Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1687/09 (S. K.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1687/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1687/09, rješavajući apelaciju Sadike Kasumović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadike Kasumović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 09-000219 od 26. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-08-002639 od 9. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadika Kasumović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca - Donje Poljice, koju zastupa Mustafa F. Muharemović, advokat iz Tuzle, podnijela je 30. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000219 od 26. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08- 002639 od 9. januara 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 32-0-P-08-002639 od 9. januara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-09-000219 od 26. februara 2009. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ju je Agan Karić zv.Coja (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao u posljednjem faktičkom posjedu i nesmetanom korištenju prava služnosti kolskog puta, dužine 24 m i širine 4 m, sa ostalim podacima bliže navedenim u dispozitivu rješenja, na način što je 7. jula 2008. godine iskopao temelje i izlio betonsku ploču u širini i preko kolskog puta, te da se naloži tuženom da ukloni temelje i betonsku ploču i kolski put dovede u prvobitno stanje u roku od 72 sata, a ubuduće da se kloni ovakvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je Presudom Općinskog suda broj P 852/04 od 25. marta 2008. godine utvrđeno pravo služnosti na spornoj nekretnini u apelantičinu korist radi korištenja njenog povlasnog dobra. Pored toga, Općinski sud je utvrdio i da je nesporno da je tuženi upravo na dijelu nekretnine preko koje je konstituisano pravo služnosti sagradio građevinski objekat od čvrste gradnje koji čini betonski temelj, zatim, zid djelimično od betona, a djelimično od siporeksa preko kojeg je izlivena i betonska ploča. Navedeno je da je građevinski objekat namijenjen za stanovanje i dimenzija je oko 7x12 m, s tim što je jedan dio objekta, dimenzija oko 7x4 m, očigledno naknadno dozidan. Sud je utvrdio da je na ovakav način, ozidanim objektom, apelantici uskraćena mogućnost da koristi utvrđenu služnost prolaska kolskim putem. Također, sud je naveo da je nesporno i da je postupak koji je apelantica vodila radi utvrđivanja prava služnosti vođen protiv drugih tuženih, od kojih je tuženi u konkretnom postupku kupio opisanu nekretninu, što proizlazi iz ugovora o kupoprodaji zaključenog 30. marta 2000. godine, koji je ovjeren 5. aprila 2004. godine i za koji je 11. juna 2004. godine plaćen porez. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je Rješenjem Službe za urbanizam, prostorno planiranje, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Lukavac broj 05/1-23-2-484/08 od 29. septembra 2008. godine tuženom data urbanistička saglasnost za gradnju stambeno-porodičnog objekta, te da je nesporno da se tuženi prilikom izgradnje nije pridržavao date urbanističke saglasnosti.

4. Sporno pitanje je bilo, kako je naveo Općinski sud, da li je navedenim činom građenja učinjeno smetanje posjeda prava služnosti puta koje apelantica ima preko poslužnog dobra čiji je vlasnik i posjednik tuženi. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz zapisnika komisije nadležne službe Općine Lukavac proizlazi da je komisija, po zahtjevu tuženog, 22. aprila 2008. godine na licu mjesta izvršila uviđaj i tom prilikom izradila regulacionu liniju izgradnje stambeno-porodičnog objekta prema nacrtanoj skici. Općinski sud je istakao da je, nakon izlaska suda na lice mjesta, zaključio da se tuženi nije pridržavao izrađene skice. Utvrđeno je i da se apelantica 18. jula 2008. godine obraćala tuženom sa zahtjevom da obustavi predmetnu gradnju. Pored toga, sud je na osnovu obavještenja Službe za inspekcijske poslove Općine Lukavac broj 06/1-23-6-1739/08 od 16. jula 2008. godine utvrdio da ih je apelantica 8. jula 2008. godine obavijestila o gradnji stambeno-porodičnog objekta tuženog, te da je, nakon izlaska na lice mjesta, nadležni inspektor obustavio dalje radove do pribavljanja urbanističko-tehničke dokumentacije za opisanu gradnju.

5. Ocjenjujući provedene dokaze, Općinski sud je zaključio da je nesporno da je tuženi učinio smetanje posjeda prava služnosti puta i da je navedeno smetanje učinjeno na taj način što je izgrađen građevinski objekat. Međutim, Općinski sud je naveo da se u posjedovnoj parnici ne može usvojiti tužbeni zahtjev za uklanjanje građevinskog objekta čijim građenjem je izvršen čin smetanja “iz razloga što sud u petitornoj parnici pod određenim pretpostavkama može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat poruši iako je graditelj bio nesavjestan“ zbog čega je odbio tužbeni zahtjev. Navedeno je da se, u smislu člana 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), raspravljanje o tužbenom zahtjevu zbog smetanja posjeda ograničava samo na pretresanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja dok je isključeno pretresanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu posjeda, savjesnosti i nesavjesnosti, kao i zahtjevu za naknadu štete. Sud je, dalje, istakao da u tom smislu nije ni razmatrao da li je u odnosu na tuženog utvrđeno pravo služnosti prelaska preko njegovog posjeda u korist apelantice kao vlasnice povlasnog dobra, jer je nesporno da je tuženi učinio smetanje građenjem na predmetnoj parceli na kojoj je apelantica imala utvrđeno pravo služnosti. Naglašeno je da je u konkretnom slučaju sud raspravljao o mogućnosti uklanjanja nastalog smetanja, te u tom smislu „utvrdio da uklanjanje nastalog smetanja nije moguće u ovom postupku naložiti ni provesti“. Naime, sud je napomenuo da u slučaju kada se traži zaštita posjeda radi uklanjanja građevinskog objekta, čijom izgradnjom je izvršen čin smetanja, odbija se tužbeni zahtjev ne samo za uklanjanje građevinskog objekta nego i za utvrđenje da je izvršen čin smetanja, jer takvo utvrđenje, bez kondemnatornog rješenja čije donošenje traži apelantica, nema nikakve svrhe. Općinski sud je naglasio da, budući da je u ovom postupku nesporno utvrđeno da je smetanje nastalo izgradnjom objekta čvrste gradnje koji se smatra građevinskim objektom, to se u ovom postupku ne može, čak i u slučaju utvrđenja da je došlo do nastalog smetanja, naložiti rušenje građevinskog objekta (jer tuženi u upravnom ili nekom drugom postupku može dobiti suglasnost-legalizovati izgrađeni objekat).

6. Kantonalni sud je odbio apelantičinui žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je, i prema njegovom stavu, potpuno pravilna i zakonita odluka Općinskog suda kojom je u ovoj pravnoj stvari odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, jer u posjedovnoj parnici, u principu, bez obzira na faktičko stanje posjeda i počinjeno smetanje posjeda, ne može se usvojiti tužbeni zahtjev za uklanjanje građevinskog objekta čijom je izgradnjom izvršen čin smetanja. Kantonalni sud je naglasio da smatra da na drugačiju odluku Općinskog suda nije moglo imati utjecaja nesavjesno ponašanje tuženog, koje je Općinski sud konstatovao u pobijanom rješenju, obrazlažući nepostupanje tuženog po odlukama nadležnih državnih organa vezanim za predmetnu gradnju, kao ni utvrđeno apelantičino pravo kojim joj se priznaje pravo služnosti predmetnim putem. Zbog toga, Kantonalni sud je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda.

7. Apelantica ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji ističe da je na osnovu pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-852/04 od 25. marta 2008. godine stekla pravo služnosti puta na spornoj nekretnini radi korištenja svog povlasnog dobra. Apelantica ističe da se kao vlasnica povlasnog dobra nalazila u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu spornog puta sve dok je tuženi nije smetao na način naveden u tužbi. Apelantica smatra da su donesenim odlukama povrijeđene odredbe Ustava BiH i drugih pozitivnih zakona koji garantuju pravo na mirno uživanje imovine a da se to pravo može ograničiti ili oduzeti samo u skladu sa Ustavom i pod uslovima propisanim zakonom. Apelantica navodi da mora imati pristup svojoj imovini, jer „nema helikopter“ da prilazi vazdušnim putem. Apelantica traži da Ustavni sud preinači osporeno rješenje i u cijelosti usvoji njen tužbeni zahtjev, te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 910,00 KM i troškove sastava apelacije u iznosu od 480,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud ukazuje da su sudovi jasno obrazložili da se posjedovna zaštita pruža posljednjem mirnom faktičkom posjedniku, te da se u ovakvim sporovima ne utvrđuje pravo na posjed ili pravni osnov. Dalje, Ustavni sud ističe da, imajući u vidu da se radi o zahtjevu za uklanjanje bespravno sagrađenog objekta, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Općinskog suda da u predmetnom postupku nije moguće naložiti i provesti uklanjanje bespravno izgrađenog objekta zbog čega je i odbio apelantičin postavljeni tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 71. Zakona o građenju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 55/02) propisano da građevinski inspektor ima pravo i dužnost rješenjem narediti da se građevina ili njen dio ukloni, odnosno uspostavi prijašnje stanje, ako se gradi ili je izgrađena bez odobrenja za građenje. Imajući u vidu navedenu odredbu prema kojoj je, dakle, za rušenje bespravno sagrađenog objekta nadležan organ uprave (koji jedini može odlučiti o rušenju građevinskog objekta ili njegovog dijela a taj postupak je, prema stanju spisa, apelantica pokrenula), a ne sud, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno.

12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da ona ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu apelantičinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović