i to na ime pokrića štete“. Dalje, apelant je naveo da je odredbom člana 211. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je takvo pravo zadržao ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Apelant je također naveo da prvotuženi nije bio u zabludi kad je isplaćivao jednokratnu pomoć, „što jasno proizlazi iz samog naloga za isplatu iz kojeg je vidljivo da je [apelantu] isplaćen određeni iznos na ime jednokratne pomoći“, a tuženi nije zadržao pravo na povraćaj onoga što je platio, niti je to uradio da bi izbjegao prinudu. Apelant je također naveo da izjava o zadržavanju prava na povraćaj isplaćenog mora biti data prije ili najkasnije u vrijeme isplate, a ako je data nakon isplate „kao u konkretnom slučaju“, ona nema pravnog dejstva. S tim u vezi, apelant navodi da ako bi se ranije isplaćeni iznos od 4.300,00 KM smatrao „kao iznos isplaćen na ime naknade štete, a ne jednokratne pomoći, to bi značilo da je [apelant] isplatom ovog iznosa doveden u zabludu“, te da je taj iznos prvotuženi isplatio „smatrajući da nije dužan platiti po osnovu naknade štete, što proizlazi iz dugotrajnosti postupka u predmetima 'Plavnog vala'“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da apelant svoju tvrdnju o kršenju navedenih prava zasniva isključivo na svom tumačenju odredbe člana 211. ZOO koji se, međutim, ne odnosi na ovu pravnu situaciju. Naime, navedena odredba propisuje da onaj ko isplati neki iznos a zna da nije dužan platiti, nema pravo tražiti povraćaj isplaćenog iznosa, osim u propisanim slučajevima. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o zahtjevu za povrat isplaćenog iznosa već o sporu za naknadu štete po apelantovoj tužbi. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud nesumnjivo utvrdio da je prvotuženi, prije isplate „jednokratne pomoći“, procijenio nastalu štetu i svim oštećenima isplatio određene iznose u procentualnom omjeru u odnosu na procijenjenu štetu. Stoga je Kantonalni sud zaključio i obrazložio zbog čega smatra da ranije isplaćeni iznos, bez obzira kako je svrha isplate navedena u uplatnici, mora biti uračunat u ukupan iznos štete. Osim toga, Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1303/09 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio