Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1640/09 (M. P.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1640/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. janaura 2012. godine, u predmetu broj AP 1640/09, rješavajući apelaciju Marije Penjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Penjak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010.0.Gž-09-000069 od 19. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-07-000288 od 7. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija Penjak (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Branko Penjak iz Livna, podnijela je 21. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010.0.Gž- 09-000069 od 19. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-07-000288 od 7. marta 2007. godine. Budući da apelacija nije sadržavala neophodne elemente u smislu člana 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 6. decembra 2011. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelantica učinila 13. decembra 2011. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-07-000288 od 7. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010.0.Gž-09-000069 od 19. marta 2009. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi, kao nedopustiv, ugovor o djelu od 23. marta 2007. godine, te naloži Gimnaziji u Livnu (u daljnjem tekstu: tužena) da sačini ugovor o radu sa apelanticom na osnovu kojeg će joj izvršiti uplatu svih doprinosa za penziono i zdravstveno osiguranje i izvršiti isplatu plaća počev od 23. marta 2007. godine pa dalje, te da joj isplati naknadu za topli obrok i sve druge naknade koje su isplaćivane zaposlenicima sa visokom stručnom spremom i sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj plati troškove sudskog postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su međusobno zaključile Ugovor o djelu broj 112/2007 od 28. marta 2007. godine za period od 28. marta do 30. juna 2007. godine. Predmetnim ugovorom apelantica se obavezala da će kod tužene obavljati poslove na radnom mjestu profesora hrvatskog jezika i književnosti kvalitetno i na vrijeme, po rasporedu nastave a da će nadzor i kontrolu njenog rada obavljati ovlaštena osoba tužene. Dalje je navedeno da se tužena obavezala da će apelantici isplatiti iznos od po 7,50 KM po održanom satu, a da će isplata biti kad i ostalim uposlenicima kod tužene, po prispijeću sredstava od nadležnog ministarstva i da će osigurati apelantici potrebne upute i materijal za rad. Općinski sud je istakao da iz zaključenog ugovora slijedi da se radi o dvostrano - obaveznom pravnom poslu u kojem su stranke ugovorile bitne sastojke a to su obavljanje određenog rada i plaćanje naknade za taj rad. Također je Općinski sud istakao da nije sporno da su obje ugovorne strane iz ugovora u cijelosti izvršile svoje obaveze. Dalje je Općinski sud naveo da je po isteku trajanja ugovora o djelu, te ispunjenjem obaveza koje su preuzele ugovorne strane ugovor prestao da proizvodi pravni učinak.

4. Općinski sud je, u pogledu apelantičinog zahtjeva da se poništi ugovor o djelu zato što je manjkav i zato što nije u skladu sa Statutom i Pravilnikom o radu tužene i nema uporište u Zakonu o srednjem školstvu HBŽ i Zakonu o radu FBiH, istakao da je ugovor prestao proizvoditi pravni učinak istekom roka na koji je zaključen i povodom kojeg su ispunjene preuzete obaveze, te da ne može poništiti ono čega nema. Pored toga, Općinski sud je naglasio da sve i da predmetni ugovor o djelu traje, njegova zakonitost i valjanost bi se procjenjivale prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje reguliraju ovaj pravni institut, a ne prema odredbama zakona i podzakonskih akata kojim se regulira radni odnos, odnosno radnopravni status. Također, Općinski sud je naglasio da se radni odnos ne može zasnivati zaključivanjem ugovora o djelu. Navedeno je da u konkretnom slučaju apelantica zaključivanjem ugovora o djelu nije stekla status zaposlenika tužene, te se zbog toga ne mogu primijeniti odredbe čl. 18. i 21. Zakona o radu FbiH, kao ni druge odredbe zakona na koje se apelantica poziva.

5. Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da je utvrdio da su neosnovani apelantičini žalbeni prigovori, te je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, te istakao da je u prvostepenom postupku sud utvrdio sve odlučne činjenice i na njih pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naročito istakao da apelantica sklapanjem ugovora o djelu nije stekla status zaposlenika tužene, pa se u konkretnom slučaju ne može naložiti tuženoj da sačini ugovor o radu kako to u tužbi traži apelantica.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo da ne bude podvrgnuta ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je navela da je kao profesorica - pripravnica bila zaposlena kod tužene, bez konkursa, na period duži od tri mjeseca i da sa njom nije bio sklopljen ugovor o radu ni na određeno, ni na neodređeno vrijeme. Prema apelantičinom mišljenju, poslodavac je na takav način prekršio odredbe više članova Zakona o radu, odnosno čl. 14, 26. i 136, te odredbe čl. 102. i 103. Zakona o školstvu HBŽ, kao i člana 18. Pravilnika o radu tužene, jer nema zakonskih ovlaštenja zaposliti bez konkursa bilo koga na period duži od tri mjeseca. Direktor tužene je, prema apelantičinim navodima, primijenio „ponižavajući tretman i diskriminaciju, jer je na istovjetne poslove zapošljavao apsolvente i s njima sklapao ugovor o radu na određeno vrijeme, a sa apelanticom je sklopio ugovor o djelu“. Također, apelantica navodi da se Općinski i Kantonalni sud nisu osvrnuli na nezakonite postupke direktora tužene, mada je on „počinio više povreda“ zakonskih odredaba. Apelantica ističe i da joj je direktor tužene zaključivanjem ugovora o djelu „onemogućio da se obrazuje, budući da je onemogućena da odradi pripravnički staž potreban za polaganje stručnog ispita“. Prema apelantičinim navodima, ZOO se ne može primijeniti u obrazovnim ustanovama, nego se primjenjuju Zakon o radu, Zakon o školstvu i normativni akti škole, pa je u tom postupku „iskazana diskriminacija“. Diskriminirajuće postupke je primijenio zbog apelantičinog odbijanja da „mu uruči poklone zahvalnosti“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu i prava na obrazovanje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbili apelantičin tužbeni zahtjev na dvije instance kojim je tražila da sud poništi, kao nedopustiv, Ugovor o djelu od 23. marta 2007. godine, koji je ona kao jedna od ugovornih strana potpisala, budući da su utvrdili da je ugovor prestao proizvoditi pravni učinak istekom roka na koji je zaključen i povodom kojeg su ispunjene preuzete obaveze, te da se samim tim ne može poništiti ono čega nema. Redovni sudovi su, također, odbili preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva (vezan za obavezivanje tuženog da sa apelanticom zaključi ugovor o radu i da izvrši uplatu doprinosa i isplati plaće i naknade iz radnog odnosa), polazeći od činjenice da je ovaj dio zahtjeva direktno vezan za prvi dio tužbenog zahtjeva. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli da apelantica sklapanjem ugovora o djelu nije stekla status zaposlenika tužene, pa se u konkretnom slučaju ne može naložiti tuženoj da sačini ugovor o radu kako to u tužbi traži apelantica.

11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, budući da, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, ni sama apelantica u toku postupka nije sporila činjenicu da je sa tuženim zaključila ugovor o djelu koji je u cijelosti izvršen. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i apelantičine navode u vezi sa primjenom Zakona o radu FBiH i Zakona o srednjem školstvu HBŽ na koje se apelantica poziva i u navodima apelacije, te dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a to obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu ili prava na obrazovanje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U pogledu apelantičinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je navedeni član primjenjiv u slučajevima kada postoji različito postupanje po zabranjenoj osnovi prema osobi ili grupi osoba koje se nalaze u sličnoj situaciji u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije i njenih protokola, a za to različito postupanje nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Prema tome, da bi se primijenio član 14, pravilo, akt ili propust moraju potpadati pod djelokrug nekog materijalnog prava iz Evropske konvencije.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Međutim, apelantica, osim paušalnog pozivanja na povrede navedenog prava, ne daje nikakve konkretne navode, niti dokaze koji bi na bilo koji način ukazivali da je apelantica tretirana drugačije u odnosu na druga lica u sličnoj situaciji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije pružila prima facie dokaze o tome da je povreda prava na nediskriminaciju i prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine moguća, zbog čega su i ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1640/09 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio