Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1628/09 (RMU „Breza“ d.o.o. Breza)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1628/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1628/09, rješavajući apelaciju RMU „Breza“ d.o.o. Breza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RMU “Breza” d.o.o. Breza podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000136 od 19. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000569 od 1. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 041-
0-P-06-000330 od 26. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. RMU „Breza“ d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa direktor Jakub Dinarević, podnio je 26. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000136 od 19. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000569 od 1. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-06-
000330 od 26. januara 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje po sudskim presudama u kojima je apelant označen kao izvršenik do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je 29. juna 2011. godine donio odluku o privremenoj mjeri broj AP 1628/09 kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj 041-0-P-06-000330 od 26. januara 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev Vasvije Ćehić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i obavezan apelant na tužiteljici na ime dijela neisplaćenih plata za period od 12. juna 2003. godine do 12. juna 2006. godine isplati iznos od 31.918,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. juna 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.280,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod apelanta počev od 14. augusta 2000. godine i to na poslovima referenta za obračun plata te da su joj ugovorom o radu utvrđeni osnovna plata, dodaci na platu za prekovremeni rad, rad noću, rad na dan sedmičnog odmora i za rad na dane praznika. Navedeno je da je tužiteljica podnijela tužbu 12. juna 2006. godine u kojoj je navela da joj apelant isplaćuje manju osnovnu mjesečnu platu od plate propisane u stavu 4. člana 24. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) i da je svoj tužbeni zahtjev preinačila nakon obavljenog vještačenja po vještaku finansijske struke, na način da je tražila isplatu razlike plata za period od 12. juna 2003. godine do 12. juna 2006. godine, te da je apelant u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan jer je članom 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije propisano. U konkretnom slučaju, prema navodima Općinskog suda, tužiteljica je sudu podnijela tužbu 12. juna 2006. godine, a apelant joj je bio obavezan isplaćivati plate najkasnije do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec iz čega proizlazi da joj je platu za mjesec juni 2003. godine trebao isplatiti do 15. jula 2003. godine te da u konkretnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka roka od tri godine od dana nastanka potraživanja. Općinski sud je naveo da se, također, ne mogu prihvatiti ni navodi apelanta da je tužiteljica tužbu mogla podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu svog prava iz radnog odnosa jer se u ovom slučaju radi o isplati novčanih potraživanja za koja je rok zastarjelosti tri godine, kao i da su neosnovani navodi apelanta da je tužiteljici plata trebala biti isplaćivana u skladu sa pravilnikom apelanta što je i učinjeno jer se općim aktom apelanta tužiteljici ne može dati manje prava nego što to predviđa Granski kolektivni ugovor.
4. Općinski sud je obrazložio da je članom 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano da osnovna mjesečna plata zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% od prosječne plate ostvarene u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, a članom 28. da se osnovna mjesečna plata zaposlenika uvećava za svaku godinu penzijskog staža za 0,6% s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%. Obrazloženo je i da je članom 29. Granskog kolektivnog ugovora propisano da uposlenik ima pravo na dodatke na osnovnu platu i to za noćni rad, za rad u državne praznike i za rad na dan sedmičnog odmora. S tim u vezi, u postupku je izvršeno vještačenje po vještaku ekonomsko-finansijske struke, koje je Općinski sud prihvatio u cjelosti, i kojim je utvrđeno da je apelant za utuženi period trebao isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 40.673,51 KM a da je isplatio iznos od 8.754,64 KM te da je apelant dužan tužiteljici isplatiti razliku između navedenih iznosa. Općinski sud je naveo da je kao neosnovane odbio primjedbe apelanta date na predmetni nalaz vještaka u kojima je istaknuto da vještak ne može mijenjati koeficijent složenosti poslova utvrđen sistematizacijom radnih mjesta i broja bodova koji pripadaju tužiteljici na osnovu njenog radnog mjesta budući da je koeficijent složenosti poslova koje obavlja tužiteljica 1,57 a ne 3 kako je to naveo vještak a imajući u vidu da je prema pravilniku o platama i sistematizaciji radnih mjesta apelanta početni koeficijent 1 i predstavlja koeficijent složenosti za najjednostavniji kvalifikovani rad a da je najviši koeficijent 4 koji je predviđen za najsloženiji i visokostručni rad. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je vještak na glavnoj raspravi nalaz pojasnio i istakao da je koeficijent složenosti poslova koje obavlja tužiteljica utvrdio na osnovu člana 26. Granskog kolektivnog ugovora u kojem je definirana grupa poslova koje obavlja tužiteljica te da je na najnižu mjesečnu platu koja iznosi 60% prosječne plate u F BiH dodao koeficijent složenosti 3 uz obrazloženje da apelant uopće nije utvrdio koeficijent složenosti poslova već broj bodova poistovjećuje sa koeficijentom složenosti poslova. Navedeno je i da iz ugovora o radu koji ima tužiteljica sa apelantom proizlazi da tužiteljica obavlja poslove referenta za obračun plata a po članu 26. Kolektivnog ugovora proizlazi za te poslove koeficijent 3, a kako apelant u toku postupka nije ničim dokazao da je koeficijent složenosti poslova koje obavlja tužiteljica 1,57, nije priložio pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta niti pravilnik o platama u kojem je, prema navodima apelanta, utvrđen takav koeficijent, Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka kao pravilan i objektivan.
5. Općinski sud je obrazložio da je odbijen prijedlog apelanta da se izvrši novo vještačenje po vještaku ekonomsko-finansijske struke jer je apelant bio dužan da se izjasni o predmetu i obimu predloženog vještačenja i o ličnosti novog vještaka a što apelant nije učinio. Također, Općinski sud je naveo i da je neosnovan navod da se u konkretnom slučaju na obračun visine plate nisu mogle primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora jer je na snagu stupio novi kolektivni ugovor, iz razloga što, prema obrazloženju Općinskog suda, ugovor za oblast rudarstva nije usklađen sa općim kolektivnim ugovorom niti je donesen novi granski kolektivni ugovor. Imajući u vidu sve navedeno Općinski sud je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev i obavezao apelanta na isplatu navedenog iznosa razlike plata.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 004-0-Gž-07-000 569 od 1. novembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta u žalbi na činjenicu da radno zakonodavstvo njega ne obavezuje na isplati osnovne plate tužiteljici nego samo na isplatu najniže plate. Prema navodima Kantonalnog suda u toku prvostepenog postupka među strankama nije bilo sporno da apelanta obavezuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora a da je apelant tek u dopuni žalbe, podnesene van roka, osporavao da ga obavezuju odredbe tog ugovora. Navedeno je da je među strankama bila sporna činjenica da li navedeni ugovor garantuje tužiteljici, a obavezuje apelanta, na isplatu najniže plate, kako to tvrdi apelant, ili na isplatu osnovne plate kako je tvrdila tužiteljica. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav apelant da tužiteljici pripada pravo samo na najnižu platu budući da je odredbama člana 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano da osnovna plaća za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarene u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Prema obrazloženju presude, apelant ne osporava činjenicu da je tužiteljica u spornom periodu na osnovu ugovora o radu obavljala poslove referenta za obračun plate i da to radno mjesto, po Pravilniku o plaćama, nosi 4400 bodova ali je bila sporna činjenica koji je koeficijent radnog mjesta tužiteljice. Kako je navedenim ugovorom predviđeno da se osnovna mjesečna plata zaposlenika utvrđuje prema grupama složenosti tako da se najniža plata množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radih mjesta, a kako je nesporno da je prema navedenom ugovoru radno mjesto tužiteljice svrstano u V grupu složenosti i koeficijent složenosti njenog radnog mjesta iznosi najmanje 3 (član 26. stav 5. Granskog kolektivnog ugovora), te kako je članom 3. istog ugovora predviđeno da pravilnik o radu društva mora biti u skladu sa tim ugovorom, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev.
7. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prema stavu Ustavnog suda, Vrhovnog suda i i po stavu tog suda (Kantonalnog), činjenica da poslodavac iz nekog razloga nije svoje interne akte uskladio sa odredbama Općeg i Granskog kolektivnog ugovora ne oslobađa ga obaveze da zaposleniku omogući ostvarivanje svih prava koja mu pripadaju shodno odredbama Općeg i Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost koju obavlja poslodavac, a o čemu se radi u konkretnom slučaju budući da je apelant svojim internim aktima izvršio vrednovanje radnih mjesta zaposlenika na način da je odredio broj bodova iako je odredbama navedenih ugovora propisano da se složenost poslova utvrđuje koeficijentom.
8. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanta da je trebalo odrediti novo vještačenje iz razloga što se, po obrazloženju Kantonalnog suda, apelant nije odazvao na pripremno ročište niti je izostanak opravdao te na taj način nije dao izjašnjenje o obimu vještačenja i ličnosti vještaka. Prema obrazloženju Kantonalnog suda i neosnovani su i navodi da je vještak u sličnim slučajevima i za slične zaposlenike uzimao manji koeficijent složenosti jer je vještak koeficijent tužiteljice odredio prema koeficijentu radnog mjesta koji je propisan Granskim kolektivnim ugovorom. Osim toga, obrazloženo je i da je Vrhovni sud, a i Ustavni sud, kroz svoje odluke zauzeo stav da u ovakvim slučajevima zaposleniku pripada pravo na osnovnu plaću a ne na najnižu platu zbog čega je Kantonalni sud zaključio da je žalba apelanta neosnovana.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-08-000136 od 19. marta 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je drugostepena presuda kojom je potvrđena prvostepena presuda pravilna i zakonito donesena. Prema navodima iz presude, neosnovan je revizioni prigovor vezan za koeficijent složenosti poslova jer je drugostepeni sud pravilno ocijenio da je prema odredbi člana 26. Granskog kolektivnog ugovora tužiteljicino radno mjesto svrstano u grupu V sa koeficijentom složenosti najmanje 3, pa je po ocjeni Vrhovnog suda pravilno „utvrđena razlika iznosa do osnovne plaće, koji se tužilji ima isplatiti.“ Sud je ocijenio neosnovanim prigovori da apelant nije obavezan poštovati kolektivni ugovor, jer za takvu revizionu tvrdnju nije dao valjane razloge, kao i prigovor da je drugim tužiteljima dosuđivani drugačiji iznosi, jer su takvi ugovori paušalni i ne obavezuju sud. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da je revizja apelanta neosnovana jer je osporena presuda pravilna i na zakonu zasnovana.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su u istim pravnim i činjeničnim situacijama navedeni sudovi, čak i isti sudija, donosili drugačije odluke od odluke koju osporava u konkretnoj apelaciji i da su zaključivali da je za rješavanje ovakvih slučajeva relevantan ugovor o radu i pri tom apelant navodi predmete na koje se poziva. Apelant smatra da je nepravilno tretiran od strane sudova jer mu nije omogućeno da se izvrši još jedno vještačenje. Prema apelantovim navodima presudama različitog načina i nivoa u kojima se odlučuje da se udovolji uposlenicima koji su podnijeli tužbe na osnovu Granskog kolektivnog ugovora ugrožena su osnovna ljudska prava i slobode uposlenika kod apelanta. Apelant navodi da bi „pristupanjem isplata po izvršenjima po sudskim predmetima došlo do proglašenja stečajnog postupka“ te bi apelant bio likvidiran „a potraživanja ostalih uposlenika njih 1.200 kao i njihova radna mjesta bi prestala postojati.“
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud, prije svega podsjeća na svoju praksu u kojoj je rješavao slično činjenično i pravno pitanja pa je tako u odluci broj AP 2692/06 (vidi odluka Ustavnog suda broj AP 2692/06 od 14. jula 2008. godine, odluka objavljenja na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) rješavajući apelaciju istog apelanta podnesenu protiv presuda donesenih u postupku iz radnog spora u kojem su sudovi obavezali apelanta da tužitelju isplati razliku između isplaćene i zajamčene plate, između ostalog, naveo da „Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud rješavajući o žalbi tužitelja našao da primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu i Granskog kolektivnog ugovora tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između osnovne plaće i isplaćene plaće kod apelanta zbog čega je preinačena prvostepena presuda. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji prihvatio pravno stajalište Kantonalnog suda nalazeći da prema odredbama člana 24. stav 4. i člana 25. Granskog kolektivnog ugovora tužitelj ima pravo naknadu razlike plaće koju mu je apelant isplaćivao i osnovne plaće koja mu pripada u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom, kao normativnim pravnim aktom. Ustavni sud smatra da su i Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se utvrditi da su osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je primjena zakona od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava“ te da su, s tim u vezi, apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se navedeni stav zauzet u citiranoj odluci AP 2692/06 može primijeniti i na konkretan predmet. Naime, i u konkretnom slučaju su nadležni sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice obavezujući apelanta na isplatu razlike isplaćene i osnovne plaće koju je tužiteljici trebalo isplatiti, pa se u tom dijelu Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na citirano obrazloženje odluke AP 2692/06, te navode apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju smatra očigledno (prima facie) neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanta vezane za odbijanje sudova da se izvrši novo vještačenje budući da iz osporenih presuda proizilazi da apelant nije prisustvovao pripremnom ročištu na kojem je trebalo da se izjasni o obimu predmetnog vještačenja i ličnosti novog vještaka niti je svoje odsustvo bilo čime opravdao. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i odredbe ZPP, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su odbili ovaj apelantov prijedlog pri čemu su u obrazloženju osporenih odluka za takvu odluku dali razloge koji zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
16. Nadalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanta vezane za različitu praksu sudova u pogledu istog činjeničnog i pravnog stanja budući da iz priloženih presuda proizilazi da su i u tim slučajevima usvojeni tužbeni zahtjevi u sporovima iz radnog odnosa koji su vođeni radi isplate razlike između isplaćenog iznosa plaće i onog kojeg je shodno relevantnim propisima trebalo isplatiti i naknada koje proizilaze iz radnog odnosa (a što je i u konkretnom slučaju predmet spora) u kojima je apelant bio tuženi i obavezan je za isplatu u postupku utvrđenih iznosa. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović