Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1397/09 (A. M.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1397/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1397/09, rješavajući apelaciju Ankice Mikulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ankice Mikulić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 725 od 5. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 242 od 9. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-177/05 od 12. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica Mikulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 7. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001 725 od 5. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 242 od 9. jula 2007. godine (a ne, kako je očiglednom greškom napisano, 2006. godine) i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-177/05 od 12. decembra 2006. godine. Apelantica je 28. novembra i 9. decembra 2011. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj P-177/05 od 12. decembra 2006. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi „Biro osiguranja“ BiH Sarajevo i „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplate na ime naknade nematerijalne štete iznos od 10.000,00 KM i na ime naknade materijalne štete iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u predmetnoj tužbi istakla da se 15. avgusta 1999. godine u Širokom Brijegu dogodila saobraćajna nezgoda koju je prouzrokovao vozač vozila registarskih oznaka S-NV 78 na način da je izgubio kontrolu nad vozilom, te udario u drugo vozilo registarskih oznaka 575-J-

575, koje je bilo parkirano pored kolovoza, koje se, usljed udara, prevrnulo u neposrednoj blizine apelantice. U vezi s tim, apelantica je istakla da je, usljed straha koji je pretrpjela kritične prilike, doživjela stres zbog kojeg je postala težak invalid, tako da se još uvijek liječi od posljedica stresa. Općinski sud je naveo da iz službene zabilješke Policijske uprave Široki Brijeg od 15. avgusta 1999. godine proizlazi da se apelantica žalila na pretrpljeni strah policajcima koji su vršili uviđaj Mladenu Pinjuhu i Miri Planiniću. Općinski sud je naveo da je svjedok Mladen Pinjuh izjavio da je apelantica kritične prilike bila uzrujana, da joj je trebala liječnička pomoć, da apelantičino ponašanje nije bilo uobičajeno za očevice saobraćajne nezgode, te da su sačinili službenu zabilješku o tome kao dopunu izvještaju o saobraćajnoj nezgodi. Općinski sud je naveo da, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, nema uzročno-posljedične veze između apelantičinih tegoba (bolesti) i predmetne saobraćajne nezgode. Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je sačinjen na osnovu raspoložive medicinske dokumentacije i kliničkog pregleda apelantice u skladu sa pravilima struke, a koji je sud ocijenio kao nepristrasan i objektivan. Na osnovu provedenih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, Općinski sud je ocijenio da ne postoji pravno-relevantna, odnosno adekvatna veza između predmetne saobraćajne nezgode (štetnog događaja) i apelantičinih tegoba (bolesti). Općinski sud je naveo da se štetne posljedice, koje nisu adekvatne štetnom događaju, ne mogu staviti na teret tuženim, jer štetni događaj, odnosno saobraćajna nezgoda po redovnom toku stvari nije podesna da dovede do posljedica kakve trpi apelantica. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je apelantičin tužbeni zahtjev odbio shodno odredbama člana 123. u vezi sa čl. 7. i 126. Zakona o parničnom postupku.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Gž-07-000 242 od 9. jula 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i donio odluku zasnovanu na zakonu za koju je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi jasan i nesporan zaključak da nije moguće uspostaviti bilo kakvu uzročno-posljedičnu vezu između apelantičinih tegoba i predmetne saobraćajne nezgode. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke kao stručan i objektivan, odbio apelantičin tužbeni zahtjev, jer apelantica nije dokazala da su tegobe (bolest) koje trpi u bilo kakvoj uzročnoj vezi sa predmetnom saobraćajnom nezgodom. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da, suprotno navodima žalbe, smatra da je nalaz vještaka medicinske struke objektivan i dat u skladu sa pravilima struke, kako je to ocijenio i prvostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantičini žalbeni navodu u pogledu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kao i njeni navodi da je dokazala uzročno-posljedičnu vezu između predmetne saobraćajne nezgode i njenih tegoba. S obzirom na to da je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija žalbom, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 226. Zakona o parničnom postupku.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001 725 od 5. februara 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantica u predmetnoj reviziji kao revizijske razloge navela povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali da u obrazloženju revizije nije navela u čemu se ogleda povreda odredaba parničnog postupka i pogrešna primjena materijalnog prava u pobijanoj presudi. Vrhovni sud je ukazao da taj sud, u skladu sa odredbama člana 241. Zakona o parničnom postupku, po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nije ustanovio da je materijalno pravo u pobijanoj presudi nepravilno primijenjeno, niti da su učinjene povrede odredaba parničnog postupka u smislu navedene zakonske odredbe. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da nije ocijenio revizijske navode koji se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se iz tih razloga revizija ne može izjaviti u smislu odredaba člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je revizija neosnovana.

5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je vještak medicinske struke u pisanom nalazu konstatovao ambulantni nalaz Doma zdravlja u Širokom Brijegu od 15. avgusta 1999. godine (u kojem je navedeno da je apelantica uplašena, da je dobila jak bol u donjem dijelu stomaka uz navodno krvarenje, da su joj dati blagi sedativi, da ima elemente PTSP, te da postoji sumnja na ginekološko krvarenje). U vezi s tim, apelantica navodi da iz pisanog nalaza vještaka medicinske struke jasno proizlazi da je upravo saobraćajna nezgoda prouzrokovala kod apelantice PTSP. S obzirom na to, apelantica smatra da su pisani nalaz vještaka medicinske struke i usmeno izlaganje vještaka na glavnoj raspravi kontradiktorni, te da su redovni sudovi pogrešno postupili kada su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi ocijenili nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te u vezi s tim dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1397/09 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio