Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1322/09 (D. S.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1322/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1322/09, rješavajući apelaciju Drage Subotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Subotića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-88/07 od 25. februara 2009. godine i P-347/05 od 17. avgusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Subotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Topole, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH ) br. Gž-88/07 od 25. februara 2009. godine i P-347/05 od 17. avgusta 2007. godine.
2. Presudom Suda BiH broj P-347/05 od 17. avgusta 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Bosna i Hercegovina – Uprava za indirektno oporezivanje BiH Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime otpremnine isplati iznos od 9.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantu Rješenjem tužene broj 01-34-2448-622 od 7. marta 2005. godine, kao radniku bivše Republičke uprave carina, utvrđen status zaposlenika na raspolaganju od 1. januara 2005. godine do 30. juna 2005. godine. Sud BiH je, dalje, utvrdio da je u predmetnom rješenju navedeno da, ako apelant za vrijeme trajanja raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca, radni odnos mu uz otkazni rok od 15 dana prestaje 15. jula 2005. godine. Također, Sud BiH je naveo da iz rješenja proizlazi da je apelantu za vrijeme trajanja raspolaganja utvrđeno pravo na naknadu plate u visini osnovne plate uvećane po osnovu minulog rada, prema koeficijentu radnog mjesta na kojem je bio raspoređen u bivšoj Carinskoj upravi do dana početka trajanja raspolaganja. Sud BiH je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da mu je tužena nakon prestanka radnog odnosa bila dužna isplatiti otpremninu u skladu sa članom 12. stav 2. i članom 30. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 44/03 i 52/04, u daljnjem tekstu: Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja), te članom 42. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 19/02, u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi).
4. Sud BiH je, dalje, naveo da je odredbom člana 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja propisano da od 1. januara 2004. godine zaposlenici ranijih carinskih uprava postaju zaposlenici države i da će se na njih primjenjivati Zakon o državnoj službi sa određenim izuzecima. Sud BiH je, također, naveo da je odredbom člana 42. Zakona o državnoj službi propisano da „u slučaju razrješenja sa dužnosti nastalog uslijed prekobrojnosti iz člana 33. navedenog zakona, razriješeni državni službenik ima pravo na otpremninu u visini iznosa šestomjesečne plate“. Sud BiH je, dalje, obrazložio da apelant nije bio državni službenik, već je postao državni zaposlenik do daljnjeg rješavanja njegovog statusa a da pravo na otpremninu pripada samo službenicima Uprave koji nakon postupka organizacionog restrukturiranja dobiju status zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje. Osim toga, Sud BiH je naveo da pravo na otpremninu predviđenu članom 42. Zakona o državnoj službi pripada samo državnom službeniku koji, učestvujući na internim oglasima, ne bude raspoređen u Upravu sa danom okončanja postupka raspoređivanja zaposlenih u Upravi u kojem slučaju se proglašava prekobrojnim u smislu odredbe člana 32. Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik). S obzirom na navedeno, Sud BiH je utvrdio da apelantu ne pripada pravo na otpremninu, te je istakao da apelant nije mogao imati status državnog službenika ni u bivšoj entitetskoj carinskoj službi, jer je u smislu odredbe člana 22. Zakona o državnoj službi trebalo ispuniti opšte uslove (univerzitetska diploma ili akademske kvalifikacije VII stepena) koje apelant ne ispunjava. Sud BiH je zaključio da apelant nema osnov za svoj tužbeni zahtjev, jer nakon restrukturiranja entitetskih carina i uspostavljanja jedinstvene Uprave za indirektno oporezivanje nije postao zaposlenik Uprave.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi koju je izjavio protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Gž-81/07 od 25. februara 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio bitne činjenice koje se odnose na apelantov tužbeni zahtjev, te da je za donesenu odluku dao jasne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i drugostepeno vijeće. Drugostepeno vijeće je, također, utvrdilo da je pravilan stav prvostepenog suda u pogledu zaključka da pravo na otpremninu u smislu odredbe člana 42. Zakona o državnoj službi i člana 32. Pravilnika pripada samo državnom službeniku koji ne bude raspoređen u Upravu u kojem slučaju ga tužena proglašava prekobrojnim. S tim u vezi, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je apelantu, u skladu sa odredbom člana 45. navedenog pravilnika, utvrđen status zaposlenika na raspolaganju u periodu od 1. januara do 30. juna 2006. godine uz pravo na naknadu plaće u visini osnovne plaće uvećane po osnovu minulog rada prema koeficijentu radnog mjesta na kojem je bio raspoređen u bivšoj Carinskoj upravi do dana početka raspolaganja. Drugostepeno vijeće je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ne postoji pravni osnov da se tuženi obaveže na isplatu iznosa od 9.6000,00 KM apelantu, budući da apelant nije imao status državnog službenika. Također, drugostepeno vijeće je zaključilo da apelant prvostepenom odlukom nije diskriminisan, jer je, po mišljenju tog vijeća, Pravilnikom jasno utvrđena procedura za zapošljavanje i postupak izbora kandidata u Upravu, regulisan status državnih službenika i zaposlenika ranijih carinskih uprava, proglašavanje državnih službenika prekobrojnim, kao i stavljanje zaposlenika u status raspolaganja, te njihova prava na novčano potraživanje. Drugostepeno vijeće je, dalje, imajući u vidu da je apelantu isplaćena utvrđena novčana naknada za period u kojem je imao status zaposlenika na raspolaganju, zaključilo da je tužena ovakvim postupkom ublažila štetne posljedice prestanka radnog odnosa, te se, prema mišljenju drugostepenog vijeća, ova isplata može smatrati naknadom na koju radnik ima pravo u skladu sa članom 12. tačka a) Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnos na inicijativu poslodavca, jer je određena na osnovu radnog staža i visine plate. Zbog navedenog, drugostepeno vijeće je primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu.
7. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Sud BiH, pri odlučivanju o njegovom tužbenom zahtjevu, proizvoljno tumačio relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev. S tim u vezi, apelant je naveo da zaključak sudova nije u skladu sa čl. 12. stav 2. i 30. stav 5. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja. Naime, apelant je naveo da su svi carinski radnici bivših entitetskih carinskih uprava postali zaposlenici države u smislu odredbe člana 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, te da je tek „odredbom člana 34. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje, koji je stupio na snagu 23. decembra 2005. godine, taj status razdvojen na državne službenike i zaposlenike“. Također, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na zaposlenike sa VSS kojima je isplaćena otpremnina u skladu sa zahtjevom, dok zaposlenicima sa VŠS i SSS, kojima i on pripada, nije isplaćena, te da postoji diskriminacija zbog različitog tretmana.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud, prije svega, ističe da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelaciju koja pokreće identična pitanja koja se postavljaju u ovoj apelaciji. Ustavni sud primjećuje da je u Odluci broj AP 2156/08 od 27. oktobra 2010. godine, dostupnoj na www.ustavnisud.ba, zaključio da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na diskriminaciju. U predmetu broj AP 2156/08 Ustavni sud je naveo da smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, kao i da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud je u predmetu broj AP 2156/08 zaključio da apelant, osim paušalnog navoda o povredi prava na nediskriminaciju, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran.
12. Dovodeći u vezu navedenu odluku Ustavnog suda sa činjeničnim stanjem ovog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je razmatrao u Odluci broj AP 2156/08. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova, apelant nema pravni osnov za isplatu otpremnine. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci o dopustivosti broj AP 2156/08 od 27. oktobra 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi vezani za povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije ne sadrže argumente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović