Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1458/09 (H. K.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1458/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1458/09, rješavajući apelaciju Hasana Karahusića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Karahusića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-

08-001003 od 26. februara 2009. godine u dijelu u kojem je odbijena žalba protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1872/02 od 10. maja 2007. godine kojim se tužba smatra povučenom, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Karahusića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-

08-001003 od 26. februara 2009. godine u dijelu u kojem je odbijena žalba protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1872/02 od 28. oktobra 2008. godine kojim je odbačen prijedlog za povrat u pređašnje stanje kao neblagovremen, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Karahusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 13. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001003 od 26. februara 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

1872/02 od 10. maja 2007. godine, donesenom u postupku pokrenutom po tužbi apelanta protiv tužene Zorki Knežević (u daljnjem tekstu: tužena) radi smetanja posjeda, utvrđeno je da se apelantova tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom i navedeno da se povučena tužba smatra kao da nije ni podnesena i može se ponovno podnijeti. Rješenjem je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.425,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da u konkretnom predmetu na glavnu raspravu koja je bila zakazana za 10. maj 2007. godine nije pristupio punomoćnik apelanta, a o ročištu je bio uredno obaviješten, te da je za tuženu na ročište pristupio punomoćnik koji se nije želio upustiti u raspravljanje. Kako na ročište za glavnu raspravu nije pristupio punomoćnik apelanta, a svoj izostanak nije opravdao, Osnovni sud je naveo da su ispunjeni uvjeti iz člana 97. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05-u daljnjem tekstu- ZPP) za donošenje rješenja kojim se tužba smatra povučenom, te kako je punomoćnik tužene tražio naknadu troškova postupka, to je Osnovni sud odlučio kao u izreci rješenje.

3. Apelant je Osnovnom sudu 1. augusta 2007. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje u kojem je naveo da nije mogao pristupiti ročištu za glavnu raspravu zakazanu za 10. maj 2007. godine iz razloga što nije bio obaviješten o ročištu jer se privremeno nalazio u Danskoj a njegov punomoćnih nije bio u mogućnosti da pristupi sudu iz opravdanih razloga-starosti i bolesti.

4. Osnovni sud je donio rješenje broj P-1872/02 od 28. oktobra 2008. godine kojim je navedeni prijedlog za povrat u pređašnje stanje odbacio kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je uvidom u predmetni spis utvrdio da je poziv za predmetno ročište primio i potpisao 17. aprila 2007. godine punomoćnik apelanta advokata Čedo Niškanović te da je u zapisniku sa predmetnog ročišta konstatirano da punomoćnik nije pristupio ročištu a da izostanak nije opravdao. Osnovni sud je naveo da je imajući u vidu činjenicu da je prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnesen nakon proteka zakonom propisanog roka od 60 dana odbacio predmetni prijedlog kao neblagovremen.

5. Protiv navedenog rješenja kao i rješenja Osnovnog suda broj P-1872/02 od 10. maja 2007. godine apelant je izjavio žalbe Okružnom sudu koji je rješenjem broj 011-0-Gž-08-001003 od 26. februara 2009. godine obje žalbe odbio i potvrdio rješenja Osnovnog suda broj P-1872/02 od 28. oktobra 2008. godine i broj P-1872/02 od 10. maja 2007. godine.

6. U obrazloženju rješenja su ponovljene činjenice iz rješenja Osnovnog suda od 10. maja 2007. godine i s tim u vezi navedeno da kako na ročište za glavnu raspravu zakazanu za 10. maj 2007. godine nije pristupio apelantov punomoćnik a uredno je obaviješten i svoj izostanak nije opravdao, a da je apelant tražio povrat u pređašnje stanje 1. augusta 2007. godine. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je apelant navedeni prijedlog podnio nakon proteka roka od 60 dana nakon kojeg se ne može tražiti povrat u pređašnje stanje zbog čega je, prema obrazloženju Okružnog suda, pravilno postupio Osnovni sud kada je odbacio apelantov prijedlog kao neblagovremen. Pri tom je Okružni sud naveo da je članom 329. st. 2. i 3. ZPP-a propisano da se prijedlog za povrat u pređašnje stanje može podnijeti sudu kod kojeg je trebalo izvršiti propuštenu radnju u roku od osam dana od dana kada je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje od dana kada je to saznala s tim da se nakon proteka roka od 60 dana od dana propuštanje ne može tražiti povrat u pređašnje stanje.

7. Okružni sud je naveo i da obzirom da Osnovni sud nije primio apelantov otkaz punomoći advokatu a niti je od punomoćnika advokata stigao otkaz punomoći, to je za sud zaključeni ugovor između apelanta i njegovog punomoćnika egzistirao pa je Okružni sud žalbene navodi u tom smislu odbio kao neosnovane. Osim toga, Okružni sud je odbio kao neosnovane i žalbene navode apelanta da mu nije uručen poziv za glavnu raspravu kao ni dostavljen nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke budući da su i nalaz vještaka i poziv neposredno uručeni punomoćniku apelanta advokatu Čedi Niškoviću 23 dana prije zakazanog ročišta odnosno u primjerenom roku koji je duži od zakonskog roka od osam dana. Okružni sud je naveo da u osporenom rješenju Osnovnog suda kojim je utvrđeno da se smatra da je tužba povučena nisu navedeni razlozi u pogledu dosuđenja troškova postupka tuženoj ali da je i pored toga osporeno rješenje pravilno jer je nesporno da je punomoćnica tužene na ročištu tražila naknadu troškova i na zapisnik izdiktirala troškovnik a koji je u skladu sa važećom Advokatskom tarifom.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je navedeno pravo prekršeno jer sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo i jer nije imao adekvatan pristup sudu pošto nije obaviješten daje advokat otkazao punomoći koju mu je dao.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Prima facie dopustivost

10. U odnosu na dio rješenja Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001003 od 26. februara 2009. godine kojim je odbijena žalba protiv rješenja Osnovnog suda broj P-1872/02 od 10. maja 2007. godine kojim se tužba smatra povučenom, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u dijelu u kojem je odbio žalbu apelanta podnesenu protiv rješenja Osnovnog suda broj P-1872/02 od 10. maja 2007. godine kojim je utvrđeno da se apelantova tužba smatra povučenom pri čemu se pozvao na relevantnu odredbu člana 97. stav 3. ZPP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zbog čega Ustavni sud navode apelanta o pogrešnoj primjeni prava smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanta da nije imao adekvatan pristup sudu budući da je apelant podnio tužbu nadležnom sudu ali da se o njegovom tužbenom zahtjevu nije moglo raspravljati jer se njegov punomoćnik nije pojavio na glavnoj raspravi iako je uredno obaviješten a svoj izostanak nije opravdao te je shodno odredbama ZPP-a donijeto rješenje kojim se smatra da je tužba povučena, odnosno da se smatra kao da i nije bila podnesena. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je apelant, u smislu odredbi ZPP-a, imao mogućnost ponovnog podnošenja tužbe iz čega proizilazi da apelantu nije uskraćen pristup sudu niti je sud postupao na štetu apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

Ratione materiae dopustivost

13. Ustavni sud primjećuje da je apelacija podnesena i protiv dijela rješenja Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001003 od 26. februara 2009. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1872/02 od 28. oktobra 2008. godine kojim je odbačen prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje kao neblagovremen i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1872/02 od 28. oktobra 2008. godine o odbacivanju predmetnog prijedloga. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak, u kojem je odlučivano o prijedlogu apelanta za povrat u pređašnje stanje, tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za povrat u pređašnje stanje nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri povrat u pređašnje stanje (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda broj AP-2743/06 od 15. februara 2007. godine i AP-1695/10 od 29. juna 2010. godine dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

14. Imajući u vidu prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivalo samo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom u ovom dijelu nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu u odnosu na navodnu povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1458/09 (H. K.) | Sudska praksa | Aktio