Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1693/09 (M. R.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1693/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-1693/09, rješavajući apelaciju Marine Radaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marine Radaković podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-

09-000145 od 31. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu 076-0-Pr-08-000152 od 31. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marina Radaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, podnijela je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000145 od 31. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnje tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-Pr-

08-000152 od 31. decembra 2008. godine.

2. Osnovni sud donio je rješenje broj 076-0-Pr-08-000152 od 31. decembra 2008. godine kojim je apelantica oglašena odgovornom što je u vrijeme i na način pobliže naveden u dispozitivu rješenja počinila prekršaj iz člana 49. stava 2. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS). Osnovni sud je apelanticu na osnovu člana 235. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka 4. ZOOBS kaznio novčanom kaznom u iznosu od 400,00 KM te je je primjenom člana 235. stav 2. ZOOBS apelantici izrekao zaštitnu mjeru zabrana upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od dva mjeseca, čije je izvršenje odloženo na period od šest mjeseci i određeno da se neće izvršiti ako apelantica u navedenom periodu ne učini novi prekršaj. Takođe, Osnovni sud je apelantici na osnovu člana 235. stav 4. ZOOBS odredio jedan kazneni bod.

3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantica odgovorna i da je počinila prekršaj iz člana 49. stav 2. ZOOBS. Navedeno je da je u toku postupka na osnovu izjava učesnika nezgode, datih na zapisnik o saobraćajnoj nesreći, utvrđeno da se apelantica kretala vozilom iz pravca ulice Njegoševe u pravcu raskrsnice, koja je regulisana svjetlosnim saobraćajnim znakom „semaforom“, koji na dan saobraćajne nesreće nije funkcionisao. Osnovi sud je nadalje naveo da je nesporno da je apelantica dolazila ulicom Njegoševom koja se na raskrsnici uključuje na magistralni put, a koja je pored semafora regulisana i saobraćajnim znakom „stop“. Istaknuto je da je apelantica, kako se radi o znaku izričite naredbe, bila obavezna zaustaviti vozilo pred ulazom u raskrsnicu i ustupiti prvenstvo prolaza svim vozilima koji se kreću magistralnim putem na koji ona nailazi. Utvrđeno je da apelantica to nije učinila, a isto proizilazi iz izjave svjedoka Rajka Miljevića, koji je naveo da je apelantica samo na trenutak zastala i odmah krenula i to u trenutku kada je istovremeno iz suprotnog smjera iz ulice Mladena Stojanovića u raskrsnicu ulazilo teretno vozilo koje je na raskrsnici zadržavalo pravac kretanja. Nadalje je navedeno da je u samoj raskrsnici i došlo do kontakta, što je sud zaključio iz fotodokumentacije tragova zanošenja i struganja, koji počinju na desnoj saobraćajnoj traci posmatrano iz pravca kretanja teretnog vozila, te prelaze na lijevu. S obzirom na navedeno sud je zaključio da u momentu kontakta vozilo apelantice nije završilo radnju skretanja u lijevo, a što proizilazi i iz činjenice da je kontakt ostvaren na lijevim prednjim bočnim vratima. Osnovni sud je zaključio da kako je apelantica prepriječila pravac kretanja teretnom vozilu (kojim je upravljao Veljko Šuškalo), teretno vozilo je prednjim dijelom udarilo u prednji lijevi bočni dio automobila kojim je upravljala apelantica.

4. Osnovi sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu koji se odnosi na uzrok saobraćajne nezgode, u kojem kaže da vozač putničkog vozila (apelantica) nema propusta koji su uzrokovali saobraćajnu nesreću. Po mišljenju Osnovnog suda osnovni uzrok ove nezgode je upravo propust apelantice, koja se na znak „stop“ na raskrsnici nije zaustavila, iako se vozilom uključivala na magistralni put na kome se kretalo teretno motorno vozilo (kako je apelantica izjavila na zapisnik – njoj „s lijeve strane daleko“) iz suprotnog pravca, koje je u raskrsnici zadržavalo pravac svog kretanja, a koje je apelantica bila dužna da propusti i na taj način ga ne primora da mijenja pravac ili brzinu kretanja. Navedeno je da se u konkretnom slučaju to nije desilo, jer je vozač teretnog vozila morao bježati-mijenjati pravac kretanja u lijevo kako bi izbjegao sudar i pri tome morao kočiti da bi izbjegao veće posljedice.

5. Osnovni sud nije prihvatio izjavu apelantice da je vozilom zauzela položaj na svojoj desnoj trci i da se nastavila kretati desnom trakom još par metara, a da je zatim vozač teretnog vozila naglo skrenuo i udario je bočno, što je negirao oštećeni kao i svjedok koji je očevidac događaja. Navedeno je da je svjedok tvrdio da se nezgoda desila u samoj raskrsnici uz središnju liniju, s tim da je vozač teretnog vozila 10-20 cm prešao središnju liniju izbjegavajući direktan udar i ostvario kontakt svojim prednjim čeonim dijelom automobila u predio štoka iznad vozačevih vrata, a na kolovozu su ostali vidljivi tragovi guma a koja izjava je po navodima suda potvrđena i fotografijom lica mjesta nezgode.

6. Imajući u vidu i izjavu policajca koji je naveo da je na raskrsnici znak „stop“, činjenicu da vozači nisu bili pod uticajem alkohola te da se vozač teretnog vozila kretao u granicama dozvoljene brzine sud je zaključio da je apelantica nesporno počinila prekršaj iz člana 49. stav 2. ZOOBS, te je oglasio odgovornom i kaznio u skladu sa zakonom navodeći da je prilikom donošenja odluke imao cijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelantice (nekažnjavanje), i otežavajuće okolnosti (težina prekršaja i posljedice) pa joj je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 400,00 KM.

7. Pored novčane kazne a u skladu sa članom 235, tačka 2. ZOOBS Osnovni sud je apelantici izrekao zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije, u trajanju od 2 mjeseca, čije izvršenje se u skladu sa članom 246. ZOOBS odložio na period od šest mjeseci i odlučio da se neće se izvršiti pod uslovima da apelantica u narednom periodu ne izvrši novi prekršaj. Na osnovu člana 235. stav 4. ZOOBS apelantici je određen i jedan kazneni bod.

8. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelantice donio rješenje broj 011-0-Pžp-09-000145 od31. marta 2009. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.

9. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da žalbeni navodi apelantice nisu osnovani, jer je prvostepeni sud u obrazloženu dao jasne razloge svoje odluku. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta jasno proizilazi da je apelantica dolazila ulicom Njegoševom, koja se na raskrsnici uključuje na magistralni put i koja je regusliana semaforom i saobraćajnim znakom „stop“. Dakle, apelantica je prema mišljenju Okružnog suda bila obavezna zaustaviti vozilo pred ulazom u raskrsnicu i ustupiti pravo prvenstva prolaza svim vozilima koja se kreću magistralnim putem na koji ona nailazi. Okružni sud je nadalje naveo da iz spisa predmeta proizilazi da se apelantica u konkretnom slučaju nije zaustavila na mjestu raskrsnice gdje je vidno postavljen znak „stop“ već je nastavila svoje kretanje te izvršila radnju skretanja lijevo, a nije propustila teretno vozio koje se kretalo ulicom sa pravom prvenstva prolaza i nije mijenjalo svoj pravac. Tom prilikom je došlo do kontakta lijevog bočnog dijela vozila apelantice i prednjeg dijela teretnog vozila. Okružni sud je naveo da je neosnovan navod iz žalbe da se prvostepeni sud u pobijanom rješenju vodio predubjeđenjem „da je kriv samo onaj koga policija označi kao krivoga“, iz razloga što je prema mišljenu Okružnog suda prvostepeni sud jasno obrazložio razloge zbog kojih je apelanticu oglasio odgovornom za predmetni prekršaj i kao osnovni uzrok nezgode naveo činjenicu da se apelantica nije zaustavila na znak stop na raskrsnici na kojoj se uključivala na magistralni put sa prvenstvom prolaza.

10. Dakle, obzirom da se apelantica dolaskom na predmetnu raskrsnicu nije zaustavila i propustila teretno vozilo koje je imalo prvenstvo prolaza i nije mijenjalo svoj pravac, kojom prilikom je došlo do kontakta automobila što je utvrđeno izvedenim dokazima koji su ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo o prekršajima kada je radnje apelantice opisane u dispozitivu rješenja, pravno cijenio kao prekršaj iz člana 49. Stav 2. ZOOBS.

11. Apelantica se žali da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da osporene odluke na sadrže objektivno, logičko i uvjerljivo obrazloženje za zaključak da je počinila prekršaj, tako da se i ocjena dokaza doima proizvoljnom. Osim toga apelantica navodi da je „potpuno izostalo obrazloženje izvedenog dokaza vještačenja“, a koje upućuje da je drugi učesnik kriv za nezgodu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. S obzirom da su predmet osporavanja apelacijom odluke donesene u prekršajnom postupku, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u ovakvoj vrsti predmeta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-508/04 od 23. marta 2005. godine, stav 18, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 32/05), smatra da je, gledano sa aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, legislativna regulativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična po svojoj prirodi pa Ustavni sud zaključuje da apelantica ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. Evropske konvencije.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na načinu na koji su sudovi ocijenili dokaze i utvrdili činjenice iz kojih su izveli zaključak o odgovornosti apelantice, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je na osnovu izjave svjedoka (očevica nezgode), oštećenog, policajca i fotodokumentacije izveo zaključak da se apelantica nije zaustavila na raskrsnici na kojoj je jasno postavljen znak „stop“, već je nastavila kretanje, uslijed čega je došlo do kontakta njenog automobila sa teretnim vozilom (koje je imalo prvenstvo prolaza). Nadalje, Osnovni sud je, cijenio nalaz vještaka, ali ga nije prihvatio u dijelu u kojem je naveo da apelantica nije odgovorna za nesreću, jer je prema mišljenju Osnovnog suda iz utvrđenih činjenica proizilazio suprotan zaključak. Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe materijalnog prava, a prvostepenu odluku je potvrdio i Okružni sud. Ustavni sud smatra da su, suprotno apelacionim navodima, u osporenim odlukama redovni sudovi dali detaljna obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu ocjena dokaza nije izostala i nije bila očigledno proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1693/09 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio