Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1648/09 (Ferijalni savez u Bosni i Hercegovini)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1648/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1648/09, rješavajući apelaciju Ferijalnog saveza Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferijalnog saveza Bosne i Hercegovine iz Sarajeva podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001500 od 12.

februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001- 0- Pž-06-000083 od 19. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-1347/04 od 17. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferijalni savez Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001500 od 12. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-06-000083 od 19. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1347/04 od 17. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-1347/04 od 17. novembra 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Elektrodistribucija Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu pravnog posla - ugovora o kupovini i prodaji zaključenog 1973. godine sa apelantovim pravnim prednikom stekao pravo raspolaganja i posjeda na nekretninama označenim kao k.č. broj 2/71, „zgrada sa ekonomskim dvorištem“, površine 851 m², upisane u zk. ul. broj 7963 k.o. Bihać, po novom katastarskom operatu označena kao k.č. broj 3771/01, dvorište od 543 m² i njiva 3. klase, površine 47 m², k.č. broj 3770/5, „Dom ferijalaca“, kuća i zgrada, površine 20m², i k.č. broj 3776, „Zgrada“, kuća i zgrada, površine 51 m², upisane u p.l. broj 3530 k.o. Bihać-Grad (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Slijedeći navedeno, apelant je obavezan da tužitelju izda valjanu ispravu za upis ovih prava u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina u roku od 15 dana počev od dana donošenja presude, a u protivnom upisi ovih prava će se izvršiti na osnovu predmetne presude.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da su Rješenjem uprave za imovinskopravne poslove Općine Bihać od 9. marta 1973. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 9. marta 1973. godine) apelantovom pravnom predniku dodijeljene na korištenje predmetne nekretnine i da je u tački 2. rješenja navedeno da će Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda upisati uknjižbu prava korištenja na označenim nekretninama. Pored toga, u rješenju je konstatovano da je 1960. godine apelantov pravni prednik na predmetnom zemljištu izgradio poslovni prostor - Dom ferijalaca.

4. Dalje je Općinski sud utvrdio da je Rješenjem Općine Bihać od 5. oktobra 1973. godine apelantu - kao investitoru, odobrena gradnja poslovnog objekta na zemljištu koje se nalazi u Ul. maršala Tita i da je apelant izgradio zgradu poslovnice u Ul. Nurije Pozderca, za koju je 6. marta 1973. godine dobio odobrenje za korištenje. Dalje je Općinski sud naveo da je iz Presude Općinskog suda broj PS-206/02 od 5. septembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: Presuda broj PS- 206/02) utvrđeno da je zahtjev tužitelja radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama odbijen, jer je sud u tom postupku utvrdio da tužitelj nije bio u posjedu predmetnih nekretnina 10, odnosno 20 godina, računajući od 17. marta 1998. godine, kada je stupio na snagu Zakon o vlasničkopravnim odnosima Federacije BiH.

5. Općinski sud je zaključio da su tužitelj i apelantov pravni prednik 1973. godine zaključili ugovor u pisanoj formi o prometu predmetnih nekretnina koje su apelantovom predniku dodijeljene rješenjem od 9. marta 1973. godine, te da je tuženi isplatio kupoprodajnu cijenu. Općinski sud je naveo da je do takvog zaključka došao na osnovu provedenih dokaza, i to, između ostalog, i iz sadržaja kartice glavne knjige K-002 - građevinski objekti privrednog karaktera, iz koje je utvrđeno da je tužitelj apelantu uplatio 13. juna 1973. godine iznos od 250.000,00 dinara i 23. novembra 1973. godine iznos od 220.000,00 dinara po ugovoru 2712, koju činjenicu (uplatu) nije osporio apelant. Dalje, sud je naveo da su u tužiteljevoj ovjerenoj kartici stalnog sredstva evidentirane predmetna nekretnina i njena vrijednost, a da je iz iskaza svjedoka Ferida Iglice utvrdio da su kartica stalnog sredstva i kartica glavne knjige – građevinski objekti privrednog karaktera K-002 vjerodostojni dokumenti u koje se vršilo materijalno i finansijsko knjiženje osnovnog sredstva, a za koje je neophodna određena propratna dokumentacija, odnosno odluka nadležnog organa o kupovini sredstva, ugovor i račun. Pored toga, sud naveo da je poklonio vjeru i iskazu svjedoka Stipe Čelana, koji je izjavio da je tužitelj sa apelantom zaključio ugovor o kupovini nekretnine „Pored kanala“ (među stankama nema spora da se predmetne nekretnine nalaze „Pored kanala“), da je tužitelj u navedene nekretnine stupio u posjed prije 32 godine i da kod tužitelja nema evidentiranih troškova - uplata novčanih iznosa na kartici „troškovi poslovanja“ prema apelantu u koju se, između ostalog, unose i iznosi zakupnina u korist trećih lica. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio da su apelantove tvrdnje da se Ugovor broj 2712 mogao odnositi na ugovor o zakupu paušalnim, odnosno ničim dokazanim. Naime, Općinski sud je istakao, da se radilo o zaključenju ugovora o zakupu, uplaćeni iznos sredstava u navedenim iznosima bio bi knjižen na kartici troškovi poslovanja, a ne na kartici stalnih sredstava. Također, Općinski sud je istakao da u prilog donesenom zaključku ide i činjenica da je svjedok Milan Smiljanić izjavio da su 1973. godine vođeni pregovori između tužitelja i apelanta, uz učešće predstavnika Općine Bihać, o kupovini predmetnih nekretnina. Navedeno je da je Općina Bihać imala obavezu da apelantu dodijeli novu lokaciju i da su pregovori realizirani tako što je tužitelj preuzeo poslovni objekat – predmetne nekretnine, a apelantu je dodijeljena nova lokacija u Ulici Nurije Pozderca. Sud je naveo da iskaze saslušanih svjedoka apelant nije doveo u sumnju drugim dokaznim sredstvima.

6. Općinski sud je, dalje, ocijenio neosnovanim apelantove navode da njegov prednik nije mogao 1973. godine prema odredbama (sada važećeg) Zakona o zemljišnim knjigama prometovati nekretninama, jer u zemljišnoj knjizi nije bila upisana poslovna zgrada koja je apelantovo vlasništvo, već zemljište u društvenoj svojini, ističući da je apelant de facto u spornom periodu na predmetnim nekretninama već imao izgrađen poslovni objekat – zgradu, čiji promet nije bio suprotan odredbi člana 1. stav 3. tada važećeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada, koji je izgrađen prije 1968. godine i čije stanje nije bilo propraćeno odgovarajućom dokumentacijom u vrijeme prometovanja 1973. godine.

7. Općinski sud je naveo da je pri donošenju odluke uzeo u obzir odredbu člana 1. stav

3. Zakona o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ broj 43/65) koja propisuje da zgrade u društvenom vlasništvu mogu biti u prometu pod uvjetima propisanim zakonom. Dalje je sud naveo da je uzeo u obzir i odredbu člana 6. stav 2. tog zakona koja je propisivala da se „otuđenjem zgrade“ koja je u društvenom vlasništvu stjecalo pravo vlasništva na zgradi i pravo korištenja na zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu dok zgrada na njemu postoji, kao i odredbu člana 9. stav 1. koja je propisivala obaveznu pisanu formu ugovora kojim se vrši prijenos prava korištenja ili prava vlasništva na zemljištu i zgradi. Općinski sud je, dalje, istakao da je prigovor o presuđenoj stvari bez utjecaja na odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari, jer se ne radi o istovjetnosti tužbenog zahtjeva i istovjetnosti činjeničnih navoda u postupku okončanom Presudom broj PS-206/02. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev, te je stoga odlučio kao u dispozitivu presude.

8. Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Pž-06-000 083 od 19. juna 2007. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, te istakao da je u prvostepenom postupku sud utvrdio sve odlučne činjenice i na njih pravilno primijenio materijalno pravo. U pogledu apelantovog prigovora da se radi o presuđenoj stvari, Kantonalni sud je istakao da za postojanje presuđene stvari moraju biti ispunjena tri kumulativna uvjeta, i to: da postoji identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u predmetu broj PS-206/02 bilo utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu dosjelosti i tužitelj je isključivo i samo dokazivao činjenice da se nalazi u posjedu nekretnina više od 20 godina, da ih je nesmetano koristio i da apelant nikada nije tražio predaju u posjed predmetnih nekretnina. Međutim, u predmetnom postupku tužitelj je dokazivao da je sa apelantom zaključio ugovor o kupovini i prodaji 1973. godine, da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, da je ugovor izvršen, te da je tužitelj stupio u posjed predmetnih nekretnina odmah poslije izvršene kupoprodaje. Slijedeći navedeno, Kantonalni sud je istakao da je, u konkretnom slučaju, utvrdio da postoji samo identitet stranaka, a ne i isti činjenični i pravni osnov, zbog čega je apelantov navod da se radi o res iudicata odbio kao neosnovan.

9. Dalje je Kantonalni sud istakao da je pred prvostepenim sudom utvrđeno da je među strankama nesporno da se tužitelj nalazi u posjedu predmetnih nekretnina počev od 1973. godine i da posjed nije stekao vi, clam ili precario, već da je u posjed došao na osnovu pravnog posla i sve ovo vrijeme tužitelj je sporne nekretnine držao kao svoje. Također, Kantonalni sud je istakao da, kada se ima u vidu da je tužitelj u posjedu predmetnih nekretnina počev od 1973. godine, od kada ih je upotrebljavao, koristio i njima raspolagao, da je platio kupoprodajnu cijenu i da je u svojim knjigovodstvenim evidencijama predmetne nekretnine knjižio kao svoja stalna sredstva, a da apelant nije dokazao da se tužitelj nalazi u posjedu predmetnih nekretnina po nekom drugom pravnom osnovu, onda je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužitelj temeljem pravnog posla stekao pravo raspolaganja i posjeda na predmetnim nekretninama, koje je 1973. godine imao apelant. Ovaj pravni posao je dopušten i pravno valjan, jer je među strankama nesporno da je 1960. godine na predmetnim nekretninama sagrađen objekat, pa pošto se radi o izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, to je apelant mogao predmetne nekretnine otuđivati u smislu člana 1. stav 3. i člana 6. stav 2. Zakona o prometu zemljišta i zgrada koji je bio na snazi u vrijeme nastanka pravnog posla.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-0015 00 od 12. februara 2009. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno zaključio da Općinski sud nije povrijedio pravila o ocjeni dokaza kada je prihvatio podatke o postojanju ugovora sadržane u fotokopiji knjigovodstvene kartice tužitelja. Vrhovni sud je istakao i da je neprihvatljiv i apelantov prigovor da je presuda zasnovana na nedopuštenim dokazima čiju je autentičnost osporio. Vrhovni sud je istakao da autentičnost znači da je ispravu izdalo tijelo koje je na njoj navedeno kao izdavač i da po svom sadržaju odgovara izvorniku. Prema odredbi člana 335. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), isprave se mogu podnositi u fotokopiji a iz stanja spisa proizlazi da tokom nižestepenh postupaka apelant nije zahtijevao da tužitelj isprave podnese u izvorniku (član 355. stav 3. ZPP). Dalje je Vrhovni sud istakao da iz spisa predmeta proizlazi da u odnosu na provedene dokaze čitanja i uvida u fotokopiju kartice glavne knjige za 1973. godinu (građevinski objekti privrednog karaktera K-002), koju je tužitelj kao izdavač potpisao i ovjerio svojim pečatom, apelant nije stavljao primjedbe na vanjske nedostatke te isprave, niti je osporio tačnost sadržaja osim što je tvrdio da se te uplate (470.000,00 dinara) i ugovor (2712) odnose na zakup. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je taj dokaz (kartica glavne knjige) u nižestepenom postupku ocijenjen (član 8. ZPP) zasebno, a potom da je njegov sadržaj doveden u vezu sa svim drugim dokazima – dokumentacijom (knjigovodstva i korespondencije) iskazima svjedoka i aktima Općine Bihać. Vrhovni sud je naglasio da iz spisa prozlazi da apelant nije predložio, niti izvodio bilo kakve dokaze protiv sadržaja isprava koje je tužitelj kao izdavač potpisao i ovjerio svojim pečatom, niti doveo u sumnju da su te službene ili poslovne isprave koje je tužitelj kao dokaz upotrijebio u ovoj parnici eventualno lažne (krivično djelo krivotvorenja službene isprave), niti je iskaze svjedoka konkretnim pitanjima i prigovorima doveo u pitanje.

11. Vrhovni sud je, također, istakao da je neosnovan i apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP iskazan putem navoda da je pravni odnos među parničnim strankama pravosnažno riješen u parničnom postupku broj PS-206/02 i upravnom postupku (rješenje od 26. septembra 2001. godine kojim je konstatovano da se predmetne nekretnine nalaze u državnom vlasništvu i da je nositelj prava vlasništva-raspolaganja na objektima i prava korištenja na zemljištu ispod objekata i zemljišta oko objekta apelant). Suprotno tome, i prema ocjeni Vrhovnog suda, predmetna parnica nije identična ranijoj parnici broj PS-206/02, jer su osnov ranije tužbe bile činjenice o posjedovanju predmetnih nekretnina kroz zakonom određeno vrijeme a osnov predmetne tužbe su činjenice da je o predmetnoj nekretnini sklopljen pismeni kupoprodajni ugovor i da je taj ugovor ispunjen. Vrhovni sud je naglasio da promjena činjenične osnove spora mijenja i tužbeni zahtjev kada ukazuje na drugi životni događaj, tako da se i pravna posljedica koja iz tog novog događaja proizlazi javlja kao sadržajno nova iako je tužbeni zahtjev u svojoj formi nepromijenjen (u predmetnom slučaju).

12. Vrhovni sud je, također, naglasio da, u smislu člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti, sve i da predmetni ugovor nije sačinjen u pisanoj formi, on je punovažan budući da su ugovarači u cjelini izvršili ugovorne obaveze. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da se, prema Zakonu o zemljišnim knjigama, upisano pravo smatra tačnim (član 9. stav 1), ali je dozvoljeno dokazivati suprotno. Stoga pri činjenici da je u zemljišnoj knjizi apelant upisan kao titular prava raspolaganja na predmetnim nekretninama, to je osnovan i zahtjev tužitelja istaknut na činidbu za izdavanje odgovarajuće tabularne isprave koju će u protivnom zamijeniti ova presuda.

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je ponovio navode koje je isticao u žalbi i reviziji. Prema navodima iz apelacije, redovni sudovi su zaključak o postojanju pismenog ugovora donijeli na osnovu kopije knjigovodstvene kartice koju je izdao tužitelj i koja predstavlja njegovu jednostranu evidenciju. Apelant, dalje, navodi da su redovni sudovi prihvatili takav dokaz, mada je to „obična, neovjerena knjigovodstvena“ kartica tužitelja na koju je tužitelj stavio svoj sadašnji pečat iako je tvrdio da je kartica iz 1980. godine, u vrijeme kada tužitelj nije postojao, već je postojao njegov prednik. Apelant ističe da taj dokument Vrhovni sud naziva „službenom ispravom“ iako nije utvrdio njegovu autentičnost i pored toga što ju je apelant osporavao u toku postupka. Pored toga, apelant ističe da je, pored navedene kartice, tužitelj za dokazivanje spornog ugovora ponudio saslušanje svjedoka koji su, inače, zaposlenici tužitelja i od njih nijedan nije imao nikakva neposredna saznanja o postojanju spornog ugovora. Apelant ističe da su redovni sudovi svoju odluku o postojanju kupoprodajnog ugovora zasnovali na „paušalnim, nevjerodostojnim i nedovoljnim“ dokazima i da su na taj način pogrešno primijenili član 9. stav 1. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, koji je važio 1973. godine, a kojim je regulisano da je promet zgrada moguć uz uslov da se obavezno mora zadovoljiti obavezna pisana forma ugovora. Također, apelant navodi da su redovni sudovi izvršili povredu parničnog postupka, jer su prilikom ocjene apelantovog prigovora o res iudicata taj prigovor neosnovano odbili, iako je jasno da su oba postupka vođena između istih stranaka, sa istim zahtjevima i sa identičnim činjeničnim stanjem. Pored toga, apelant ističe da ovakvo „neosnovano i zakonski neutemeljeno oduzimanje“ vlasništva, bez postojanja bilo kakvog pravnog osnova, predstavlja efektivno umanjenje njegove imovine. Stoga, apelant traži da Ustavni sud, zbog toga što su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, „poništi kao nezakonite“osporene odluke redovnih sudova.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito zapaža da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza tužitelja, među kojima su i iskazi više svjedoka, kao i uvida u materijalnu dokumentaciju tužitelja utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj sa apelantovim pravnim prednikom zaključio ugovor o kupovini predmetnih nekretnina, dajući detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude jasno proizlazi zbog čega je Kantonalni sud utvrdio da su neosnovani svi apelantovi navodi kojim je osporavao prvostepenu presudu. Također, iz drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto je apelantov procesni prigovor o res iudicata neosnovan, dajući detaljno obrazloženje koji uslovi moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se ovaj institut primijenio, te razloge zašto se taj prigvor ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud razmotrio sve apelantove revizione prigovore, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno obrazložio i zašto nisu osnovani apelantovi navodi da su knjigovodstvena kartica tužitelja, kao i fotokopija kartice glavne knjige za 1973. godinu (građevinski objekti privrednog karaktera K-002) nedopušteni dokazi, budući da ih je tužitelj uložio u spis u obliku predviđenom odredbom člana 335. stav 1. ZPP, a da apelant tokom postupka nije zahtijevao da tužitelj isprave podnese u izvorniku (član 335. stav 3. ZPP), niti je stavljao primjedbe na vanjske nedostatke tih isprava. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da su nižestepeni sudovi sve provedene dokaze, među kojima i sadržaj glavne knjige, ocijenili zasebno, a potom njen sadržaj doveli u vezu sa svim drugim dokazima – dokumentacijom (knjigovodstva i korespondencije), iskazima svjedoka i aktima Općine Bihać (član 8. ZPP). Pored toga, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud naglasio da iz spisa proizlazi da apelant nije predložio, niti izvodio bilo kakve dokaze protiv sadržaja isprava koje je tužitelj kao izdavač potpisao i ovjerio svojim pečatom, niti doveo u sumnju da su te službene ili poslovne isprave koje je tužitelj kao dokaz upotrijebio eventualno lažne (krivično djelo krivotvorenja službene isprave).

18. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri utvrđenim činjenicama da su predmetne nekretnine predate tužitelju u posjed 1973. godine, koji ih koristi kao osnovna sredstva, i da je apelantovom pravnom predniku isplatio naknadu, a apelant nije dokazao da je tužitelj u posjedu po ugovoru o zakupu ili nekom drugom pravnom osnovu, zaključili da je apelantov pravni prednik mogao tu zgradu i zemljište (izgrađeno gradsko građevinsko zemljište) otuđiti, odnosno prenijeti pravo korištenja kao oblik stvarnog prava shodno relevantnim odredbama Zakona o prometu zemljišta i zgrada, a to obrazloženje, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant, osim navedenog, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

19. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1648/09 (Ferijalni savez u Bosni i… | Sudska praksa | Aktio