Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1400/09 (E. S., R. B., H. K., H. M. i Z. M.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1400/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1400/09, rješavajući apelaciju Emine Smajić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Smajić, Rabije Bašić, Hikmete Karalić, Hikmeta Mujkanovića i Zekerije Mujkanovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000425 od 27. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Heregovine broj P-71/05-I od 4. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Smajić, Rabija Bašić, Hikmeta Karalić, Hikmet Mujkanović i Zekerija Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 8. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000425 od 27. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-71/05-I od 4. septembra 2007. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelanti Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Muhameda Kurtalića, Jasne Čejvanović, Tahire Kurtalić, Kenada Kurtalića, Adnana Kurtalića, Mersije Bekto, Emine Trumić, Jakute Bešlagić, Mirsada Ćumurovića, Sadike Kurtalić, Mirsade Kurtalić, Efraima Kurtalića, Amre Ayral, Senije Čandić, Amira Čandića, Adnana Čandića, Dževide Herčinović, Jasmina Herčinovića, Emine Herčinović, Sadike Brodlić i Smaila Kurtalića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i predaje u posjed. U tužbi su naveli da je Komisija za vraćanje nepokretnosti Brčko svojim rješenjem od 28. januara 2000. godine, rješavajući po zahtjevu jednog od tuženih (Mirsada Ćumurovića), utvrdila da su se ispunili uslovi za vraćanje zemljišta eksproprisanog Odlukom Sreske agrarne komisije Brčko, pa je pravnim sljedbenicima Rabije Kurtalić, dakle tuženim, vraćeno zemljište označeno u tom rješenju. Apelanti su, dalje, naveli da je Komisija za vraćanje nepokretnosti pogrešno utvrdila koja su lica pravni sljedbenici lica kojima je oduzeta eksproprisana imovina, pa su zatražili da se utvrdi pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ulošcima Brod (oznake katastarskih čestica označene u tužbi) u njihovu korist sa dijelovima 1/50, što su tuženi dužni priznati i trpjeti.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-71/05-I od 4. septembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000425 od 27. februara 2009. godine, tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao nespornu činjenicu da je zajednički pravni prednik apelanata i tuženih Avdo Kurtalić umro 1939. godine, da je njegovu zaostavštinu u vrijeme smrti činilo oko 1.000 dunuma zemljišta i da su njegovu cjelokupnu zaostavštinu nakon ostavinskog postupka na jednake dijelove naslijedili njegovi zakonski nasljednici u idealnim dijelovima, i to troje djece iz prvog braka, supruga iz drugog braka i njihovo sedmoro maloljetne djece. Uvidom u Rješenje Arik broj 48/46 od 29. marta 1946. godine Osnovni sud je utvrdio da je od Rabije Kurtalić (supruge pravnog prednika svih parničnih stranaka Avde Kurtalića) oduzeto zemljište koje joj je pripalo u ostavinskom postupku, površine 552 dunuma, i da je njenoj djeci i njoj nakon izjavljene žalbe koju je usvojila Okružna agrarna komisija (1946. godine) ostavljeno 200 dunuma zemljišta i 50 dunuma šume. Ostatak zemljišta je, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, rješenjem Narodnog odbora Sreza Brčko od 12. septembra 1960. godine konačno izdvojen sa ranijeg vlasnika Rabije Kurtalić i preveden u državnu svojinu. Uvidom u rješenje Komisije za vraćanje nepokretnosti od 28. januara 2000. godine, kojim je utvrđeno da su ispunjeni zakonski uslovi za vraćanje eksproprisanog zemljišta, Osnovni sud je utvrdio da se zemljište označeno u zk. ulošcima k.o. Brod (bliže označeno u izreci presude) vraća pravnim sljedbenicima Rabije Kurtalić, u konkretnom postupku tuženim. Vještak geodetske struke je u svom osnovnom i dopunskom nalazu naveo, kako je obrazloženo u presudi, da se rješenja i odluke iz 1946. godine kojima je zemljište najprije oduzeto, a kasnije djelomično vraćeno, odnosi na Rabiju Kurtalić i njenu djecu, a ne na djecu iz prvog braka njihovog zajedničkog pravnog prednika Avde Kurtalića. Pošto na nalaz vještaka nisu imali primjedbe ni apelanti, a ni tuženi, te pošto je nalaz sačinjen prema pravilima struke, objektivno i stručno, Osnovni sud je istakao da na osnovu navedenog nalaza proističe da je 1948. godine izvršena dioba iza zajedničkog pravnog prednika (Avde Kurtalića) svih parničnih stranaka i da su revizijom katastra iz 1948. godine upisani kao posjednici svi na svojim nekretninama koje su im diobom pripale. Parcele koje su diobom dobili apelanti, kako je dalje navedeno, nisu bile predmet izuzimanja prema Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji, dok je pravnom predniku tuženih (Rabija Kurtalić) odlukama Arika i rješenjem Opštine Brčko oduzeto zemljište. Rješenjem od 28. januara 2000. godine ranije izuzeto zemljište je vraćeno njenim pravnim nasljednicima.
4. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su tuženi valjanim pravnim aktom organa uprave, rješenjem Komisije za vraćanje nepokretnosti Brčko od 28. januara 2000. godine na zakonom propisan način (odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem) stekli nekretnine koje su predmet konkretnog spora. Odredbama čl. 22. i 40. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 11/01 i 8/03) propisano je da se vlasništvo može steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje zakonskih pretpostavki propisanih zakonom. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelanti nisu dokazali da su vlasnici nekretnina koje su u tužbenom zahtjevu naveli i da imaju pravni osnov tražiti da im se te nekretnine predaju u posjed zbog čega je njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen u cijelosti.
5. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000425 od 27. februara 2009. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prvostepeni sud je, kako je naveo Apelacioni sud, nakon ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je dioba zaostavštine zajedničkog pravnog prednika svih parničnih stranaka izvršena prije eksproprijacije i da je u katastarskim evidencijama, revizijom katastra iz 1948. godine, svako upisan kao posjednik nekretnina dobijenih diobom. Navodima istaknutim u žalbi, kako je dalje obrazloženo, apelanti nisu doveli u sumnju činjenično stanje koje je prvostepeni sud utvrdio, niti razloge koji nesumnjivo ukazuju na postojanje određenih činjenica koje je prvostepni sud ocijenio kao relevantne za odlučenje u konkretnom sporu.
6. Apelanti smatraju da im je presudama Apelacionog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da je agrarnom reformom od svih nasljednika njihovog zajedničkog prednika oduzeto zemljište, a u upravnom postupku, koji je prethodio parničnom postupku, zemljište je vraćeno samo pojedinim nasljednicima, odnosno tuženim.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je, kako tvrde, njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili utvrđenje prava vlasništva odbijen kao neosnovan. U vezi sa takvim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Osnovni sud, ocjenjujući sve odlučne činjenice, prije svega činjenicu da su tuženi na osnovu pravosnažnog rješenja upravnog organa upisani u zemljišnoknjižnoj evidenciji, te sve ostale dokaze i podatke, kao i relevantne materijalno-pravne propise, tužbu apelanata odbio kao neosnovanu. Iz obrazloženja osporene presude, nasuprot navodima apelacije, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Osim toga, Apelacioni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, jasno istakao da apelanti nisu dokazali da su vlasnici nekretnina navedenih u tužbenom zahtjevu, niti da imaju valjan pravni osnov na temelju kojeg bi od tuženih zahtijevali predaju u posjed, jer su tuženi aktom organa uprave stekli nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović