Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1779/09 (M.R.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Povrat stana
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1779/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-1779/09, rješavajući apelaciju M.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.R. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 016429 08 Rev od 24. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 947 od 20. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 016429 02 05 od 20. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa zajednički advokatski ured Dušanka Šoljić-Čorić, Gordan Škobić i Dragan Pudar, iz Mostara, podnio je 5. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 016429 08 Rev od 24. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 947 od 20. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 016429 02 05 od 20. aprila 2007. godine.
2. Općinski sud donio je presudu broj 07 58 P 016429 02 05 od 20. aprila 2007. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže „Aluminij“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da preda apelantu u posjed novoizgrađeni stan u Mostaru, ul. Bošnjićeva, Lamela C, pobliže opisan u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Općinski sud je nadalje odbio alternativni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi pravo apelanta na useljenje u predmetni stan a sve prema rješenju tuženog broj 3438 od 28. decembra 1989. godine. Općinski sud je odbio i alternativni zahtjev apelanta da sud utvrdi da je tuženi obavezan apelantu plati iznos od 48.709,53 KM na ime razlike u vrijednosti i razlike u kvadratima između stana koji je apelant otkupio u ulici Tekija 24. i predmetnog stana.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je kao nesporno utvrdio da je apelantu od strane prednika tuženog dodijeljen predmetni stan, koji je bio u izgradnji. Takođe, Općinski sud je nespornim utvrdio da je prednik tuženog sa investitorom GRO „Vranica“ OOUR Mostar zaključio ugovor o avansiranju, s tim da će se konačna cijena utvrditi neposredno pred useljenje. Iz uplatnice od 17. februara 1989. godine Općinski sud je zaključio da je prednik tuženog izmirio svoju obavezu u dijelu plaćanja ugovorenog avansa. Nadalje, Općinski sud je uvidom u Ugovor o finansiranju 102/97, od 2. juna 1997. godine utvrdio da do realizacije ranije zaključenog ugovora nikada nije došlo, jer su tuženi i GP „Vranica“ drugačije uredili odnose. Tuženi je preuzeo sva prava i obaveze iz Ugovora o avansiranju kupovine stanova, među kojima je i sporni stan, koja se automatski gase i poništavaju, dok se sredstva koja su data preusmjeravaju za potrebe finansiranja otklanjanja ratne štete i nužnih radova na stanovima kojima je tuženi raspolagao, na način da ih je dodijelio trećim licima.
4. Nadalje, Općinski sud je utvrdio kao nesporno da je predmetni stan putem ugovora o avansiranju kupovine stanova broj 221/98, od 30. septembra 1998. godine i Aneksa tog ugovora prodat trećem licu, te je vlasniku predat u posjed, tako da je Općinski sud zaključio da tuženi i nije pasivno legitimisan po tužbenom zahtjevu apelanta da mu stan preda u posjed.
5. Nadalje, Općinski sud je utvrdio kao nesporno da apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, te zaključio da apelant ne može biti ni aktivno legitimisan za podnošenje zahtjeva za predaju stana. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, kojim je utvrđeno da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan. Kod činjenice da apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, dakle nije stekao ni uslov za useljenje u predmetni stan, Općinski sud je odbio alternativni zahtjev apelanta kao neosnovan.
6. Nadalje, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 12. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj jedno lice može biti nosilac stanarskog prava na samo jednom stanu. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, ul. Tekija, Luka II lamela 6, na osnovu ugovora o korištenju stana iz 1983. godine, a da je davatelj tog stana na korištenje takođe bio prednik tuženog. Općinski sud se pozvao i na odredbu Xe stav 4. Odluke o izmjenama i dopuna Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine“ Federacije Bosne i Hercegovine broj 32/02, u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je decidno priznato pravo licima koja su do 6. decembra 2000. godine dobila stan u izgradnji, da zaključe ugovor o korištenju stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, kao i da podnesu zahtjev za otkup tog stana. Općinski sud je naveo da apelant u skladu sa navedenom odlukom nije ostvario to pravo, kao ni u skladu sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima, već se jasno opredijelio da to pravo (na otkup stana) ostvari u odnosu na drugi na stan na kojem je bio nosilac stanarskog prava, zbog čega mu, prema mišljenju Općinskog suda, ne pripada pravo na naknadu štete u skladu sa članom 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Nadalje, kod činjenice da je ovaj zahtjev neosnovan Općinski sud je smatrao da je bez uticaja prigovor zastare. Ipak, Općinski sud je konstatovao da je i prigovor zastare osnovan jer je apelant za otkup predmetnog stana od treće osobe saznao na ročištu 9. maja 2003. godine, a zahtjev za naknadu štete postavio 15. novembra 2006. godine, dakle, nakon proteka roka kako je propisano članom 376. u vezi sa članom 362. ZOO.
8. Nadalje, Općinski sud se očitovao i na nalaz vještaka u vezi sa razlikom između sadašnje tržišne vrijednosti stanova (kojeg je apelant otkupio i predmetnog stana) u iznosu od 48.709,53 KM. Općinski sud je naveo da je prednik tuženog apelantu dodijelio stan radi zadovoljenja stambenih potreba, te da je u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima ugovaranje i sticanje imovinske koristi na ime razlike kvadrature nedopušteno i protivno prinudnim propisima. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da apelantu ni po ovom osnovu ne bi pripadalo pravo na naknadu štete na ime razlike prometne vrijednosti stanova, koja se ogleda prvenstveno u razlici kvadrature stana. Dakle, u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima i članom 189. ZOO Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta.
9. Kantonalni sud donio je presudu broj 007-0-Gž-07-000 947 od 20. septembra 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je rješenjem tuženog 1989. godine apelantu dodijeljen predmetni stan, a taj stan je kasnije prodat trećoj osobi (1998.) koja je u posjedu stana. Kako se predaja u posjed može tražiti samo od lica koja stvar (u konkretnom slučaju) stan drži u posjedu, to se prema mišljenju Kantonalnog suda predaja nije ni mogla tražiti od tuženog.
11. Nadalje, u vezi sa alternativnim zahtjevom apelanta da se tuženi obaveže na isplatu, zbog razlike u površini predmetnog stana i stana koji je apelant otkupio, Kantonalni sud nije našao pravni osnov da se ovom zahtjevu udovolji. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelant od 1983. godine nositelj stanarskog prava na drugom stanu u Mostaru, te je taj stan otkupio u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tačno da je apelantu rješenjem tuženog dodijeljen predmetni stan i da je on mogao u skladu sa Odlukom zaključiti ugovor o korištenju predmetnoga stana, ali apelant ugovor nije zaključio, niti je tražio da se tuženi u skladu sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima obaveže na zaključenje takvog ugovora. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije imao zakonski osnov za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno nije imao ugovor o korištenju stana, iako je imao zakonsku mogućnost za dobijanje ugovora i otkup stana, koju nije iskoristio. Kantonalni sud je istako da je apelant zahtjev za otkup stana podnio u odnosu na drugi stan (na kojem je bio nosilac stanarskog prava) i tako iskoristio svoje pravo iz člana 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko prava, prema kojem nosilac stanarskog prava može otkupiti samo jedan stan. Zbog svega navedenog Kantonalni sud je zaključio da je žalba neosnovana i istu odbio.
12. Vrhovni sud je donio presudu broj 58 0 P 016429 08 Rev od 24. februara 2009. godine, kojom je reviziju odbio.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelantu rješenjem prednika tuženog iz 1987. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan u izgradnji koji je trebao biti završen do juna 1989. godine i predat kupcu do juna 1991. godine. Dalje je navedeno da je predmetni stan investitor GP „Vranica“ OOUR Mostar prodala trećem licu ugovorom od 30. septembra 1999. godine te da se stoga predaja stana mogla tražiti samo od onoga ko je u posjedu stana pa je Vrhovni sud ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije mogao tražiti predaju stana od tuženog. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant nije nikada zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana niti se uselio u taj stan, već da je suprotno tome otkupio drugi stan u Mostaru na kojem je imao stanarsko pravo. Stoga je zaključeno da je drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava – člana 10. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, prema kojem se može otkupiti samo jedan stan, potvrdio prvostepenu presudu prema kojoj apelant ne može tražiti ni utvrđenje prava na useljenje u predmetni stan niti isplatu razlike cijene između predmetnog stana i onog stana koji je apelant otkupio. Na kraju je Vrhovni sud je zaključio da navodi revizije ne ukazuju na okolnosti koje bi mogle uticati na drugačije odluke, kao i da nema povreda odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zaključio da reviziju treba odbiti.
14. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant osporava zaključke redovnih sudova navodeći da nisu uzeli u obzir rat i šta bi se desilo sa predmetnim stanom da nije bilo rata. Nadalje, apelant navodi da niti jedan sud „nije vodio računa o promjeni stajališta u odnosu na svojstva NSP i prava u pogledu stanova u izgradnji do kojih dolazi i u tijeku samog postupka“. Nadalje, apelant navodi da niti jedan sud „ne primjenjuje principijelno i dosljedno institute na povredu kojih se ukazuje“ tokom cijelog postupka. Takođe, apelant navodi da sudovi nisu raspravili sve njegove navode iz tužbe, žalbe i revizije, a trebali su. Radi izbjegavanja ponavljanja navoda iznijetih u žalbi i reviziji apelant ukazuje da su iste dio apelacije.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, a zbog činjenice da mu je odbijen tužbeni (i alternativni) zahtjev kojim je tražio povrat stana u posjed i/ili naknadu štete, Ustavni sud primjećuje da se isti odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, kao i zbog (prema mišljenju apelanta nedostatka obrazloženja odluka). U vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed neosnovan, jer tuženi ne drži stan u posjedu, odnosno nije pasivno legitimisan. U skladu sa alternativnim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na pravo apelanta na useljenje u predmetni stan i naknadu štete zbog razlike u vrijednosti stana koji je apelant otkupio i predmetnog stana, sudovi su naveli da je apelant propustio zakonske mogućnosti da ostvari svoje pravo na predmetnom stanu (u smislu sticanja stanarskog prava i otkupa) po osnovu rješenja o dodjeli predmetnog stana (koje je nesporno imao) i to kako u odnosu na Zakona o stambenim odnosima, tako i u odnosu na Odluku. Osim toga, redovni sudovi su utvrdili da je apelant mogućnost otkupa stana iskoristio u odnosu na drugi stan. Takođe, sudovi su naveli da naknada štete (kako je tražio apelant na osnovu kvadrature stana) ne bi mu ni u kom slučaju mogla biti dosuđena jer je suprotna zakonskim propisima. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, imajući u vidu navod apelanta da sudovi nisu odgovorili na sve njegove zahtjeve (iz tužbe, žalbe i revizije) Ustavni sud podsjeća na ranije jasno naveden stav da sudovi nisu ni dužni odgovoriti na sve zahtjeve, već na one koji su odlučujući za navedenu odluku. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova. u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
20. U vezi sa navodima o diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da apelant nije izričito naveo u čemu se ogleda povreda prava na nediskriminaciju. Međutim, iz sadržaja apelacije Ustavni sud zaključuje da apelant kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu. U konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u konkretnom slučaju nije očigledna, kako je već utvrđeno prilikom razmatranja prava na pravično suđenje i imovinu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović