Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/09 (E. Š.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1686/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1686/09, rješavajući apelaciju Elvire Šahman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64 /08 i 51/09) donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvire Šahman podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000100 od 19. marta 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 837 od 27. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-1-P-06-000 157 od 29. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvira Šahman (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja podnijela je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

000100 od 19. marta 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 837 od 27. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-06-000 157 od 29. januara 2007. godine.

2. Općinski sud donio je Presudu broj 042-1-P-06-000 157 od 29. januara 2007. godine kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi kao nezakonita Rješenje Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 07-9-

216/07 od 14. oktobra 1997. godine, kojim je apelantici prestao radni odnos, i Rješenje broj 07-9- 216/97-1 od 28. oktobra 1997. godine, kojim je odbijen apelantičin prigovor, te da se, dosljedno tome, utvrdi da je apelantica zasnovala radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme. Dalje, Općinski sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženog da apelantici isplati plate u iznosu od 385,00 KM od dana prestanka radnog odnosa do ukidanja Ministarstva odbrane Federacije BiH, tj. do 1. januara 2006. godine, uz zakonsku zateznu kamatu. Takođe, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud obaveže tuženog da apelantici uspostavi radnopravni status, uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 20. oktobra 1997. godine do 1. januara 2006. godine i naknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je obavezao apelanticu da tuženom isplati troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud odbio prigovore tuženog o nedostatku pasivne legitimacije i blagovremenosti tužbe. Dalje, Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantica zasnovala radni odnos Rješenjem broj 08-4-762/95 od 17. marta 1995. godine na određeno vrijeme, „dok postoji potreba za njenim radom“, kao i da je u obrazloženju rješenja navedeno da je primljena u radni odnos zbog obavljanja poslova i zadataka „u ratnim uslovima“. Općinski sud je naveo da su apelantičini navodi da su poslovi na koje je primljena „standardni poslovi“ i da je mogla biti primljena u radni odnos samo na neodređeno vrijeme irelevantni. Uvidom u rješenje o prestanku radnog odnosa od 20. oktobra 1997. godine Općinski sud je utvrdio da je apelantici prestao radni odnos zbog smanjenja obima poslova kod tuženog. Sud je istakao da se zakonitost osporenih rješenja ispituje u skladu sa odredbama zakona koji su važili u vrijeme njihovog donošenja. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ broj 60/89, izmijenjen i dopunjen „Službeni list SFRJ“ broj 42/90, u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnim pravima) i Zakona o državnoj službi („Službeni list RBIH“ broj 26/93). Navedeno je da u konkretnom slučaju nije primijenjen član 145. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), kako je predlagala apelantica, kojim je propisano da će se započeti postupci radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa završiti prema odredbama zakona koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH prije Zakona o radu, ako je to za radnika povoljnije.

4. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 12. stav 2. Zakona o osnovnim pravima navedeno da se radni odnos može zasnovati na određeno vrijeme - čije je trajanje unaprijed određeno. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelantica, ukoliko je bila nezadovoljna zasnivanjem radnog odnosa na određeno vrijeme, mogla izjaviti prigovor na rješenje od 17. marta 1995. godine, ali nije, pa je ono postalo pravosnažno. Dalje, na osnovu uvida u Pravilnik o sistematizaciji zadataka i poslova Ministarstva odbrane iz 1995. godine i 1997. godine i saslušanih svjedoka, Općinski sud je utvrdio da su ukinuta dva radna mjesta „referenta za opće i administrativne poslove“, i to za radnike sa SSS, koju je imala apelantica, i formiralo se mjesto „operater-referent“ za koje se zahtijeva SSS i jedan izvršilac. Osim toga, Općinski sud je naveo da radni odnos apelantici nije bio vezan za radno mjesto, nego je zasnovala radni odnos sa ograničenim trajanjem, a mogla je biti raspoređena na bilo koji posao koji odgovara njenoj stručnoj spremi.

5. Zbog svega navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelantica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme sa rokom trajanja - „dok postoje razlozi za to“. Dalje, Općinski sud je zaključio da je došlo do smanjenja obima poslova prema pravilniku, pa je radni odnos apelantici prestao po sili zakona, odnosno po isteku vremena za koji je zasnovan. Okolnosti koje je apelantica isticala (godišnji odmor i trudničko bolovanje), prema mišljenju Općinskog suda, nemaju značaj, jer je radni odnos apelantici prestao po sili zakona, pa je zaključio da su rješenje o prestanku radnog odnos i rješenje kojim je odbijen apelantičin prigovor zakoniti. Općinski sud je naveo da čak i da je utvrdio nezakonitost rješenja tuženog, apelantičin zahtjev da se utvrdi da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme nema osnova u zakonima koji su se primjenjivali u vrijeme zasnivanja i prestanka apelantičinog radnog odnosa.

6. Općinski sud je naveo da, s obzirom na zaključak u vezi sa rješenjem o prestanku radnog odnosa apelantice, nema potrebe da odlučuje o ostalim dijelovima tužbenog zahtjeva, budući da je on uslovljen poništenjem rješenja o prestanku radnog odnosa i rješenja kojim je odbijen njen prigovor. Pošto apelantica nije uspjela sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva, Općinski sud se nije upuštao u razmatranje ostalih dijelova, već ih je odbio.

7. Rješavajući o apelantičinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-000 837 od 27. novembra 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

8. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno primijenio član 8. ZPP i sve dokaze ocijenio brižljivo i savjesno, svaki posebno i sve zajedno, navodeći koje je dokaze izveo, na osnovu kojih dokaza i zbog čega je usvojio svoj stav, za šta je dao detaljno obrazloženje. Dalje je navedeno da se apelantičini žalbeni navodi o povredi odredaba parničnog postupka bez makar i djelomičnog obrazloženja koji dokaz nije ocijenjen i koji je eventualno pogrešno ocijenjen pokazuju kao paušalni, neargumentovani i neosnovani.

9. U vezi sa apelantičinim žalbenim navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju (o obimu posla), Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelantici na zakonit način prestao radni odnos i da apelantica nije dokazala da još postoji potreba za njenim radnim angažmanom, pa je i apelantičine žalbene navode u tom pogledu ocijenio neosnovanim. U tom kontekstu Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da se iz Rješenja tužene broj 08-4-762/95 od 17. marta 1995. godine vidi da je trajanje apelantičinog radnog odnosa odredivo, odnosno ograničeno je vremenom - dok postoji potreba za njenim radom. Do kada će to biti, prema mišljenju Kantonalnog suda to je pitanje za tuženog koji je donošenjem pravilnika o unutrašnjoj organizaciji utvrdio obim, raspored i vrstu poslova i potreban broj izvršilaca, te u skladu s tim donio odluku kojom je apelantici prestao radni odnos po osnovu činjenice da za njenim radom više ne postoji potreba.

10. Kantonalni sud je naveo da eventualno povećani obim posla može biti raspoređen na isti, manji ili veći broj izvršilaca, te da je bitna činjenica da je apelantica primljena u radni odnos na određeno vrijeme - dok postoji potreba za njenim radom, a ne dok postoji neko konkretno radno mjesto, što predstavlja diskrecionu ocjenu tuženog.

11. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantičin žalbeni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (člana 145. Zakona o radu), jer apelantica nije navela činjenicu iz koje bi se vidjelo da su odredbe Zakona o radu povoljnije za nju od odredaba propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH do dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakon o državnoj upravi i preuzeti ZOPRO). Dalje je navedeno da i Zakon o radu poznaje institut ugovora o radu na određeno i neodređeno vrijeme, te da primjenom odredaba ovog zakona ne bi bila donijeta povoljnija odluka za apelanticu.

12. U obrazloženju odluke je, dalje, navedeno da je Kantonalni sud zaključio da su svi navodi iz apelantičine žalbe neosnovani i da je prvostepena odluka u cijelosti zakonita. S tim u vezi je navedeno da nema potrebe za obrazlaganjem ostalih dijelova presude koji se odnose na dio apelantičinog tužbenog zahtjeva o isplati naknade plate u utuženom periodu zbog toga što se navedeni tužbeni zahtjev direktno zasniva na zahtjevu kojim se traži poništenje rješenja.

13. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju. Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-08-000100 od 19. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Dalje je navedeno da je za svoju odluku Kantonalni sud dao potpune i pravilne razloge koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.

15. Vrhovni sud je naveo da apelantici, s obzirom na to da joj je na zakonit način prestao radni odnos, ne pripada pravo na naknadu plate, ni na uplatu doprinosa nakon prestanka radnog odnosa. Istaknuto je da je ove prigovore ocijenio drugostepeni sud, te dao jasne razloge zašto ih ne prihvata, koje je kao pravilne i potpune prihvatio i Vrhovni sud.

16. Dalje je navedeno da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno stanovište iz revizije da apelantici nije mogao prestati radni odnos zasnovan na određeno vrijeme, jer bolest ili korištenje godišnjeg odmora ne predstavljaju smetnju za prestanak radnog odnosa koji je zasnovan na određeno vrijeme.

17. Vrhovni sud je naveo da se ostali prigovori odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tih razloga revizija se ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP). Pošto nije utvrdio povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni onih na koje je apelantica ukazivala u reviziji, kao ni pogrešnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je odbio reviziju (član 248. ZPP).

18. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da su sudovi pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da je u vrijeme prekida njenog radnog odnosa došlo do smanjenja obima posla. Osim toga, apelantica osporava primjenu odredaba čl. 8. i 209. ZPP od drugostepenog suda. Apelantica navodi da revizioni sud nije pravilno ispitao nižestepene presude u dijelu o prigovoru koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

22. U konkretnom slučaju redovni sudovi na tri instance su odbili apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da su rješenja o prestanku radnog odnosa apelantici nezakonita. Redovni sudovi su, takođe, odbili apelantičin zahtjev da sud obaveže tuženog da joj isplati platu i uplati doprinose, bez upuštanja u suštinu zahtjeva, polazeći od činjenice da je ovaj dio zahtjeva direktno vezan za prvi dio tužbenog zahtjeva i da zavisi od odluke suda o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli da je radni odnos apelantice zasnovan na određeno vrijeme - „dok postoji potreba“, da je nakon toga, uslijed smanjenja obima posla i ukidanja jednog radnog mjesta, tuženi smatrao da je prestala potreba za radom apelantice, te joj je prestao i radni odnos. Dalje, redovni sudovi su naveli da su primijenili odredbe zakona koji su bili na snazi u vrijeme zasnivanja i prestanka radnog odnosa apelantice, te naveli da Zakon o radu ne propisuje odredbe koje bi bile povoljnije za apelanticu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba kako materijalnog, tako i procesnog prava u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović