Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1476/09 ("Tehnički remont" AD Bratunac)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1476/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1476/09, rješavajući apelaciju "Tehničkog remonta" a.d. Bratunac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Tehničkog remonta" a.d. Bratunac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 344 od 12. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-10/05 od 29. avgusta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Tehnički remont" a.d. Bratunac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 14. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-
000 344 od 12. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-10/05 od 29. avgusta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-
1408/01 od 12. novembra 2004. godine obavezana je tužena Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantu na ime duga za izvršene usluge u periodu od 1. oktobra 1996. do 1. maja 2000. godine isplati iznos od 233.134,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom zbog docnje u plaćanju duga u iznosu od 993.138,18 KM na 22. septembar 2004. godine, odnosno ukupan iznos od 1.226.272,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. septembra 2004. godine, pa do konačne isplate uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant kao tražilac izvršenja podnio tom sudu prijedlog za izvršenje protiv tužene kao izvršenika na osnovu vjerodostojne isprave – računa, te da je taj sud donio Rješenje o izvršenju broj Ip-174/01 od 31. maja 2001. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Dalje je navedeno da je tužena podnijela prigovor protiv navedenog rješenja povodom kojeg je rješenje o izvršenju stavljeno van snage, pa je nastavljen redovan postupak kao privredni spor. Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je u periodu od 1. oktobra 1996. do 1. maja 2000. godine apelant obavio određene usluge popravke i sl. za tuženu, da je multilateralnom kompenzacijom od 5. januara 2002. godine na ime naknade za izvršene usluge tužena isplatila dio duga u iznosu od 18.448,50 KM, te da je nesporno da naknada za izvršene usluge nije u cijelosti isplaćena. Osnovni sud je ukazao da je među strankama sporno da li je apelantovo potraživanje glavnog duga u iznosu od 230.486,50 KM zastarjelo. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena. Naime, Osnovni sud je ukazao da je tužena multilateralnom kompenzacijom od 5. januara 2002. godine isplatila dio duga u iznosu od 18.445,50 KM, te da je na taj način došlo do priznanja duga u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te samim tim do prekida zastarjelosti potraživanja. Osnovni sud je naveo da je, radi utvrđivanja visine glavnog duga i obračuna kamata, proveo dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke, koji je utvrdio da visina glavnog duga iznosi 233.134,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama u iznosu od 993.138,18 KM. Osnovni sud je naveo da je nalaz vještaka finansijske struke prihvatio kao pouzdan, jer je, po mišljenju suda, sačinjen u skladu sa pravilima nauke i vještine, te u skladu sa važećim zakonskim propisima. Imajući u vidu da je u toku postupka utvrđeno da tužena nije isplatila apelantu naknadu za izvršene usluge, Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbama člana 124. ZOO.
3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Pž-10/05 od 29. avgusta 2006. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da apelantu isplati: a) na ime glavnog duga iznos od 2.648,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate (u izreci presude precizirani pojedinačni iznosi i početak računanja zateznih kamata), pa do konačne isplate; b) zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos od 18.445,50 KM (u izreci presude precizirani pojedinačni iznosi i početak računanja zateznih kamata) do 5. januara 2002. godine, te da na tako dobijeni iznos obračunate kamate isplati i procesnu kamatu od 5. januara 2002. godine pa do konačne isplate. Takođe, predmetnom presudom obavezana je tužena da na ime troškova parničnog postupka, umjesto dosuđenog iznosa od 2.640,00 KM, isplati apelantu iznos od 26,40 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 374. st. 1. i 2. ZOO propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanje naknade za izdatke učinjene u vezi s tim zastarijevaju za tri godine, te da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Okružni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da tužena po ispostavljenim računima duguje apelantu za period od 1. oktobra 1996. do 31. decembra 1997. godine iznos od 230.486,50 KM, te za period od 26. maja 1998. do 17. marta 1999. godine iznos od 2.648,00 KM. Okružni sud je ukazao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 6. aprila 2001. godine (podnošenje prijedloga za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave
– računa), što vodi zaključku da je apelantovo potraživanje za račune izdate u 1996. i 1997. godini zastarjelo u smislu odredaba člana 374. ZOO, budući da je protekao rok od tri godine u kojem je apelant mogao zahtijevati ispunjenje obaveze po izdatim računima za 1996. i 1997. godinu. Što se tiče multilateralne kompenzacije od 5. januara 2002. godine, kojom je tužena isplatila apelantu iznos od 18.587,00 KM, Okružni sud je zaključio da time nije došlo do prekida zastarjelosti potraživanja. Naime, Okružni sud je naveo da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, a da se priznanje može učiniti ne samo izjavom povjeriocu već i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja (član 387. st. 1. i 2. ZOO). Međutim, Okružni sud je istakao da priznanje duga mora biti jasno određeno i bezuslovno da bi dovelo do prekida zastarjelosti. Okružni sud je ukazao da time što je tužena putem multilateralne kompenzacije, do koje je došlo na osnovu Odluke Vlade Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 8/02), isplatila dug po tačno određenim računima ne znači da je tužena priznala dug i za ostale račune, budući da ostali računi nisu stavljeni u preboj (kompenzaciju). S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su žalbeni navodi tužene koje je isticala u tom pravcu tokom prvostepenog postupka, te u žalbi osnovani. S druge strane, Okružni sud je zaključio da apelantova potraživanja po računima br. 23, 65 i 70 od 26. maja, 30. juna i 28. jula 1998. godine, te broj 7 od 17. marta 1999. godine u ukupnom iznosu od 2.648,00 KM nisu zastarjela, budući da nije protekao trogodišnji rok od dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja do podnošenja tužbe.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 344 od 12. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, prema priloženom pregledu potraživanja koji je apelant dostavio uz tužbu (prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave), 28 pojedinačno navedenih računa (u ukupnom iznosu od 230.486,50 KM) dospjelo za plaćanje do 31. decembra 1997. godine, dok su preostali računi dospjeli za plaćanje u toku 1998. i 1999. godine (u ukupnom iznosu od 20.963,00), te u toku 2000. godine (u ukupnom iznosu od 272,00 KM). Vrhovni sud je naveo da je apelant prijedlog za izvršenje, koji je doveo do pokretanja sudskog postupka radi naplate potraživanja, podnio 6. aprila 2001. godine. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o međusobnom potraživanju pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga koja zastarijevaju za tri godine, a da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporučenu robu, odnosno izvršeni rad ili uslugu (član 374. st. 1. i 2. ZOO). Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog slijedi da su potraživanja po računima koji su dospjeli za plaćanje do 31. decembra 1997. godine zastarjela, dok to nije slučaj sa potraživanjima po računima koji su dospjeli za plaćanje u toku 1998, 1999. i 2000. godine. Vrhovni sud je ukazao da je Vlada Republike Srpske donijela Odluku broj 02/1-020-76/02 od 13. februara 2002. godine o načinu i rokovima provođenja posebne obavezne multilateralne kompenzacije. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tač. 2, 3. i 8. navedene odluke određeno da su učesnici u toj kompenzaciji imaoci računa za obavljanje platnog prometa u Republici Srpskoj, da su učesnici obavezni da Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge do 15. marta 2002. godine prijave novčane obaveze i potraživanja koja su dospjela do 31. decembra 2001. godine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je tač. 13. i 15. navedene odluke određeno da su učesnici dužni da se međusobno obavijeste o broju i vrsti dokumenata po kojima je izmirena obaveza, te da za vrijeme trajanja kompenzacije učesnici ne izmiruju obaveze koje su predmet kompenzacije. Vrhovni sud je ukazao da su stranke, postupajući u skladu sa Odlukom Vlade Republike Srpske, 5. januara 2002. godine izvršile obaveznu multilateralnu kompenzaciju po računima br. 29, 40 i 72 (koji su dospjeli za plaćanje od jula do septembra 1998. godine) i po računima br. 1 i 7 (koji su dospjeli za plaćanje u martu i maju 2000. godine) u ukupnom iznosu od 18.587,00 KM. Vrhovni sud je ukazao da su kao neplaćeni ostali računi koji su dospjeli za plaćanje u toku 1998. i 1999. godine (a koji nisu obuhvaćeni zastarom), i to računi br. 7, 23, 65 i 70 u ukupnom iznosu od 2.648,00 KM.
5. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 387. st. 1. i 2. ZOO kojima je propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, a da se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom povjeriocu već i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja. Vrhovni sud se, dalje, pozvao na odredbe člana 339. stav 1. ZOO kojima je propisano da se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem samo ako ono još nije bilo zastarjelo u času kada su se stekli uslovi za prebijanje. Takođe, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 339. stav 2. ZOO kojima je propisano da, ako su uslovi za prebijanje nastali pošto je jedno od potraživanja zastarjelo, prebijanje ne nastaje ako je dužnik zastarjelog potraživanja istakao prigovor zastarjelosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da, ako je određeno potraživanje zastarjelo, pa se poslije toga učini priznanje duga nekom radnjom koje su u članu 387. ZOO samo egzemplarno nabrojane, tada nema prekida zastarjelosti, budući da je vrijeme za zastarjelost već proteklo, već se to tretira kao odricanje od već nastale zastarjelosti (čl. 365. i 366. ZOO). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se i pri priznanju duga i pri odricanju od zastarjelosti traži voljna radnja dužnika. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je u vrijeme kada je zaključena multilateralna kompenzacija došlo do zastare određenih potraživanja, da je izvršeno prebijanje onih potraživanja koja nisu zastarjela, te da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je multilateralna kompenzacija izvršena na osnovu Odluke Vlade Republike Srpske, kao trećeg lica koje je van odnosa stranaka među kojima su nastala sporna potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tužena izvršila djelimičnu otplatu nezastarjelog potraživanja, ali da se to ne može smatrati njenim voljnim činom kojim se odriče od zastarjelosti potraživanja.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su Vrhovni sud i Okružni sud samoinicijativno i bez ikakvih dokaza utvrdili da se tužena pozvala na zastarjelost potraživanja u momentu sačinjavanja konkretne kompenzacije. Takođe, apelant navodi da Vrhovni sud i Okružni sud nisu pozvali apelanta na ročište kada se odlučivalo o njegovoj reviziji i žalbi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su Vrhovni sud i Okružni sud primijenili relevantne odredbe ZOO koje se tiču "zastarjelosti potraživanja", Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U pogledu apelantovih navoda da nije pozvan na ročište kada se odlučivalo o njegovoj žalbi, Ustavni sud podsjeća da drugostepeni sud, u smislu odredaba člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), o žalbi odlučuje u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Ustavni sud ukazuje da drugostepeni sud, u smislu navedenih odredaba, ima diskreciono pravo da ocijeni kada je neophodno u određenom predmetu zakazati raspravu. U konkretnom slučaju Okružni sud je, u skladu sa svojim diskrecionim pravom, odluku donio u sjednici vijeća, a u čemu, s obzirom na navedenu zakonske odredbu, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 246. ZPP kojima je propisano da revizijski sud o reviziji odlučuje bez rasprave, tako da su apelantovi navodi u tom dijelu potpuno neosnovani. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović