Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1755/09 (P. V.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1755/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1755/09, rješavajući apelaciju Petre Vinčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petre Vinčić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 Mal 000914 09 Gž od 16. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petra Vinčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donje Ilove, Opština Prnjavor, podnijela je 3. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog Suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 MAL 000914 09 Gž od 16. aprila 2009. godine. Apelantica je tražila da sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje odluke Okružnog suda.
2. Osnovni sud u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 78 0 Mal 00091407 Mal od 17. februara 2009. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev „Kompanije Dušanić“ d.o.o. za proizvodnju i usluge Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu isplati novčani iznos od 834,90 KM za zakonskom kamatom od 26. septembra 2002. godine, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom Osnovni sud je odlučio da se apelantičina protutužba smatra povučenom.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je naveo da je nesporno dokazano da je tužilac apelantici isporučio robu u ukupnoj vrijednosti od 834,90 KM, te da je sporazumom među strankama dogovoreno da apelantica prenese na tužioca akcionarski kapital koji je imala u preduzeću „Prnjavor-Expres“, a do čega nije došlo, jer to zakonom nije dozvoljeno. Osnovni sud je naveo da je sporno među strankama da li je nastupila zastarjelost navedenih potraživanja (apelantica je istakla prigovor zastarjelosti). Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 360. i 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je regulisana zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je tužilac u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu tražio raskid ugovora o kupoprodaji akcionarskog kapitala od 25. juna 2002. godine, te isplatu iznosa od 126,50 KM. Osnovni sud je naveo da je na pripremnom ročištu 23. decembra 2008. godine tužilac povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na raskid ugovora i svoj tužbeni zahtjev opredijelio na način da traži isplatu novca u iznosu od 834,90 KM. Osnovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o novom tužbenom zahtjevu. Budući da je tužilac tužbu podnio 9. avgusta 2007. godine, kojom je potraživao iznos od 126,50 KM, te povećanjem tužbenog zahtjeva od 23. decembra 2008. godine tražio isplatu od 708,00 KM a po osnovu naknade iz ugovora o prometu robe i usluga koji je zaključen 25. juna 2002. godine (a obligacioni odnos je nastao preuzimanjem robe 18. jula 2002. godine), Osnovni sud je zaključio da je nastupila zastara potraživanja, jer je protekao rok od tri godine za utuženje.
4. Osnovni sud je naveo da je apelantica postavila protutužebeni zahtjev ali pošto nije izvršila ispravku i dopunu protutužbe, Osnovni sud je primjenom člana 366. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) protutužbu smatrao povučenom.
5. Protiv prvostepene presude žalbu je izjavio tužilac. Okružni sud je donio Presudu broj 78 0 MAL 00091409 Gž od 16. aprila 2009. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanticu da tužiocu isplati iznos od 834,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe (9. avgusta 2007. godine), kao i da plati troškove postupka u iznosu od 700,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio. Okružni sud je apelanticu obavezao na plaćanje troškova žalbenog postupka u iznosu od 400,00 KM.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je žalba djelomično osnovana. Okružni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca isplata iznosa od 834,90 KM. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je Petar Dušanić sa apelanticom zaključio 25. juna 2002. godine ugovor o kupoprodaji akcionarskog kapitala, kojim se apelantica obavezala prodati Petru Dušaniću svoje akcije u preduzeću „Prnjavor Expres“, čija je vrijednost 1 KM, a Petar Dušanić se obavezao da joj isplati iznos od 126,50 KM. Apelantica svoje akcije nije prenijela na Petra Dušanića, a od tužioca je preuzela robu (vunizol, bojler i frižider) u iznosu od 834,50 KM koju nije platila smatrajući da je obaveza plaćanja izmirena prodajom akcija Petru Dušaniću.
7. Okružni sud je ispitao prvostepenu presudu sa stanovišta pogrešne primjene materijalnog prava (jer se radi o sporu male vrijednosti) u skladu sa članom 433. ZPP.
8. Okružni sud je naveo da, prema stanju spisa, proizlazi da stranke nisu zaključile ugovor o kupoprodaji robe (prema mišljenju Okružnog suda, s obzirom na to da je došlo do preuzimanja robe, radi se o prividnom ugovoru koji nema pravno djejstvo, prema članu 66. stav 1. ZOO), već je zaključen ugovor o prodaji akcija između Petra Dušanića i apelantice koji je ništav, jer je zaključen protivno zakonskim odredbama Zakona o hartijama od vrijednosti. S obzirom na to da je tužilac tražio isplatu iznosa od 834,90 KM, što predstavlja iznos preuzete robe, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju treba da se primijene odredbe člana 210. stav 4. ZOO (odredbe o sticanju bez osnova). Okružni sud je, dalje, utvrdio da je između apelantice i Petra Dušanića zaključen dvostrano obavezujući ugovor, a da su se strane kasnije dogovorile da umjesto Petra Dušanića obavezu izvrši tužilac, izdavanjem apelantici robe u vrijednosti akcija. Pri tome tužilac je izdao apelantici robu u vrijednosti od 834,90 KM a od nje nije dobio prijenos akcija. Okružni sud je zaključio da to znači da apelantica nije ispunila svoju obavezu iz ugovora o prenosu akcija, ali da je uprkos tome preuzela robu na ime tih akcija. Činjenica da apelantica robu nije platila ni novcem ni akcijama, prema mišljenju Okružnog suda, govori da je apelantica povećala imovinu za vrijednost preuzete robe, a imovinu tužioca smanjila za navedeni iznos. Okružni sud se pozvao na član 210. ZOO kojim je propisano da, kada neki dio imovine pređe na bili koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignute koristi. Okružni sud je naveo da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao.
9. Dalje, Okružni sud je naveo da je tužilac tražio isplatu određene svote novca, te je sud morao da ocijeni, kao prethodno pitanje, osnov za isplatu tog potraživanja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je ugovor o prenosu akcija ništav kao osnov iz kojeg je proizašao zahtjev za isplatu 843,50 KM, pa pošto je osnov otpao, sud je usvojio zahtjev tužioca za isplatu iznosa koji odgovara vrijednosti preuzete, a neplaćene robe. Zbog navedenog, Okružni sud je zaključio da je žalba djelomično osnovana, pa je uvažio i prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP. Obrazlažući odluku o kamatama (koje su dosuđene od dana podnošenja tužbe), Okružni sud je naveo da je apelantica bila savjesna i da nije znala da Petar Dušanić nabavlja akcije kroz sekundarni promet, protivno Zakonu o hartijama od vrijednosti, pa je zahtjev tužioca da mu apelantica naknadi kamatu od dana preuzimanja robe (do podnošenja tužbe) odbijen.
10. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana
2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pitanjima. Apelantica se žali da su joj povrijeđena navedena prava zbog pogrešne primjene materijalnog prava od Okružnog suda. S tim u vezi, apelantica ističe da je Okružni sud „nagradio“ tužioca kao nesavjesnu stranu koja je zaključila ništav ugovor o kupoprodaji akcija. Apelantica ističe da javni poredak štiti savjesnost, a ne nesavjesnost. Apelantica navodi da je Okružni sud „osnažio“ apsolutno ništav pravni posao, i to na način da apelantica (kao savjesna strana) ostaje obavezna da ispuni ono što je dobila po osnovu ništavog (prividnog) pravnog posla. Osim toga, apelantica ističe da je Okružni sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer umjesto da riješi tužbeni zahtjev koji je glasio na isplatu duga, odnosno neispunjenje obaveze iz ugovora o kupoprodaji robe, Okružni sud je odlučio o vraćanju po osnovu stečenog bez osnova i o posljedicama ništavosti. Dalje, apelantica je navela da sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost, „ali ne odlučuje o posljedicama ništavosti“ bez tužbenog zahtjeva. Apelantica navodi da Okružni sud nije primijenio odredbu člana 104. stav 2. ZOO (posljedice ništavosti-restitucija), već je „pretpostavio“ da apelantica ne može da vrati robu i obavezao je na vraćanje novca. Apelantica zaključuje da je Okružni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje (privid ugovora o kupoprodaji, ništavost ugovora o kupoprodaji akcija) pogrešno primijenio materijalne propise ZOO i Zakona o prodaji hartija od vrijednosti, te odluku donio na osnovu sticanja bez osnova. Apelantica ističe da je predala svoje akcije tužiocu, a on nije prenio pravo vlasništva zbog zabrane koju mu je izdala Komisija za vrijednosne papire, usljed čega je trebalo primijeniti član 138. ZOO. Apelantica je tražila da sud izda privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje odluke Okružnog suda.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantičinim navodima koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud smatrao da je nastupila zastarjelost potraživanja pa je odbio tužbeni zahtjev tužioca. Okružni sud je utvrdio da je tužilac opredijelio svoj tužbeni zahtjev na način da je tražio isplatu novca za neplaćenu robu koju je apelantica preuzela, ali ne po osnovu ugovora o kupoprodaji robe (jer taj ugovor strane nisu ni zaključile), već po osnovu ugovora o kupoprodaji akcija. Okružni sud je naveo da je apelantica obavezna da isplati tužiocu iznos naveden u presudi, jer je otpao osnov po temelju kojeg je preuzela robu od tužioca, a ona nije ispunila svoj dio obaveze, te je, prema ocjeni suda, primjenjiv član 210. ZOO. Okružni sud je dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantičinim navodom o povredi prava iz člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud primjećuje da je apelantica navela povredu ovog prava, ne obrazlažući uopće u čemu se ona sastoji. S obzirom na to da je u pitanju paušalni navod, koji ničim nije obrazložen, kao i da iz spisa predmeta ne proizlazi da se radi o pitanjima koja se mogu pokrenuti ovim članom (koji ima generalni karakter, te obavezuje države da osiguraju ostvarivanje prava garantiranih tim paktom, te uživanje tih prava prava bez diskriminacije), Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava iz člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović