Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1529/09 (R. J.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1529/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1529/09, rješavajući apelaciju Radislava Jeftića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radislava Jeftića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 107 od 18. februara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 016 od 2. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radislav Jeftić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente podnio je 13. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 107 od 18. februara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-

0-Gž-06-000 016 od 2. novembra 2006. godine,

2. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-

35/04 od 13. oktobra 2005. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i poništena su rješenja UNIS-a Fabrika cijevi a.d. Derventa (u daljnjem tekstu: tuženi) br. 900/04 od 30. jula 2004. godine i 1083/04 od 7. septembra 2004. godine, te je tuženi obavezan da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na radno mjesto na kom se nalazio prije otkaza ugovora o radu, ili da ga rasporedi na drugo radno mjesto, u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na radnom mjestu skladištara gotovih proizvoda. Dalje je utvrđeno da je 7. jula 2004. godine apelant predvodio grupu radnika u štrajku na način da je ometao i sprečavao tužiočeve radnike tehničke pripreme pri utovaru valjaka na kamione, zbog čega je tuženi kasnio sa isporukom tih valjaka radi dorade svom kooperantu. Navedeno je da je Rješenjem broj 790/04 od 21. jula 2004. godine protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak zbog povrede radne obaveze, te da je to rješenje apelant primio 22. jula 2004. godine. Nakon toga, u toku disciplinskog postupka provedeni su dokazi saslušanja apelanta pred tročlanom komisijom 30. jula 2004. godine (o čemu je sačinjen zapisnik), te su provedeni i dokazi čitanjem pismenih izjava svjedoka - radnika i rukovodioca tehničke pripreme. Navedeno je da iz tih izjava proizlazi da je apelant počinio povredu radne obaveze iz člana 91. st. 1. i 2. tačka 5. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03, 66/03, u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 55. st. 1. i 2. Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Budući da je utvrđeno da je apelant počinio povredu radne obaveze, direktor tuženog je 30. jula 2004. godine donio Rješenje broj 900/04 kojim je apelantu otkazan ugovor o radu. Apelant je potom na doneseno rješenje uložio zahtjev za zaštitu prava, koji je odbijen Rješenjem broj 1083/04 od 7. septembra 2004. godine.

4. Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da tuženi nije ispoštovao pravila vođenja postupka za utvrđivanje odgovornosti za povredu radne obaveze propisane ZOR-om i Pravilnikom. Naime, Osnovni sud je zaključio da disciplinski postupak protiv apelanta nije pravilno proveden, jer iz zapisnika o apelantovom saslušanju ne proizlazi da je apelantu omogućeno da angažuje advokata ili punomoćnika, zbog čega mu je uskraćeno pravo na odbranu. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da tuženi nije razmotrio mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je takvo mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke o prestanku rada apelanta. Također, istaknuto je da je, prema stavu Osnovnog suda, tuženi postupio i protivno odredbi člana 60. Pravilnika s obzirom na to da odluka direktora nije postala odmah konačna, nego tek kada nadležni drugostepeni organ donese odluku o zahtjevu za zaštitu prava podnosioca, jer tako nastala konačna odluka jedino može biti pobijana u sporu pred nadležnim sudom. Slijedeći navedeno, Osnovni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 016 od 2. novembra 2006. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Osnovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da se prilikom donošenja spornog rješenja o prestanku rada apelanta tuženi pravilno pozvao na odredbe člana 92. stav 2, člana 103. stav 1, člana 113. stav 1. tačka 1. i člana 114. ZOR-a u vezi sa članom 59. Pravilnika, čiji su propisi bili u primjeni kao važeće materijalno pravo u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, a disciplinski postupak je proveden na način propisan članom 115. st. 1. i 2. ZOR-a, kako to proizlazi iz sadržaja spisa predmeta. Dalje je navedeno da je tuženi u postupku pokrenutom i vođenom protiv apelanta nedvojbeno dokazao da je apelant počinio povredu radne obaveze. Pri tome je Okružni sud istakao da je pogrešan pravni stav Osnovnog suda da predmetno rješenje o otkazu ugovora o radu nije odmah postalo konačno, jer nijednom odredbom ZOR-a nije propisana obaveza radnika da je dužan prije podnošenja tužbe nadležnom sudu da koristi i pravo na prigovor u postupku interne zaštite, već je odredbom člana 105. stav 1. ZOR-a propisano da pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava, pa je zbog toga neprihvatljiv zaključak Osnovnog suda da samo konačna odluka poslodavca može biti pobijana u sporu pred nadležnim sudom. Pored toga, Okružni sud je naveo da je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo potrebe da se protiv apelanta vodi kompletan disciplinski postupak predviđen odredbama čl. 53. do 60. Pravilnika, jer je pouzdano utvrđeno da je apelant u vrijeme i na način bliže naveden u izreci spornog rješenja o otkazu ugovora o radu počinio težu povredu radne obaveze. Pored toga, navedeno je da u konkretnom slučaju naročito treba da se uzme u obzir i član 7. stav 2. Zakona o štrajku, kojim je propisano da štrajkački odbor i radnici koji učestvuju u štrajku ne mogu sprečavati radnike koji ne učestvuju u štrajku, niti mogu sprečavati poslodavca da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost. Također je istaknuto da je pogrešan i neprihvatljiv zaključak Osnovnog suda da apelantu nije data mogućnost odbrane, jer je apelant, kako to proizlazi iz sadržaja spisa predmeta, na okolnosti svoje odbrane dao izjavu u koju je Osnovni sud izvršio uvid. Pored toga, istaknuto je da u pokrenutom i vođenom postupku protiv apelanta nije postojala zakonska obaveza tuženog da apelantu po službenoj dužnosti obezbijedi stručno lice kao branioca, odnosno punomoćnika. Slijedeći navedeno, zbog nesporno utvrđene činjenice da je apelant učinio povredu radne obaveze koja mu se stavlja na teret, i Okružni sud je zaključio da nije postojala potreba da se protiv apelanta provodi kompletan disciplinski postupak propisan odredbama člana 53. do člana 60. Pravilnika. Navedeno je da eventualni propusti tuženog u vođenju postupka nisu mogli utjecati na ishod tog postupka, te je sud žalbu tužioca uvažio i prvostepenu presudu preinačio na taj način da je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07 -000 107 od 18. februara 2009. godine, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-

000 016 od 2. novembra 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je utvrdio da je odluka Okružnog suda zasnovana na zakonu. Navedeno je da je pri utvrđenoj činjenici da je apelant počinio povredu radne obaveze koja mu se stavlja na teret, što se ne osporava ni revizijom, drugostepeni sud pravilno utvrdio da odstupanja od pravila postupka propisanih Pravilnikom nisu utjecala na pravilnost odluke o otkazu ugovora apelantu. Odredbom člana 92. stav 2. ZOR-a propisano je da, ako kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu nije drugačije određeno, o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) na prijedlog neposrednog rukovodioca, radnika ili neposredno. Dalje je navedeno da je odredbom člana 58. stav 2. Pravilnika od 29. maja 2002. godine propisano da odluku o tome da li je radnik učinio težu povredu radne obaveze iz člana 55. Pravilnika donosi direktor poslodavca, ili lice koje on pismeno ovlasti. U konkretnoj situaciji spornu odluku o otkazivanju ugovora o radu apelantu, kao i odluku o njegovom zahtjevu za zaštitu prava donio je direktor tuženog, a samo apelantovo saslušanje, odnosno iznošenje njegove odbrane učinjeno je pred tročlanom komisijom koju je imenovao direktor o čemu je sastavljen zapisnik. Navedeno saslušanje predstavlja samo radnju u postupku za koju prema ZOR-u, a ni prema Pravilniku o radu tuženog nije potrebno pismeno ovlaštenje direktora, kako to nastoji prikazati apelant u podnijetoj reviziji. Takvo ovlaštenje, prema članu 58. stav 2. Pravilnika, bilo bi potrebno samo da je komisija koja je saslušavala apelanta donijela odluku o postojanju povrede radne obaveze i eventualnom izricanju sankcije što nije slučaj, jer je konačnu odluku donio direktor tuženog poslodavca. Osim toga, niti jedna strana u sporu na pripremnom ročištu održanom 21. jula 2005. godine nije predložila izvođenje dokaza na okolnost postojanja pismenog ovlaštenja direktora komisiji za apelantovo saslušanje u postupku za utvrđivanje postojanja povrede radne obaveze, tako da se prigovor revizije o povredi člana 8. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešnoj ocjeni činjenice nepostojanja ovlaštenja direktora datog komisiji za saslušanje pokazuje kao neosnovan.

7. Također, Vrhovni sud je istakao da je članom 115. ZOR-a propisana obaveza poslodavca da radniku kojem otkazuje ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze treba omogućiti iznošenje odbrane. U konkretnoj situaciji, prema utvrđenim činjenicama, rješenje o pokretanju postupka zbog povrede radne obaveze apelanta doneseno je 21. jula 2004. godine, apelantu je dostavljeno 22. jula 2004. godine, što proizlazi iz dostavnice u spisu, a saslušanje, odnosno apelantovo iznošenje odbrane je izvršeno pred tročlanom komisijom 30. jula 2004. godine. Iz navedenog proizlazi da je apelantu omogućeno iznošenje odbrane i da mu je ostavljen primjeren rok za pripremu te odbrane. Rok od osam dana, koliko je proteklo od dana uručenja rješenja o pokretanju postupka i dana saslušanja, i prema ocjeni Vrhovnog suda predstavlja vrijeme dovoljno za pripremu odbrane.

8. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor da mu je tuženi dao otkaz ugovora o radu prije isteka roka iz člana 60. Pravilnika. Naime, Vrhovni sud je istakao da je tom odredbom propisano da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radne obaveze i za učinioca povrede, odnosno u roku od 30 dana od kada je odluka o utvrđivanju povrede radne obaveze postala konačna. Navedenom odredbom propisani su rokovi u okviru kojih poslodavac može dati otkaz ugovora o radu i čijim istekom to pravo poslodavca prestaje. Radi se o prekluzivnim - materijalnopravnim rokovima, što znači da otkaz ugovora o radu poslodavac može dati unutar tih rokova, a ne tek njihovim istekom, kako to tumači apelant u reviziji. U konkretnoj situaciji povreda radne obaveze koja se apelantu stavlja na teret počinjena je 7. jula 2004. godine, a rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno je 30. jula 2004. godine, što znači unutar roka iz člana 60. Pravilnika i iz člana 115. stav 3. ZOR-a.

9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da su pogrešno utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, apelant navodi da je „protivzakonit“ stav sudova da nije postojala potreba da se kod tuženog provodi kompletan disciplinski postupak propisan odredbom čl. 53. do 60. Pravilnika, te da eventualni propusti tuženog u vođenju postupka nisu utjecali na ishod postupka. Apelant ističe da je zakonom propisano da se kod učinjene povrede radne obaveze mora provesti disciplinski postupak, i to „kompletan“. Također, apelant ističe da je pogrešan stav redovnih sudova koji se odnosi i na „rok od osam dana“ koji, prema stavu ovih sudova, „predstavlja dovoljno vremena za pripremu odbrane“. Apelant smatra da je općepoznata činjenica i nesporan stav sudske prakse da, kad sud stranki ostavi osam dana za pripremu odbrane, onda „mora proteći rok od osam dana od dana obavještenja“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su Vrhovni sud i Okružni sud protumačili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Okružni sud a potom i Vrhovni sud su u svojim odlukama dali razloge zašto je neosnovan zaključak Osnovnog suda vezan za primjenu čl. 92. stav 1, 113, 115. stav 1. i 117. stav 1. ZOR-a, kao i odredaba čl. 57, 58, 59. i

60. Pravilnika zbog čega je i preinačio prvostepenu presudu. Dalje, Ustavni sud naročito ukazuje da su na sve prigovore koji su istaknuti u apelaciji dati odgovori u redovnom sudskom postupku, te da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, u pogledu apelantovih navoda da mu nije dato vrijeme za „odbranu“ duže od osam dana, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud obrazložio zašto smatra da je vrijeme, koliko je proteklo od dana uručenja rješenja o pokretanju postupka do dana saslušanja apelanta, dovoljno za pripremu odbrane. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je odredbom člana 115. stav 1. ZOR-a, koja se primjenjivala u vrijeme relevantno za konkretni slučaj, bilo propisano da, „ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti [ ]“, te da navedenim zakonom nije regulisano da mora proći osam dana od prijema poziva za saslušanje do iznošenja odbrane. Ustavni sud ne nalazi povredu apelantovih ustavnih prava u situaciji kad su u konkretnom slučaju sudovi ocijenili da je apelant imao dovoljno vremena za pripremu odbrane u disciplinskom postupku koji se vodio protiv njega. Stoga, budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili sve apelantove navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, te imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Također, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1529/09 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio