Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1337/09 (A. Z. i M. Z.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Propisano zakonom
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1337/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1337/09, rješavajući apelaciju Aide Zembo i Mithata Zembe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Zembo i Midhata Zembe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 316 od 3. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-853/04 od 30. oktobra 2006.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-301/01 od 11.

februara 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aida Zembo i Midhat Zembo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Rijeke, koje zastupa Smiljana Đ. Delić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 30. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 316 od 3. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-853/04 od 30. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-301/01 od 11. februara 2004. godine.

2. Gordana Đuranović-Rodić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora. U tužbi je navela da je sa apelantima zaključila i ovjerila ugovor o zamjeni nekretnina 19. maja 1993. godine, prema kojem je na apelante prenijela pravo vlasništva na trosobnom stanu u Novom Sadu, a apelanti na nju na dvoiposoban stan u Banjoj Luci, u Ul. Zije Dizdarevića broj 21/II, površine 68,36 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i garažu u istoj ulici. Naknadno je, uz saglasnost apelanata, umjesto prvobitno ugovorene obaveze za predaju u posjed stana u Novom Sadu, svoju obavezu izvršila isplatom iznosa od 47.500,00 DM, čime je izvršen prenov ranije zaključenog ugovora. U tom smislu nije zaključen novi ugovor, nego je izdata potvrda o isplati kupoprodajne cijene. Tužiteljica je, kako je dalje navela u tužbi, predemtni stan u Banjoj Luci prodala 1999. godine Republičkoj upravi carina za iznos od 99.000,00 KM, a garažu Iliji Antoniću za iznos od 4.900,00 KM i izvršila plaćanje poreza na promet u iznosu od 2.970,00 KM. Predložila je da sud utvrdi da je na osnovu pravno valjanog ugovora koji je zaključila sa apelantima stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu. Na temelju odredbe člana 55. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) predložila je supsidijarni tužbeni zahtjev u slučaju neprihvatanja osnovnog zahtjeva, i to da joj apelanti isplate iznos od 106. 870,00 KM koji se odnosi na cijenu stana, garaže i poreza na promet.

3. Apelanti nisu osporili činjenicu zaključenja ugovora, ali su osporili postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se nikad nisu uselili u stan u Novom Sadu, ističući da je zaključeni ugovor bio fiktivan. U pogledu prenova ugovora su naveli da nikad nisu zaključili kupoprodajni ugovor za predmetni stan, niti su njihovi punomoćnici imali ovlaštenje za preuzimanje kupoprodajne cijene, pa je predmetni ugovor ništav. Apelanti su postavili protivtužbeni zahtjev kojim su zatražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina od 10. maja 1993. godine, ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je tužiteljica zaključila sa Republičkom upravom carina 19. maja 1999. godine, ugovor o korišćenju predmetnog stana od 7. jula 1999. godine koji je zaključila Republička uprava carina sa Rosom Janković, te da im se predmetni stan vrati u posjed. Tužiteljica je osporila protivtužbeni zahtjev, navodeći da apelanti predmetni stan i garažu nisu prodali zbog rata, već zbog toga što su imali svoju trgovinsku mrežu i održavali poslovne odnose sa firmama iz Jugoslavije. Ugovor je zaključen posredstvom njihovog advokata, pa su netačni navodi da je bio u pitanju fiktivni ugovor.

4. Osnovni sud je donio Presudu broj P-301/01 od 11. februara 2004. godine kojom je utvrđeno da je tužiteljica na osnovu pravno valjanog ugovora zaključenog 10. maja 1993. godine sa apelantima, ovjerenog kod Osnovnog suda u Banjoj Luci broj OV-II-130-93, stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu i garaži u Banjoj Luci. U drugom stavu izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojima su tražili da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni nekretnina od 10. maja 1993. godine, ugovora o kupoprodaji i ugovora o korišćenju stana (bliže oznake i ovjera ugovora navedeni u izreci presude), kao i da se Rosa Janković obaveže da im predmetni stan vrati u posjed uz naknadu troškova postupka. Osnovni sud je, obrazlažući presudu, istakao da je nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza, pojedinačno i međusobno, utvrdio da je ugovor o zamjeni nekretnina koji je tužiteljica zaključila sa apelantima 10. maja 1993. godine zaključen u formi koja je potrebna za ovu vrstu ugovora, dakle, da je zaključen na zakonit način. Da bi ugovor proizveo pravno djejstvo, kako je dalje navedeno, neophodna su dva uslova, i to predmet obaveze i izvršenje obaveze. U konkretnom slučaju tužiteljici je stan (predmet ugovora) predat u posjed posredstvom punomoćnika apelanata, a tužiteljica je svoju obavezu, umjesto predaje stana u Novom Sadu, izvršila isplatom novčanog iznosa od 47.500,00 DM uz izdavanje pismene potvrde, što je, po ocjeni suda, u skladu sa odredbom člana 348. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Iz potvrde o isplati kupoprodajne cijene nedvosmisleno proizlazi, kako je sud dalje obrazložio, saglasnost ugovarača o prenovu (novaciji) obaveze i zajedno sa osnovnim ugovorom predstavlja pravno valjan posao za sticanje prava vlasništva, u smislu odredbe iz člana 9. stav 3. Zakona o prometu nepokretnosti. Osnovni sud je, naime, čitanjem teksta punomoći koju su apelanti dali svom punomoćniku, advokatu Zlatku Kulenoviću utvrdio da je on bio ovlašten za prodaju i prenos prava vlasništva na predmetnom stanu, odnosno da se radi o općoj punomoći iz člana 91. stav 2. ZOO. S obzirom na to da je tužiteljica nesporno isplatila kupoprodajnu cijenu a da su apelanti tek u postupku istakli da nisu bili saglasni s tim, Osnovni sud je istakao da se radi o nedostacima koje su sami skrivili i da je u pitanju odnos između apelanata i njihovog punomoćnika. Među parničnim strankama je sporno, kako je dalje navedeno, da li predmetni ugovor proizvodi pravno djejstvo i da li su pravno valjani ostali ugovori koji su posljedica zaključenog ugovora o zamjeni, obuhvaćeni protivtužbenim zahtjevom. S tim u vezi, prvostepeni sud je proveo dokaze na okolnost da li su apelanti ugovor zaključili dobrovoljno, odnosno da li su Banju Luku napustili usljed ratnog stanja. Nesporna je činjenica, kako je dalje navedeno, da su apelanti kao pripadnici manjinskog naroda bili ranjiviji i da su se osjećali sigurnije na prostorima gdje je živio većinski bošnjački narod. Međutim, iz uvjerenja o prebivalištu utvrđeno je da su apelanti Banju Luku napustili 8. aprila 1992. godine, prije ratnih sukoba, i ta činjenica sama za sebe ne može proizvesti ništavost pravnog posla koji je zaključen u maju 1993. godine. Po ocjeni Osnovnog suda, da bi ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u vrijeme ratnog stranja i neposredne ratne opasnosti (od 30. aprila 1991. do 19. decembra 1998. godine) sa aspekta nepostojanja dobrovoljnosti imao uslove za utvrđenje apsolutne ništavosti potrebno je da se nekretnine nalaze na teritoriji zahvaćenoj ratom, da se vlasnici tih nekretnina nalaze na istom području i da je druga ugovorna strana svjesna činjenice da se ugovor zaključuje pod prisilom, a prisila se ima tumačiti i kao poseban subjektivni strah u određenim općim okolnostima. U vrijeme zaključenja ugovora apelanti su se nalazili u Hrvatskoj, izvan rata i ratnih djejstava, iz čega, po mišljenju Osnovnog suda, proizlazi zaključak da su ugovor zaključili dobrovoljno, izvan uticaja rata i ratnih okolnosti. Ovome u prilog ide činjenica što su apelanti trajno nastanjeni u Hrvatskoj i što su, kako su naveli u svojim iskazima prilikom saslušanja parničnih stranaka, imali namjeru isti stan ponovo mijenjati, odnosno prodati tokom 1998. i 2001. godine. Po mišljenju Osnovnog suda, apelanti su se u konkretnom obligacionopravnom odnosu ponašali suprotno principu savjesnosti i poštenja, posebno sa aspekta primjene odredbe člana 104. ZOO. Naime, prema navedenoj odredbi, strana koja tvrdi da je ugovor ništav je dužna drugoj strani vratiti ono što je na osnovu takvog ugovora dobila. Budući da apelanti tužiteljici nisu ponudili restituciju u smislu da joj vrate kupoprodajnu cijenu koju su primili i da je u postupku utvrđeno da je ugovor zakonit i zaključen na dobrovoljan način, te da su apelanti za predmetni stan primili adekvatan novčani iznos, to je njihov protivtužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

5. Okružni sud je Presudom broj Gž-853/04 od 30. oktobra 2006. godine žalbu apelanata djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio utoliko što je, umjesto uvrđenja da je tužiteljica na predmetnom stanu stekla pravo vlasništva na osnovu valjanog ugovora, utvrdio da je stekla pravo pretpostavljenog vlasništva na predmetnom stanu na osnovu valjanog pravnog posla. U ostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je među parničnim strankama bilo sporno pitanje pravne kvalifikacije zasnovanog materijalnopravnog odnosa, jer je tužiteljica tvrdila da je u pitanju ugovor o prodaji stana, a apelanti da se radi o fiktivnom ugovoru o zamjeni stanova, a s tim u vezi i pitanje pravne valjanosti predmetnog ugovora. Prvostepeni sud je, kako je dalje navedeno, pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju izvršen prenov (novacija) prvobitnog ugovora o zamjeni stanova, da je sačinjen u formi propisanoj zakonom, da je valjan i sa aspekta materijalnopravne valjanosti ugovora, jer je zaključenju ugovora prethodila saglasnost volja ugovornih strana. Tokom postupka je utvrđeno da se faktički radi o kupoprodaji stana, jer je tužiteljica svoju obavezu iz ugovora o zamjeni izvršila isplatom kupoprodajne cijene (novacijom). Iz navedenog proizlazi da tužiteljica ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom stanu koja se stiče upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući zakonom određeni način, zbog čega je tužiteljica, kako je zaključio Okružni sud, pretpostavljeni vlasnik predmetnog stana (član 41. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima), a ne vlasnik, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 316 od 3. marta 2009. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. Po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilno primijenio materijalno pravo, a nije počinio ni povrede postupka na koje se ukazuje u reviziji. U pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud smatra da su tužiteljica i apelanti htjeli zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, jer na to ukazuju provedeni dokazi a prvenstveno ovjerena punomoć koju su apelanti dali advokatu Zlatku Kulenoviću, zatim, pismena izjava Armine Kulenović, koja je u ime i za račun apelanata primila kupoprodajnu cijenu i predmetni stan predala tužiteljici u posjed radi ispunjenja ugovornih obaveza. Bez obzira na to što je zaključen u ratnom periodu, ugovor je zaključen dobrovoljno, jer su apelanti Banju Luku napustili sredinom aprila 1992. godine, a sporni ugovor je zaključen sredinom 1993. godine, nakon što su u Rijeci (Republika Hrvatska) ovjerili punomoć advokatu Zlatku Kulenoviću da u njihovo ime proda predmetni stan i obavi sve radnje radi realizacije ugovora.

7. Apelanti ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, zanemarujući činjenicu da je ugovor o zamjeni stanova zaključen u maju 1993. godine, dakle, u vrijeme kada oni, zbog općepoznatih okolnosti, nisu bili u mogućnosti slobodno izraziti svoju volju u smislu odredaba iz čl. 26. i 28. ZOO. Takav ugovor, po mišljenju apelanata, ne može biti pravno valjan iako zadovoljava propisanu formu, već ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Apelanti se, također, žale na kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i, u vezi s tim, Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na dom zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOO, te što su pogrešno ocijenili činjenice i dokaze na kojima su temeljili svoje odluke.

11. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. Ustavni sud zapaža da su obrazloženja osporenih odluka jasna i argumentirana i bez elemenata proizvoljnosti. Naime, redovni sudovi su zaključili da je zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila utvrđenje pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova osnovan, jer je on izvršen zamjenom postojeće obligacije (zamjene stanova) prenovom-isplatom kupoprodajne cijene. U pogledu navoda apelanata da ugovor nije zaključen na dobrovoljan način, te da stoga nije zakonit, redovni sudovi su istakli da se razlozi dobrovoljnosti za zaključenje ugovora ispituju u svakom konkretnom slučaju, a obaveza dokazivanja je na onoj stranci koja tvrdi da je dobrovoljnost izostala. S tim u vezi, u pogledu ove sporne činjenice proveden je dokazni postupak saslušanjem apelanata i svjedoka, nakon čega je utvrđeno da su apelanti u vrijeme zaključenja ugovora bili u Hrvatskoj (gdje su se i trajno nastanili), izvan rata i ratnih djejstava, te da su predmetni ugovor zaključili posredstvom punomoćnika koji je imao pravno valjanu punomoć za zastupanje u svim pravnim poslovima vezanim za prodaju, prenos prava vlasništva i druge radnje vezane za predmetni stan. U vrijeme davanja punomoći i zaključenja ugovora, kako su zaključili redovni sudovi, apelanti su imali mogućnost da slobodno izraze svoju volju. Osim toga, strana koja tvrdi da je ugovor apsolutno ništav je dužna drugoj strani vratiti ono što je na osnovu takvog ugovora primila. U tom pogledu sudovi su utvrdili da su apelanti stvorili takvu pravnu situaciju prema kojoj tužiteljici nisu ponudili povrat kupoprodajne cijene koju su primili na ime cijene stana, kako je propisano u članu 104. ZOO, što je suprotno načelima savjesnosti i poštenja i zabrane zloupotrebe prava. Ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, redovni sudovi na sve tri instance izveli su zaključak da ne postoje uslovi iz člana 103. ZOO za ništavost spornog ugovora, jer je on zaključen na dobrovoljan i zakonit način.

13. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, te zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa pravom iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i, s tim u vezi, Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za takvu imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da im je donošenjem osporenih presuda onemogućeno uživanje ovog ustavnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u vezi sa eventualnim kršenjem ovih prava zasniva na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na dom i imovinu. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na dom i imovinu očigledno neosnovani, te da apelanti u odnosu na ove navode nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji pozivaju, Ustavni sud smatra da apelanti nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1337/09 (A. Z. i M. Z.) | Sudska praksa | Aktio