Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1324/09 (A. D.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1324/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1324/09, rješavajući apelaciju Ante Drežnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Drežnjaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0- Gž-08-000 437 od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 010577 07 od 4. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Drežnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Faruk Grcić, advokat iz Jablanice, podnio je 30. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-08-000 437 od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 010577 07 od 4. jula 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 56 P 010577 07 od 4. jula 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-08-000 437 od 25. februara 2009. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Jasminke Zečić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), pa je apelant obavezan da isplati tužiteljici na ime naknade štete ukupan iznos od 2.840,12 KM, i to na ime zakupnine za period od 1. septembra 2006. godine do 1. aprila 2008. godine iznos od po 100,00 KM mjesečno, te određene iznose na ime utroška električne energije i na ime krečenja, bliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Osnovni sud je u prvostepenoj presudi obrazložio da je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da su tužiteljica i apelant zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u tužiteljičinom vlasništvu (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) 14. decembra 2004. godine na period od godinu dana, i to od 1. septembra 2004. godine do 1. septembra 2005. godine uz cijenu od 100,00 KM mjesečno. Navedeno je da je među parničnim strankama nesporno da je apelant sporni prostor koristio u navedenom periodu i da je za to platio ugovorenu cijenu. Međutim, kako je naveo Općinski sud, sporni su bili osnov i visina tužbenog zahtjeva nakon navedenog perioda, a apelant je istakao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

3. Osnovni sud je obrazložio da je iz provedenih dokaza, uključujući i apelantovu izjavu, nesporno da apelant nije tužiteljici niti njenoj punomoćnici predao ključeve spornog poslovnog prostora nakon isteka perioda na koji je ugovor bio zaključen. Također, iz izjave svjedokinje Fatime Zečić sud je utvrdio da je apelant, nakon isteka perioda na koji je ugovor bio zaključen, nastavio koristiti sporni poslovni prostor sve do septembra 2006. godine i da je njoj plaćao ugovorenu zakupninu.

4. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 596. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da, kad po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen novi ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme pod istim uslovima kao i prethodni ugovor. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedenu odredbu ZOO, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do prećutnog obnavljanja ugovora o zakupu, te da stoga nije prestala apelantova obaveza da plaća ugovorenu zakupninu. Dalje, Općinski sud je naveo da činjenica da je apelant predao ključeve trećem licu nije od utjecaja na njegovu obavezu da tužiteljici plaća zakupninu jer, kako je sud naveo, apelant nije sklopio ugovor o podzakupu, takav ugovor nije predočio sudu, niti je predložio izvođenje dokaza u tom pravcu. Također, Općinski sud je ocijenio da ni navodi da je poslovni prostor bio zapečaćen ne mogu osloboditi apelanta obaveze plaćanja zakupnine, jer zakupni odnos nije prestao i nije prestala apelantova obaveza plaćanja zakupnine koja „egzistira sve do predaje ključeva objekta zakupodavcu“. Pošto apelant nije do održavanja glavne rasprave predao sporni poslovni prostor tužiteljici, Općinski sud je zaključio da zakupni odnos još traje, pa je tužiteljica ovlaštena tražiti isplatu ugovorene zakupnine na osnovu člana 567. ZOO. Osim toga, apelant je obavezan i da tužiteljici isplati štetu, jer je ugovorom propisano da sve obaveze za poslovni prostor snosi zakupac, te da je prilikom napuštanja poslovnog prostora dužan dovesti taj prostor u prvobitno stanje. Općinski sud je naveo da je tužiteljica pretrpjela štetu zato što nije plaćan utrošak električne energije, te zato što je prostor morala okrečiti, pa joj u tom smislu pripada i naknada koju je dužan platiti apelant.

5. Kantonalni sud je u svojoj odluci obrazložio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, prihvatajući u cijelosti obrazloženje koje je dao prvostepeni sud.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena zato što su sudovi „očigledno proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo“. U tom pravcu, apelant navodi da sudovi nisu raspravili njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te da su usvojili pogrešno pravno stajalište uz obrazloženje da on nije tužiteljici vratio ključeve spornog poslovnog prostora. Apelant navodi da on ni do danas nije vratio ključeve tužiteljici, zato što ih je „po proteku zakupnog perioda od godinu dana predao Qlfa Bet kladionioci na njihovo traženje sa obrazloženjem da oni preuzimaju poslovni prostor“. Također, apelant je naveo da su inspektori Kantonalnog poreznog ureda Mostar zapečatili poslovni prostor 10. oktobra 2006. godine, pa od tada apelant više nije koristio poslovni prostor. Apelant smatra da je ovakvim odlukama doveden u „nesigurnu poziciju“ jer, prema stanovištu sudova, tužiteljica „može utužiti apelanta i za vremenski period od zaključenja glavne rasprave pa dalje“, zato što apelant „ni do sada nije vratio ključeve tužiteljici, jer je deposediran“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da je tačno da sudovi nisu posebno razmatrali, niti obrazlagali prigovor nedostatka pasivne legitimacije iako ga je apelant istakao, ali da u konkretnom slučaju to ne može dovesti u pitanje pravo na pravično suđenje, zato što se radi o sporu između tužiteljice kao zakupodavca i apelanta kao zakupca spornog poslovnog prostora, pa je apelantova pasivna legitimacija nesporna. Ovo osobito imajući u vidu da su prilikom ocjene apelantovih navoda redovni sudovi posredno raspravili i ovo pitanje, dajući vrlo iscrpne razloge zašto su udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu i obavezali apelanta na naknadu štete. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1324/09 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio