Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1379/09 (G. V.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1379/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-1379/09, rješavajući apelaciju G. V. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. V. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-07-001869 od 5. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002058 od 13. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda Sarajevo broj Pr-1098/05 od 10. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ethem Veledar advokat iz Sarajeva, podnio je 7. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001869 od 5. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002058 od 13. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1098/05 od 10. aprila 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Pr-1098/05 od 10. aprila 2006. godine obavezan je tuženi JP «AIR BOSNA» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete zbog uskraćivanja isplate plaće za period od 1. do 29. januara 2002. godine isplati iznos od 950,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjeća pa do isplate. Navedenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a višak tužbenog zahtjeva apelanta preko dosuđenog je odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tužbom od 13. maja 2005. godine i opredijeljenim tužbenim zahtjevom u toku postupka tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime štete zbog uskraćivanja isplate plaće isplati precizirane iznose za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2005. godine, kao i precizirani iznos za period od 1. juna 2005. godine pa ubuduće uz zateznu zakonsku kamatu. U provedenom dokaznom postupku Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda II Sarajevo broj Pr-518/01 od 6. marta 2003. godine tuženi obavezan da apelantu uspostavi radno pravni status i isplati na ime neisplaćenih plaća za period od 1. jula do 31. decembra 2001. godine iznos od 6.253,20 KM sa zakonskim kamatama. Također, je nesporno među parničnim strankama da je apelant nakon pokrenutog izvršnog postupka pred Općinskim sudom naplatio traženi iznos koji se odnosio na plaće apelanta u vremenu od 1. jula do 26. decembra 2001. godine. Predmetnom tužbom apelant je tražio naknadu štete u visini predviđene plaće njegovog ranga-pilota u skladu s nalazom vještaka finansijske struke, kako je precizirano tužbom. Općinski sud je utvrdio da je osnovan zahtjev apelanta samo na ime naknade štete zbog neisplaćene plaće za period od 1. do 29. januara 2002. godine, jer je utvrđeno, a što je nesporno i među parničnim strankama, da je apelant 29. januara 2002. godine svojevoljno preuzeo radničku knjižicu od tuženog, kada mu je i upisan radni staž. Ostalim dokazima, odnosno uvidom u Odluku tuženog broj 97002/01 u kojoj je konstatovano preuzimanje radničke knjižice, i uvidom u uvjerenje PIO Mostar-Kantonalna administrativna služba Sarajevo od 26. decembra 2005. godine, Općinski sud je utvrdio da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, (DOO «CEDAR» putnička agencija). Iz navedenog razloga po mišljenju Općinskog suda apelantu i ne pripada eventualna naknada štete koju bi trpio u visini predviđene plaće za ostali period naveden u tužbenom zahtjevu. Visina naknade štete koja je dosuđena apelantu je utvrđena prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke i iskazana je kao iznos najniže plaće u visini od 950,00 KM. Prihvatajući takav nalaz vještaka kao objektivan i dat prema pravilima struke Općinski sud je i dosudio navedeni iznos. Po mišljenju Općinskog suda apelantu bi eventualno pripadala razlika između plaće koju bi primao kod tuženog i plaće koju prima kod drugog poslodavca, ali u tom smislu apelant i nije postavio tužbeni zahtjev. Općinski sud je dosudio i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos od 950.00 KM i to počev od dana dospjeća pa do isplate u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke Kantonalnom sudu, koji je presudom broj 009-0-Gž-06-002058 od 13. septembra 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, a žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama, tako da zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo postupak, utvrdio sve pravno relevantne činjenice, pravilno ocijenio provedene dokaze, te u presudi naveo razloge koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Navedeno je da je u konkretnom slučaju došlo do sporazumnog raskida radnog odnosa prema članu 86. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, na taj način što je apelant 29. januara 2002. godine preuzeo radnu knjižicu kod tuženog, pa mu zbog toga pripada pravo na plaću do faktičkog prestanka radnog odnosa, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. Pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava na osnovu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Kantonalni sud je našao da je zakonska zatezna kamata nepravilno dosuđena. Naime, prema odredbi člana 372. stav 1. ZOO plaće imaju karakter povremenih potraživanja koja dospijevaju u zakonom određenom roku koji je kraći od godinu dana, tako da prema odredbi člana 279. stav 3. ZOO apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu počevši od dana podnošenja tužbe to jeste od 13. maja 2005. godine.

6. Apelant je protiv drugostepene presude Vrhovnom sud podnio reviziju, o kojoj je Vrhovni sud odlučio presudom broj 070-0-Rev-07-001869 od 5. februara 2009. godine. Navedenom presudom revizija apelanta je odbijena kao neosnovana.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizijski sud, proizilazi da je tuženi 26. novembra 2001. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu, koji je kod tuženog obavljao poslove pilot-kopilot. Također, je navedeno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda II od 6. marta 2003. godine tuženi obavezan da apelantu uspostavi radno pravni status, te da mu isplati na ime neisplaćenih plaća precizirani iznos, a da apelant u izvršnom postupku po osnovu navedene presude nije tražio vraćanje na posao. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveli zaključak da je 29. januara 2002. godine u skladu s članom 86. stav 1. tačka 2. Zakona o radu došlo do sporazumnog raskida radnog odnosa, te da apelantu poslije tog datuma ne pripada naknada štete zbog neostvarivanja plaće kod tuženog, te da su pravilno postupili kada su u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev apelanta. Navedeno je da u skladu s članom 53. stav 3. ZPP sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva i sud je u obavezi da apelantu pruži pravnu zaštitu u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, dok usvajanje tužbenog zahtjeva omogućava primjena bilo koje odredbe materijalnog prava. Da bi u konkretnom slučaju apelantu bila dosuđena naknada štete koja bi se ogledala u negativnoj razlici između plate koju ostvaruje kod novog poslodavca i prihoda koje bi ostvario da nije bilo eventualne štetne radnje tuženog on mora dokazati postojanje štetne radnje tuženog, postojanje štete i uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i štete. Sud je istakao da apelant nije u toku postupka predlagao niti izvodio dokaze na ove okolnosti, pa se njegovom tužbenom zahtjevu nije moglo udovoljiti pozivom na odredbe ZOO na koje je apelant ukazao u reviziji (čl. 154, 170, 175. i 176.), niti pozivom na bilo koju drugu odredbu materijalnog prava.

8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da je tuženi postupao suprotno pravomoćnoj presudi Općinskog suda II Sarajevo broj Pr-518/01 od 6. marta 2003. godine, jer ga nije vratio na radno mjesto, odnosno uspostavio mu radno-pravni status. Dalje je naveo da se njegov predmet pravno temelji na odredbi člana 154. stav 1. ZOO u vezi sa članom 85. Zakona o radu, kojim je propisano da «ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava». Dalje je istakao da je u razmatranju konkretnog predmeta nužno povezati član 85. Zakona o radu sa principima odredbi čl. 170. i 172. ZOO. Apelant ističe da je tuženi kao pravna osoba apelantu direktno pričinio štetu i to na taj način što je apelant prema propisma Vazduhoplovnog saveza BiH nakon 6 mjeseci neupravljanja vazduhoplovom izgubio pravo na taj posao (što je u konkretnom slučaju štetna radnja tuženog), kao i pravo na platu pilota, zbog čega je za apelanta nastala šteta za koju je odgovoran tuženi. Pored toga apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak, jer je bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženog, budući da je tuženi «imao očiglednu dominaciju u dokaznom postupku» pred prvostepenim sudom, a na šta viši sudovi nisu obratili pažnju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje zato što navodno nije ravnopravno učestvovao u postupku «jer je tuženi imao očiglednu dominaciju u dokaznom postupku» Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda, U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud ukazuje da ni apelant ne spori da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku izveli sve dokaze koje je apelant predložio, niti spori da je imao mogućnost da dokaze tužioca ispita i ospori. To što apelant nije predlagao niti izvodio dokaze na okolnost postojanja štetne radnje tuženog, postojanje štete i uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i štete ne znači da je uskraćen za mogućnost ravnopravnog raspravljanja u konkretnom slučaju u smislu standarda prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze posebno i sve dokaze zajedno, te dali uvjerljive i logične razloge za svoje odluke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1379/09 (G. V.) | Sudska praksa | Aktio