Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1374/09 (M. V.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Decertificirani policajci
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1374/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1374/09, rješavajući apelaciju Mladena Vasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine„ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Vasića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 537 od 30. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž06-000 144 od 14. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs 2025/03 od 7.

decembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Vasić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubuć, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 537 od 30. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž06-000 144 od 14. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-2025/03 od 7. decembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs 2025/03 od 7. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž06-000 144 od 14. marta 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) br. 05/02-126-180 od 30. maja i 15. aprila 2003.godine kao nezakonita, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati u radni odnos na poslove koje je obavljao ili poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te da mu naknadi štetu u vidu isplate zarade, toplog obroka i zimnice, te uplate doprinosa po osnovu rada za periode i u iznosima navedenim u dispozitivu prvostepene presude. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz dokaza provedenih tokom postupka utvrdio da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog nedobijanja certifikata za rad zbog čega su bili ispunjeni uslovi iz člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 18/99, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) prema kojem „radniku kome je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad prestaje radni odnos u MUP-u“. Osnovni sud je naveo da je apelantu, odlukom komesara IPTF-a, uskraćeno ovlaštenje za vršenje policijskih dužnosti, zato što se protiv njega u to vrijeme vodio krivični postupak. Osnovni sud je, također, naveo da je IPTF na kraju mandata, 31. decembra 2002. godine, dostavio tuženom spisak radnika kojima je oduzeto ili uskraćeno ovlaštenje za obavljanje policijske dužnosti, te da se na tom spisku nalazio i apelant. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 76. Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 21/98) i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 18/99, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) propisano da „radniku kome je oduzet certifikat prestaje radni odnos u MUP-u“, te da je to odredba imperativnog karaktera zbog čega je tuženi bio dužan da po toj odredbi postupi bez mogućnosti da se upušta u ocjenu razloga kojim se rukovodio komesar IPTF-a prilikom donošenja odluke „kojom je [apelatnu] uskraćen certifikat“.

3. Okružni sud je u svojoj odluci naveo da je nesporno utvrđeno da apelant nema certifikat za rad kod tuženog, jer mu ga IPTF nije odobrio. Okružni sud je, također, ukazao na odredbu člana 76. stav 2. Zakona o unutrašnjim poslovima koji je izmijenjen članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama, obrazloživši da iz navedenih odredaba nesporno proizlazi da je uslov za obavljanje poslova policijskog službenika posjedovanje certifikata koji izdaje nadležni organ. Stoga, policijski službenik koji nema certifikat, bilo da mu je oduzet ili mu nije ni dodijeljen, ne može obavljati, po sili zakona, poslove, niti biti zaposlen kod tuženog. Okružni sud je, također, vrlo detaljno obrazložio međunarodne obaveze koje su iz Ustava Bosne i Hercegovine i aneksa uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Dejtonski sporazum) proistekle za tuženog u vezi sa pitanjem koje je bilo predmet konkretnog spora, pa je zaključio da apelantu nije odobren rad kod tuženog odlukom nadležnog organa (komesara IPTF-a), te da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da certifikacija nije izvršena u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima. Također, Okružni sud je ukazao da iz sadržaja navedenog zakona proizlazi da ne postoji tzv. privremeno oduzimanje certifikata, kako je to apelant istakao u žalbi, već da sadržaj odluke o neodobravanju certifikata ukazuje na to da apelant „po okončanju krivičnog postupka može zasnovati radni odnos kod tužene ili u drugoj ustanovi za provođenje zakona u Bosni i Hercegovini, ali to podrazumijeva da mora biti certifikovan“. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je IPTF bio ovlašten da certifikuje pripadnike policijskih snaga u BiH u vrijeme trajanja svog mandata, a tek nakon završetka tog mandata ministar unutrašnjih poslova je donio Pravilnik o certifikaciji i decertifikaciji ovlaštenih službenih lica MUP-a RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Dakle, kako je naveo Okružni sud, tek donošenjem ovog pravilnika propisano je da certifikaciju i decertifikaciju vrši nadležna komisija.

4. Okružni su je, također, ukazao da je nesporno da je rješenje tuženog od 28. februara 2003. godine, kojim je apelant bio suspendovan, postalo konačno i pravosnažno, te da donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa „automatski znači da je rješenje o suspenziji izgubilo svoju svrhu“. Stoga, činjenica da je u rješenju o prestanku radnog odnosa navedeno da se stavlja van snage rješenje o suspenziji nema utjecaja na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, budući da prestankom radnog odnosa suspenzija nema više svrhu, pa su i ovi žalbeni navodi odbijeni.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene odluke, Presudom broj 118-0-Rev-07-000 537 od 30. januara 2009. godine reviziju u cijelosti odbio. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepene odluke pravilne, a naročito je ukazao da, s obzirom „na međunarodne obaveze koje je preuzela Republika Srpska [...] nižestepeni sudovi nisu [...] bili nadležni ni ovlašćeni da vrše kontrolu zakonitosti akata IPTF-a o oduzimanju, odnosno uskraćivanju certifikacije pripadnika [tuženog]“, te da se, stoga, ne može smatrati da su apelantu oduzeta prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, Vrhovni sud je ukazao da odredbe o certifikaciji „kao specijalni propisi međunarodnog karaktera, imaju jaču pravnu snagu u odnosu na odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske o pravnim posljedicama vezanim za krivični postupak“ na koje se apelant u reviziji pozvao. Vrhovni sud je istakao i to da su osporeni akti o prestanku radnog odnosa doneseni u vrijeme kada je istražni postupak protiv apelanta još bio u toku, te da je istraga protiv njega obustavljena tek 2004. godine, pa da, stoga, akt o obustavljanju istrage nije mogao utjecati na pravnu valjanost osporenih akata „koja se procjenjuje u vrijeme njihovog donošenja“.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je imao samo formalan pristup sudu jer su sudovi, kako je naveo, smatrali „da nisu nadležni da preispituju zakonitost tzv. necertifikacije apelanta od strane IPTF, povodom koje je apelantu prestao radni odnos [kod tuženog]“, te da su zaključili da su odluke o certifikaciji pravno obavezujuće. Na taj način su, kako je naveo apelant, sudovi povrijedili materijalno pravo na apelantovu štetu. Naime, apelant navodi da je njemu uskraćena certifikacija zbog krivičnog postupka koji se u vrijeme donošenja odluke o certifikaciji protiv njega vodio, ali koji je kasnije, zbog nedostatka dokaza, obustavljen. Apelant se dalje poziva na član 20. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) koji je regulisao trenutak nastanka posljedica u vezi sa krivičnim postupkom koji je u toku, a prema kojem pravne posljedice nastupaju stupanjem optužnice na pravnu snagu. Apelant smatra da je odluka o neodobravanju certifikata donesena kršenjem člana 20. ZKP iako je formalno u to vrijeme ispunjavao uslove za certifikaciju, što znači da „nije postojao zakonski razlog za uskraćivanje certifikacije“, a navodi i da mu je na ovaj način prekršen princip presumpcije nevinosti. Apelant, također, navodi da se ne može prihvatiti stanovište Vrhovnog suda da međunarodne obaveze BiH imaju višu hijerarhijsku pravnu snagu nego odredbe Evropske konvencije, kao ni stav da odredbe o certifikaciji imaju jaču pravnu snagu od odredaba ZKP. Apelant smatra da su stanovišta sudova neprihvatljiva, a naročito stanovište Vrhovnog suda o tome da je BiH, preuzimanjem drugih obaveza, „mogla derogirati odredbu člana 6. ili bilo kojeg drugog člana Konvencije“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na navodno pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, također, ukazuje da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već usvojio stav u Odluci broj AP 3356/06 od 17. marta 2009. godine u kojoj je zaključio da „u situaciji u kojoj je nesporno da apelant od IPTF-a nije dobio certifikat, [...] Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi zaključili da su rješenja tužene zakonita, budući da su donesena primjenom člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima kojim je regulirano da 'Radniku kojem je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad prestaje radni odnos u MUP-u'“ (tačka 12, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, Ustavni sud smatra da nema razloga promijeniti navedeni stav. Osim toga, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav usvojen u Odluci Ustavnog suda broj AP 3356/06 i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao pristup sudovima pune jurisdikcije na tri instance i da su sudovi odlučivali o meritumu njegovog zahtjeva koji se ticao prestanka radnog odnosa, zato što apelant nije ispunjavao zakonom propisane uslove. Činjenica da sudovi nisu bili ovlašteni da preispituju odluke o certifikaciji koje je donosio IPTF u skladu sa svojim nadležnostima i koje su predstavljale zakonski uslov za nastavak službe u policijskim snagama ne mijenja zaključak da je apelant, u odnosu na odluku tuženog o prestanku radnog odnosa zbog neispunjavanja zakonom propisanih uslova, imao na raspolaganju djelotvornu sudsku zaštitu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije zbog čega su i ovi apelantovi navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1374/09 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio