Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/09 (D. K.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1368/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1368/09, rješavajući apelaciju Danila Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danila Kneževića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-

000 054 od 26. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danilo Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Republika Crna Gora, podnio je 6. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 054 od 26. marta 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-07-000 108 od 30. juna 2008. godine u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog JP «Rudnik i termoelektrana» a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja i utvrđenja klauzule pravosnažnosti presude, vsp. 51.000,00 KM, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi klauzula pravosnažnosti kojom je Osnovni sud u Nevesinju konstatovao da je Odluka Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj Rs.121/91 postala pravosnažna 23. novembra 1991. godine, te da se utvrdi da je navedena odluka postala pravosnažna 12. augusta 2003. godine i obaveže tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je zahtjev apelantovog punomoćnika za naknadu troškova parničnog postupka odbio, jer apelant nije uspio u konkretnoj parnici, a u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Presudom Okružnog suda 015-0-Gž-09-000 054 od 26. marta 2009. godine apelantova žalba je usvojena i preinačena prvostepena Presuda Osnovnog suda broj 095-1-P-07-000 108 od 30. juna 2008. godine, tako da je usvojen tužbeni zahtjev i poništena klauzula pravosnažnosti, kojom je Osnovni sud u Nevesinju konstatovao da je Odluka Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj Rs.121/91 od 29. oktobra 1991. godine postala pravosnažna 23. novembra 1991. godine, te je utvrđeno da je navedena odluka postala pravosnažna 12. augusta 2003. godine. Također, tuženi je obavezan isplatiti apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.050,00 KM, u roku od 30 dana računajući od prvog dana poslije dostavljanja prepisa presude tuženom, kao stranci kojoj je naloženo izvršenje činidbe, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude sud je, između ostalog, istakao da je donio odluku o troškovima postupka u skladu sa odredbom člana 397. stav 2. ZPP kojom je propisano da, kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka. Dalje, sud je naveo da su troškovi sastava žalbe u iznosu od 1.050,00 KM određeni u skladu sa tarifnim brojem dva Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 68/05).

4. Drugostepeni sud je istakao da apelantu nisu priznati troškovi iz prvostepenog postupka, jer zahtjev za naknadu troškova nije pravovremeno postavio. Naime, odredbom člana 396. ZPP je propisano da o naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja (stav 1). Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči (stav 2). Sud je naveo da apelantov punomoćnik nije stavio opredijeljen zahtjev za naknadu troškova postupka najkasnije do završetka raspravljanja. Naime, prema zapisniku od 22. maja 2008. godine, kada je završeno raspravljanje u konkretnoj parnici, proizlazi da je apelantov punomoćnik izjavio da predlaže da sud tuženog obaveže na plaćanje troškova parničnog postupka prema troškovniku koji će «priložiti u roku od osam dana». Shodno tome, sud je konstatovao da zahtjev za naknadu troškova nije opredijeljeno naveden, te da se, istina, u spisu prvostepenog suda nalazi «popis troškova» koje je apelantov punomoćnik dostavio sudu 23. maja 2008. godine, a kako proizlazi iz prijemnog štambilja suda. Međutim, drugostepeni sud je naglasio da opredijeljeni zahtjev za naknadu troškova postupka nije stavljen do završetka raspravljanja, nego naknadno, te da ni u navedenom popisu troškova apelantov punomoćnik nije postavio opredijeljen zahtjev u pogledu ukupnih troškova postupka, izuzev zahtjeva po pojedinim stavkama. Na kraju, sud je naveo da je apelant u žalbi postavio opredijeljen zahtjev za troškove postupka za sastav žalbe u iznosu od 1.952,00 KM, ali da ti troškovi iznose 1.050,00 KM, s obzirom na naznačenu vrijednost spora, a prema tarifnom broju dva navedene tarife, kao i to da apelantu nisu priznati troškovi takse na žalbu, jer nije priložio dokaz da je tu taksu i platio, a osim toga, nije ni posebno opredijelio troškove takse na žalbu.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da apelaciju podnosi zbog nedosuđenih troškova parničnog postupka i povrede odredaba ZPP, te ističe da je u konačnim prijedlozima parničnih stranaka na raspravi održanoj 22. maja 2008. godine apelantov punomoćnik tražio da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka, kao i to da je tražio rok od osam dana da dostavi popisane troškove postupka, a sud na zapisnik nije ni odbio ni odobrio taj rok, što znači da ga je prećutno prihvatio. Apelantov punomoćnik je popisao troškove pojedinačno i troškovnik dostavio sudu sutradan, tj. 23. maja 2008. godine. Dalje, apelant navodi da je opredijelio troškove postupka prema troškovniku koji je priložen u predmetu, da apelantov punomoćnik nije znao iznos takse na tužbu, presudu i žalbu zbog čega nije sabrao troškove parničnog postupka i da bez taksi sudu ti troškovi iznose 18.592,00 KM, u skladu sa advokatskom tarifom Republike Srpske. Dalje, apelant ističe da su troškovi po članu 396. stav 2. ZPP pravilno popisani, jer u navedenoj zakonskoj odredbi nije propisano da se moraju sabrati, ali se moraju popisati i njihovu visinu odmjerava i dosuđuje sud, te da je zbog toga drugostepeni sud pogrešno postupio kad apelantu nije dosudio troškove zastupanja prema popisu od 23. maja 2008. godine sa taksom na tužbu, presudu i žalbu. Također, apelant navodi da je drugostepeni sud pogrešno dosudio i troškove žalbe, jer nije dosudio paušal od 25%, što iznosi 262,00 KM i PDV 17%, što iznosi 222,00 KM, pa je ukupno na ime troškova žalbe trebalo dosuditi iznos od 1.534,00 KM, kao i da mu je trebalo dosuditi i taksu na tužbu u iznosu od 1.000,00 KM, taksu na presudu u iznosu od 1.000,00 KM i taksu na žalbu u iznosu od 1.000,00 KM. Najzad, predlaže se Ustavnom sudu da donese presudu kojom se usvaja apelantova apelacija i obavezuje tuženi da isplati apelantu na ime troškova prvostepenog i drugostepenog postupka iznos od 23.076,00 KM, kao i troškove predmetne apelacije u iznosu od 1.534,00 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na osnovu toga pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/09 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio