Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1702/09 (N. K.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1702/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1702/09, rješavajući apelaciju Nenada Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Kovačevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 039 515 09 Gž od 23. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 039515 06 P od 2. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 039 515 09 Gž od 23. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 039515 06 P od 2. decembra 2008. godine. Apelant je 3. jula 2009. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „zabraniti otkup i svaki drugi vid raspolaganja sa četiri stana pojedinačno navedena u zahtjevu i kojom će zabraniti izvršenje presude Osnovnog suda u pogledu odluke o troškovima postupka“.

2. Ustavni sud je Odlukom broj 1702/09 od 7. aprila 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 039 515 06 P od 2. decembra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da Osnovni sud poništi odluke Komisije za stambena pitanja radnika MDD „Hotel Bosna“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) br. 123-2/08 od 25. februara 2008. godine, 146-1/08 od 6. marta 2008. godine, te 129/08 od 21. marta 2008. godine, kao i zahtjev da sud naloži prvotuženom, kao davaocu stana, da izvrši ponovno bodovanje učesnika u raspodjeli stanova i da se obavežu prvotuženi, Stana Cvijetić, Jovo Metlar, Biljana Orašanin i Stana Savatić (u daljnjem tekstu: drugotužena, trećetuženi, četvrtotužena i petotužena) da apelantu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Stavom II dispozitiva presude Osnovni sud je obavezao apelanta da drugotuženoj, trećetuženom, četvrtotuženoj nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 4.412,15 KM, u iznosima bliže navedenim u dispozitivu, sve sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostepene presude pa do konačne isplate.

4. Osnovni sud je naveo da je, nakon ocjene dokaza provedenih u predmetnom postupku, utvrdio da je prvotuženi Rješenjem broj 123/95 od 10. jula 1995. godine apelantu dodijelio stan u Banjaluci, u Ul. Sime Matavulja broj 4/3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Rješenjem je određeno da se apelantu predmetni stan daje na privremeno korištenje do konačne raspodjele, a ukoliko u konačnoj raspodjeli davalac stana utvrdi drugačiju raspodjelu, apelantu će prestati pravo na korištenje stana. Navedeno je da je nakon toga Osnovni sud Presudom broj Rs 376/89 od 14. decembra 2000. godine poništio listu prioriteta za dodjelu stanova radnicima prvotuženog koje su vršene nakon 11. jula 1993. godine i naložio prvotuženom da u zakonom provedenom postupku izvrši ponovnu raspodjelu [četiri] raspoloživa stana.

5. Osnovni sud je, također, istakao da je Rješenjem Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) od 23. novembra 2004. godine, na apelantovu inicijativu, pokrenut postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti člana 2/II Pravilnika o dodjeli stanova u zakup broj 516/02 od 25. marta 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji je donio nadležni organ prvotuženog. Dalje je navedeno da je Ustavni sud istim rješenjem (stav II izreke) odlučio da ne prihvata pokretanje postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti člana 2/I i člana 11. Pravilnika. Također, istim rješenjem je odbačen (stav III izreke) apelantov zahtjev za obustavu postupka dodjele stanova u zakup po konkursu o dodjeli stanova u zakup broj 593/02 od 22. aprila 2002. godine i prijedlog prioriteta broj 759/02 od 16. jula 2002. godine. Navedeno je da je Ustavni sud ocijenio da prvotuženi svojim opštim aktom može urediti uslove, kriterije i postupak dodjele stanova u zakup, te da je prilikom donošenja Pravilnika ovlašten da, kao jedan od kriterija, vrednuje porodice poginulih boraca s tim da navedena kategorija nema pravo na dodjelu stanova u zakup mimo ostalih uslova i mjerila utvrđenih Pravilnikom.

6. Sud je naveo da je, u skladu sa Pravilnikom, u ponovnom postupku izvršena nova raspodjela stanova, među kojima je bio i predmetni stan koji je koristio apelant, te su stanove dobili drugotužena, trećetuženi, četvrtotužena i petotužena. Dalje, Osnovni sud je naveo da je Rješenjem gradske uprave-Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove od 15. maja 2003. godine broj 05-372- 1985/2003, a s obzirom na to da apelantu nije dodijeljen stan, naloženo iseljenje apelanta iz predmetnog stana u roku od tri dana zbog toga što stan koristi bez pravnog osnova. Navedeno je da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine bila Nada Sedlaček, koja je umrla 19. juna 1995. godine, te da, prema podacima Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banjaluka, nije bilo zahtjeva za povrat tog stana. Dalje je navedeno da je prvotuženi, postupajući po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Banjaluci, a na osnovu raspisanog konkursa za dodjelu raspoloživih stanova u zakup na osnovu utvrđene konačne liste prioriteta, predmetni stan dodijelio četvrtotuženoj. Također je Osnovni sud utvrdio da je prvotuženi raspolagao sa četiri stana na način određen Pravilnikom koji je prilagođen Odluci Ustavnog suda RS broj U-100/02 od 30. maja 2005. godine i pozitivnim propisima. Osnovni sud je utvrdio da je prvotuženi proveo postupak ponovne dodjele stanova u zakup i da je apelant zajedno sa ostalim prijavljenim radnicima bodovan prema istim kriterijima, te da je svrstan na šesto mjesto liste za dodjelu stanova na koji način nije ostvario svoje pravo da mu se dodijeli stan u zakup. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant nije u skladu sa odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 039 515 09 Gž od 23. aprila 2009. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravna stajališta Osnovnog suda, te istakao da je osporena odluka zakonita. Navedeno je da je prvotuženi, nakon donošenja Presude Osnovnog suda broj RS 376/99 od 14. decembra 2000. godine (kojom je poništena listu prioriteta za dodjelu stanova i naloženo prvotuženom da izvrši ponovnu raspodjelu stanova), u ponovnom postupku dodjele stanova izvršio novu raspodjelu stanova u skladu sa Pravilnikom o dodjeli stanova u zakup koji je bio predmet ocjene ustavnosti i zakonitosti Ustavnog suda RS i koji je prilagođen Odluci Ustavnog suda broj 100/02 od 23. novembra 2004. godine, na način što je brisan član 2. stav 2. Pravilnika kojim je bio utvrđen kriterij bodovanja porodica poginulih boraca. Okružni sud je naročito naveo da je utvrdio da je prvotuženi proveo postupak raspodjele stanova u skladu sa zakonom i opštim aktima i da su apsolutno neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Također je Okružni sud naglasio da je Osnovni sud pravilno primijenio odredbe Pravilnika, te da se ne može prihvatiti apelantovo tumačenje člana 59. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 41/01, 45/01, 19/02, 55/02, 56/02 i 83/03), da bi postupak dodjeljivanja stanova u zakup trebalo da bude proveden po opštem aktu koji je važio u vrijeme stupanja na snagu tog zakona. Također je Okružni sud utvrdio da je neosnovan i apelantov navod da je pravnu valjanost pobijanih odluka trebalo da ocjenjuje prema aktu koji je važio 3. maja 2000. godine, budući da su osporene odluke donesene u toku 2008. godine a Pravilnik je donesen 25. marta 2002. godine, koji se i u vrijeme donošenja presude primjenjivao. Pored toga, Okružni sud je naglasio i da su apelantovi žalbeni navodi o povredi prava iz Ustava Republike Srpske i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) neosnovani, budući da je, na apelantovu inicijativu, Pravilnik prema kojem je izvršena predmetna raspodjela stanova bio predmet ocjene ustavnosti i zakonitosti Ustavnog suda RS. Navedeno je da je u konkretnom slučaju prvotuženi primijenio važeće kriterije za raspodjelu stanova, te da redovni sud nema ovlašćenje da ispituje zakonitost i pravičnost utvrđenih kriterija, nego samo da, ukoliko ima takvih prigovora, ispita da li su na pravilan način učesnici u dodjeli stanova pravilno bodovani.

8. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da je prvotuženi postupak dodjele stanova u zakup proveo prema odredbama Pravilnika koji je donesen 25. marta 2002. godine, mada je u to vrijeme (3. maja 2000. godine) već bio stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova, te da je, u skladu sa članom 59. navedenog zakona, postupak dodjeljivanja stanova u zakup trebalo da bude proveden prema opštem aktu koji je postojao u vrijeme stupanja na snagu zakona a nikako prema opštem aktu koji je donesen nakon stupanja na snagu tog zakona. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, te da ukine osporenu odluku i predmet vrati Okružnom sudu na ponovno suđenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pozvali na relevantne odredbe Zakona o otkupu stanova u državnom vlasništvu, te zaključili da je neosnovan apelantov prigovor koji se tiče primjene Pravilnika, koji je apelant isticao u toku redovnog postupka, dajući detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1702/09 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio