Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1802/09 («Hari –Uno» d.o.o. Novi Travnik)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršaj
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1802/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1802/09, rješavajući apelaciju „Hari-Uno“ d.o.o. Novi Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Hari-Uno» d.o.o. Novi Travnik podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pžp-09-000 022 od 12. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj Pr-1183/08 od 24. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Hari - Uno» d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Tranika podnio je 8. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0- Pžp-09-000 022 od 12. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1183/08 od 24. oktobra 2008. godine.

2. Općinski sud je u prekršajnom postupku protiv apelanta donio Rješenje broj Pr-1183/08 od 24. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, kojim je apelant odgovoran za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, zbog čega je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je po prijemu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka zakazao i održao usmeni pretres 16. oktobra 2008. godine na kojem su apelantovi punomoćnici osporili odgovornost za učinjeni prekršaj. S obzirom na to, proveden je dokazni postupak u okviru kojeg je ovlašteni tužilac prezentirao materijalne dokaze. Analizirajući ih pojedinačno i međusobno, Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, pa je za njega proglašen odgovornim. Naime, kako je dalje obrazloženo, u carinskoj deklaraciji je kao pošiljalac robe označena firma «Fatih» iz Turske, a kao uvoznik je označen apelant, dok je u svojstvu apelantovog zastupnika označena firma «Jarkić» iz Čitluka. U postupku je, dalje, utvrđeno da je apelant po osnovu plaćanja carinskih obaveza platio znatno manje zbog čega je rješenjem nadležnog carinskog organa od 7. aprila 2008. godine obaveza po osnovu manje plaćene carine utvrđena u iznosu od 5.585,48 KM. U odredbi člana 6. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH («Službeni glasnik BiH» broj 88/05) propisana je odgovornost pravnog lica ako u ispravama koje podnosi uz prijavu označi drugo porijeklo robe s namjerom izbjegavanja uvoznih dažbina vezanih uz carinski postupak ili njihovo plaćanje u manjem iznosu. Apelant u postupku nije osporio navedene činjenice, ali je osporio svoju odgovornost, tvrdeći da je odgovornost na strani firme koja je sačinila takav ovbrazac, u konkretnom slučaju na firmi «Jarkić». S obzirom na to da je odredbama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine propisano da zastupanje podrazumijeva postupanje za račun drugog lica, u konkretnoj situaciji firma «Jarkić» je postupala za apelantov račun, te da apelant ovu činjenicu nije osporio, utvrđena je apelantova odgovornost za podnošenje isprava s netačnim podacima. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je apelant odgovoran za radnje koje je za njegov račun poduzeo zastupnik.

3. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi donio Rješenje broj 007-0-Pžp-09-000 022 od 12. maja 2009. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant kao žalbeni osnov naveo povrede parničnog postupka, a postupak je vođen zbog prekršaja. Zatim, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud je u svom rješenju naveo razloge za zaključke na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. Osim toga, u pogledu žalbenih navoda koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je naveo da članom 61. Zakona o prekršajima FBiH («Službene novine FBiH» broj 31/06) pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije žalbeni osnov, a to znači da se prvostepeno rješenje ne može pobijati zbog tog razloga, pa ih sud nije ni ocijenio. Također, ni u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava apelant svoju žalbu nije konkretizirao.

4. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su pobijana rješenja nezakonita zbog toga što je njegov zastupnik, firma «Jarkić», počinio prekršaj, a ne on. Smatra da je prvostepeni sud paušalno utvrdio činjenice i pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava

7. Analizirajući apelantove navode da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ „imovina“ uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem apelant proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. Taj novčani iznos nesporno predstavlja apelantovu «imovinu».

8. Također, osporenim rješenjima apelant je lišen svoje imovine. Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li se apelantovo lišavanje imovine može smatrati opravdanim. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant proglašen krivim i utvrđena mu je kazna za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH u vezi sa čl. 5. i 50. Zakona o prekršajima FBiH. Dakle, odluka o plaćanju kazne donesena je na temelju zakona, nakon apelantove utvrđene prekršajne odgovornosti, pa proizlazi da je lišavanje imovine bilo zakonito i da je uslijedilo kao rezultat prekršajnog postupka koji je vođen protiv apelanta.

9. Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. Apelantova prekršajna odgovornost je utvrđena i kao takva kažnjiva prema odredbi člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH u vezi sa čl. 5. i 50. Zakona o prekršajima FBiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim zakonskim odredbama kao prekršaj definirano davanje netačnih podataka o robi i činjenicama pri uvozu robe s namjerom izbjegavanja plaćanja uvoznih dažbina vezanih uz carinski postupak, ili njihovo plaćanje u manjem iznosu. Dakle, na osnovu izloženog proizlazi da je apelant lišen svoje imovine u skladu sa zakonom, što je u javnom interesu, jer se sprečava činjenje radnji označnih kao prekršaj. Naime, apelant je na osnovu navedenih relevantnih odredaba zakona mogao znati šta predstavlja carinski prekršaj na carinskom području Bosne i Hercegovine, koje su propisane mjere i kazne za počinjene prekršaje, kao i nadležnost za vođenje prekršajnog postupka. Dosljedna primjena ovih zakonskih odredaba nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno nije neproporcionalana cilju kojem se teži (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 761/08 od 29. juna 2010. godine, dostupna na http://www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1802/09 («Hari –Uno» d.o.o. Novi Travnik) | Sudska praksa | Aktio