Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1613/09 ("Optimum" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1613/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1613/09, rješavajući apelaciju "Optimuma" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Optimuma" d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 320 od 11. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-426/03 od 31. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Optimum" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa dr Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 320 od 11. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-426/03 od 31. januara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-927/02 od 8. jula 2003. godine obavezana je Republika Srpska, Vojska Republike Srpske – Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati na ime duga iznos od 1.603.221,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tužena zaključili Ugovor broj 05-21-5000-1/95 od 15. septembra 1995. godine na osnovu kojeg je apelant kao prodavac isporučio tuženoj kao kupcu određenu robu po vrsti i količini prema priloženoj dokumentaciji (otpremnice i materijalne liste o isporuci i preuzimanju robe od tužene). Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant u vezi sa isporučenom robom za period od 1995. do 1996. godine ispostavio tuženoj račune za plaćanje robe u kojima su iskazane vrsta i količina robe, te jedinična i ukupna cijena te robe. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz zapisnika od 12. juna 2001. godine proizlazi da su apelant i tužena usaglasili međusobna potraživanja i obaveze (na način da je konstatovano da je apelant isporučio određenu robu tuženoj, a da tužena nije isplatila cijenu za isporučenu robu). U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da obavijest o stanju salda između stranaka, u pravilu, ne znači sama po sebi priznanje duga, ali u slučaju (kao što je ovaj) kada dužnik zatraži od povjerioca na uvid njegov dugovani saldo, te nakon toga povjerilac potvrdi taj dugovani saldo, prema mišljenju suda, tada se radi o priznanju duga. Međutim, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o priznanju duga u smislu odredaba člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je potraživanje bilo već zastarjelo u smislu odredaba člana 374. ZOO (protekao trogodišnji rok). Prema mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju se radilo o priznanju zastarjele obaveze, koje se ima smatrati kao odricanje od zastarjelosti u smislu odredaba čl. 365. i 366. stav 1. ZOO. Što se tiče navoda tužene da je predmetni zapisnik u ime tužene potpisalo neovlašteno lice, Osnovni sud je ukazao da je predmetni zapisnik potpisao zamjenik načelnika Vojno-računovodstvenog centra Vojske RS, tako da se na spornu situaciju primjenjuju odredbe člana 172. stav 1. ZOO prema kojima bi tužena ima pravo tražiti naknadu štete od lica koja su zloupotrijebila položaj i prekoračila ovlaštenja. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Milovana Bojića, koji je usaglašen sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke Mirjane Zrnić, a kojem u konačnom ni stranke nisu prigovorile. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, te je, stoga, odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Pž-426/03 od 31. januara 2007. godine kojom je žalba tužene uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja održao raspravu 31. januara 2007. godine na kojoj je saslušao svjedoka Marka Mrđu, te izvršio uvid u pisanu dokumentaciju u spisu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je svjedok Marko Mrđa izjavio da je kao zamjenik načelnika Vojno-računovodstvenog centra Vojske RS potpisao zapisnik o usaglašavanju međusobnih potraživanja i obaveza od 12. juna 2001. godine, a kojim je utvrđeno apelantovo knjigovodstveno potraživanje u iznosu koji je naveden u predmetnom zapisniku. Pomenuti svjedok je, dalje, izjavio da se radilo o dokumentu koji služi za potrebe evidentiranja obaveza, te da je usaglašavanje sačinjeno na osnovu dokumentacije koju je apelant dostavio. U pogledu plaćanja za isporučenu robu, navedeni svjedok je izjavio da je plaćanje po "predmetnom zapisniku mogao da odobri onaj ko je potpisao ugovor sa apelantom, a da VRC Vojske RS nije nadležan da postavlja pitanje plaćanja". Ocjenjujući iskaz saslušanog svjedoka, Okružni sud je zaključio da zapisnik o usaglašavanju međusobnih potraživanja i obaveza od 12. juna 2001. godine ne predstavlja ispravu o priznanju duga, već jednu knjigovodstvenu radnju čiji je cilj da utvrdi međusobna potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa. Naime, Okružni sud je naveo da priznanje duga, da bi bilo valjano i da bi proizvelo pravno djejstvo, mora biti izričito dato i od ovlaštenog lica, u smislu odredaba člana 387. ZOO. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 269. stav 1. Zakona o Vojsci RS kojima je propisano da se upotreba i raspolaganje sredstvima vojnog budžeta vrši na osnovu naredbe i rješenja ministra odbrane i lica i starješina koje ovlasti ministar. S obzirom na to da Marko Mrđa, kao tadašnji zamjenik načelnika Vojno-računovodstvenog centra Vojske RS, nije bio ovlašten da prizna zastarjelu obavezu, već samo ministar odbrane i lica koja ministar ovlasti, Okružni sud je zaključio da zapisnik o usaglašavanju međusobnih potraživanja i obaveza između stranaka od 12. juna 2001. godine nije proizveo pravno djejstvo. Dalje, Okružni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o međusobnom potraživanju pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga koja zastarijevaju za tri godine shodno odredbama člana 374. ZOO. S obzirom na to da je apelantovo potraživanje nastalo u toku 1995. i 1996. godine, a da je predmetna tužba podnesena u toku 2001. godine, Okružni sud je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu navedene zakonske odredbe. Pri tome, Okružni sud je naveo da je za predmetnu parnicu bez značaja okolnost da su stranke, nakon što je nastupila zastarjelost potraživanja, pristupile usaglašavanju međusobnih potraživanja i obaveza. Naime, Okružni sud je naveo da je predmetnim zapisnikom od 12. juna 2001. godine prikazano stanje apelantovog potraživanja prema tuženoj, ali da to ne znači da je tužena priznala zastarjelu obavezu, što bi se smatralo odricanjem od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366. ZOO. Pri tome, Okružni sud je ukazao da za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pisano ili usmeno da ispuni obavezu, već je potrebno da povjerilac podnese tužbu ili da preduzme druge radnje protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, obezbjeđivanja ili ostvarivanja potraživanja. S obzirom na to da je apelant propustio da preduzme bilo koju od tih radnji, a da, s druge strane, tužena nije priznala zastarjelu obavezu, odnosno nije se odrekla od zastarjelosti, te da je u toku postupka istakla prigovor zastarjelosti potraživanja, Okružni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 320 od 11. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o međusobnom potraživanju pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga koja zastarijevaju za tri godine shodno odredbama člana 374. stav 1. ZOO. S obzirom na to da je apelant vršio isporuku robe tuženoj u toku 1995. i 1996. godine, a da je predmetnu tužbu podnio 5. jula 2001. godine, Vrhovni sud je naveo da iz toga slijedi da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu navedene zakonske odredbe. Vrhovni sud je, dalje, naveo da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužena priznala zastarjelu obavezu, odnosno da se odrekla od zastarjelosti, bez obzira na postojanje zapisnika o usaglašavanju međusobnih potraživanja i obaveza od 12. juna 2001. godine. Naime, Vrhovni sud je ukazao da bi priznanje duga u smislu odredaba člana 387. ZOO, kao i priznanje zastarjele obaveze koje se ima smatrati kao odricanje od zastarjelosti u smislu odredaba člana 366. stav 1. ZOO bilo valjano i proizvelo pravno djejstvo, potrebno je da je dato izričito i od ovlaštenog lica. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da predmetni zapisnik ne predstavlja ispravu podobnu da proizvede pravni učinak pisanog priznanja zastarjele obaveze, odnosno učinak odricanja od zastarjelosti, budući da iz njegovog sadržaja ne proizlazi izričito priznanje duga, niti je utvrđeno da ga je potpisalo lice koje je ovlašteno da zastupa tuženu. Vrhovni sud je naveo da pod takvim okolnostima predmetni zapisnik, kako je to ispravno zaključio drugostepeni sud, predstavlja samo knjigovodstvenu radnju koja se obavlja radi obezbjeđivanja potpunog i tačnog knjiženja međusobnih potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 269. stav 1. Zakona o Vojsci propisano da se upotreba i raspolaganje sredstvima vojnog budžeta vrši na osnovu naredbe i rješenja ministra odbrane i lica i starješina koje ministar ovlasti. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je predmetni zapisnik potpisalo lice koje nije imalo ovlaštenje ministra da sačinjava pravne akte koji se tiču materijalnog i finansijskog zaduženja tužene. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je, bez obzira na eventualno postojanje pravno valjanog osnova za obavezivanje tužene na ispunjenje obaveze, prestalo apelantovo pravo da zahtijeva ispunjenje te obaveze zbog nastupanja zastarjelosti (član 360. stav 1. ZOO).
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je zapisnik o usaglašavanju međusobnih potraživanja i obaveza od 12. juna 2001. godine u ime tužene potpisao zamjenik načelnika Vojno-računovodstvenog centra Vojske RS. U vezi s tim, apelant navodi da je Vojno-računovodstveni centar bio jedini zadužen za finansijsko poslovanje Vojske RS, što znači da je zamjenik načelnika Vojno-računovodstvenog centra bio ovlašten da potpiše predmetni zapisnik. S obzirom na to da je u zapisniku o usaglašavanju međusobnih potraživanja i obaveza naveden tačan iznos dugovanja, te da je predmetni zapisnik ovjeren pečatom i potpisom ovlaštenog lica tužene, apelant smatra da je tužena na taj način priznala dug u smislu člana 387. ZOO. Takođe, apelant navodi da je odredbama člana 269. stav 1. Zakona o Vojsci propisano da se upotreba i raspolaganje sredstvima vojnog budžeta vrši na osnovu naredbe i rješenja ministra odbrane i lica i starješina koje ministar ovlasti. U vezi s tim, apelant navodi da je zamjenik načelnika Vojno-računovodstvenog centra "po prirodi stvari ovlašten da u skladu sa zakonom raspolaže sredstvima". S obzirom na to, apelant smatra da se Vrhovni sud pogrešno "pozvao" na odredbe člana 269. stav 1. Zakona o Vojsci.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović