Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/09 (M. Š.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Pravo na rad
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1816/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1816/09, rješavajući apelaciju Mustafe Šiljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Šiljka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000063 od 5. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-Gž-07-000254 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1797/05 od 15. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Šiljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Puračića, Lukavac, kojeg zastupa Mersija Jašarević, advokatica iz Tuzle, podnio je 5. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000063 od 5. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-Gž-07-000254 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

1797/05 od 15. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1797/05 od 15. decembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Odlukom o otkazu ugovora o radu direktora «Elektroprivrede BiH» d.d. Sarajevo, Termoelektrana «Tuzla» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-281-1871-1312-5/05 od 28. juna 2005. godine, koja je potvrđena Odlukom tužene broj 01-281-

2871-1312/05 od 2. septembra 2005. godine, apelantu kao zaposleniku tužene nezakonito otkazan ugovor o radu, pa se ti akti kao i Rješenje tužene o udaljenju apelanta sa posla broj 01-281-2871-1312-

1/05 od 6. juna 2005. godine poništavaju i tužena obavezuje da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radnopravni status od prestanka rada na poslovima i zadacima koje je obavljao do otkaza ugovora o radu, tj. 1. jula 2005. godine, kao da prekida radnog odnosa nije ni bilo, i apelanta vrati na poslove i radne zadatke na kojima je radio, u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Dalje, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime plaće, toplog obroka, naknade za prijevoz za dolazak na posao za period od 1. jula 2005. godine do 30. septembra 2006. godine isplati iznose pobliže navedene u izreci presude, što ukupno iznosi 18.116,92 KM, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na navedeni iznos od podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.687,72 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je Odlukom tužene broj 01-281-1871-1312-5/05 od 28. juna 2005. godine, bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, apelantu prestao radni odnos zbog teže povrede radne obaveze iz člana 60. stav 2. a u vezi sa članom 192. stav 1. tačka 11. Pravilnika o radu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu). Također je utvrđeno da je tužena, shodno odredbama člana 90. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), omogućila apelantu da iznese odbranu, što proizlazi iz apelantove pismene izjave od 22. juna 2005. godine, te da je pribavila mišljenje sindikalne organizacije dato 22. juna 2005. godine. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je Odluka tužene o otkazu ugovora o radu apelantu utemeljena na odredbama člana 88. stav 1. ZOR-a kojom je propisano: «Poslodavac [...] može otkazati ugovor o radu, bez obaveze poštovanja propisanog otkaznog roka, kada, zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć». Utvrđeno činjenično stanje, prema mišljenju suda, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o težoj povredi radne obaveze iz člana 60. stav 2. a u vezi sa članom 192. stav 1. tačka 11. Pravilnika o radu. Općinski sud je utvrdio da je apelant zajedno sa R. Š. 12. juna 2005. godine pokušao da pribavi protivpravnu imovinsku korist na taj način što je vlastitim kombijem došao u krug Termoelektrane, prošao kroz kapiju dva, te u kombi natovario željezne profile težine 1.120 kg, vlasništvo tužene, čija vrijednost je utvrđena iz nalaza vještaka mašinstva i iznosi 134,40 KM. Sud je, također, utvrdio da su radnici MUP-a Tuzlanskog kantona spriječili apelanta da odvuče predmetno željezo i obavijestili tuženu o događaju. Općinski sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o djelu male društvene opasnosti, da je krivični postupak obustavljen, te da bi zbog toga i građanskopravni postupak trebao biti obustavljen, navodeći da je građanskopravna odgovornost šira od krivične odgovornosti, te da se u konkretnom slučaju krađa imovine poslodavca ne može, u građanskopravnom smislu, smatrati neznatno društveno opasna. Općinski sud nije prihvatio apelantovu tvrdnju da se u konkretnom slučaju nije moglo sa sigurnošću utvrditi da se zaista radilo o imovini tužene, navodeći da je sud iz iskaza svjedoka, koji nisu u suprotnosti jedan sa drugim, utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o imovini tužene. Općinski sud je, također, ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da mu je tužena otkazala ugovor o radu nakon isteka roka od 15 dana propisanog članom 89. ZOR-a. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je iz obavještenja samostalnog referenta osiguranja tužene utvrdio da je tužena za otuđenje imovine saznala 13. juna 2005. godine, te da iz odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je ona donesena 28. juna 2005. godine, tj. u roku od 15 dana, kako je to i predviđeno odredbama člana 89. ZOR-a. Budući da je sud utvrdio da je odluka tužene o otkazu ugovora o radu zakonita, sud je odbio i apelantov zahtjev za naknadu plaće, toplog obroka i prijevoza.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-Gž-07-000254 od 16. oktobra 2007. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je proizašlo iz sadržaja provedenih dokaza. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je tužena u prvostepenom postupku dokazala da postoje opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da apelantovo ponašanje ima karakter teže povrede radne obaveze iz člana 60. stav 2. a u vezi sa članom 192. stav 1. tačka 11. Pravilnika o radu, zbog čega je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tužene o prestanku radnog odnosa. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, utvrđujući da je on u cijelosti neosnovan, pa je, na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i zakonitu.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000063 od 5. marta 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su, suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, dajući razloge koji su u potpunosti kao valjani prihvatljivi i za ovaj sud. Vrhovni sud je ocijenio da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužena u potpunosti dokazala postojanje osnovanog razloga da apelantu otkaže ugovor o radu temeljem odredbi člana 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a. U pogledu apelantovih navoda da su nižestepeni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u odnosu na «štimanje» datuma kada je otuđio željezo da bi se održao zakonski rok za donošenje odluke o otkazu ugovora, Vrhovni sud je, pozivajući se na član 240. stav 2. ZPP, naveo da revizijski sud ne može preispitivati niti procjenjivati činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, već je vezan za činjenična utvrđenja onako kako su to utvrdili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je, također, naveo da apelantove tvrdnje, kako se sa sigurnošću nije mogao utvrditi stvarni vlasnik otpadnog željeza, nisu od utjecaja na valjanost odluke, naglašavajući da je drugostepeni sud na detaljan način obrazložio da se tužena smatra vlasnikom predmetne stvari koja je otuđena, a koja se nalazila u krugu njenog poslovnog prostora. Vrhovni sud je apelantove tvrdnje da se u konkretnom slučaju nije radilo o težoj povredi radne dužnosti i da je odluka o otkazu ugovora o radu prestroga i u suprotnosti sa odredbama ZOR-a ocijenio paušalnim, pogrešnim i protivnim odredbama člana 60. stav 2. i člana 192. stav 1. tačka 11. Pravilnika o radu. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da je upravo odredbama člana 88. stav 1. ZOR-a predviđeno da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud dao detaljno obrazloženje za svoju odluku, naglašavajući da pobijanje činjeničnog stanja u pogledu potpunosti ili pogrešnog utvrđenja nije razlog zbog kojeg se može izjaviti revizija, pa je, pozivajući se na odredbe člana 248. ZPP, reviziju odbio.

6. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kršenja navedenih prava obrazlaže propustom prvostepenog suda da pravilno utvrdi činjenično stanje tvrdeći da tužena nije vlasnik otpadnog željeza koje je otuđeno, te da je vrijednost otuđenog željeza svega 130,00 KM i da zbog te vrijednosti nije bilo opravdano donijeti odluku o otkazu ugovora o radu. Također, smatra neshvatljivim da su sudovi prešli preko činjenice da je tužena odluku o prestanku radnog odnosa donijela nakon proteka roka od 15 dana predviđenog odredbama čl. 88. i 88.a ZOR-a. Apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na jednakost pred zakonom. Dalje, apelant ističe da kad se pravilno razmotre sve ključne činjenice i pravilno primijeni zakon, proizlazi da su odluke tužene nezakonite i da mu je njima povrijeđeno i pravo na rad.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povrede prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. Navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose se na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka kojim je odbijen njegov zahtjev da se poništi odluka tužene o otkazu ugovora o radu i povratku na posao. Što se tiče apelantovih navoda o povredi principa ravnopravnosti, odnosno «jednakosti» pred zakonom, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je došlo do povrede ovog prava. Naprotiv, apelant i ne spori da je imao priliku iznijeti dokaze jednako kao i suprotna strana, već se njegove tvrdnje o kršenju ovog principa odnose samo na njegovo nezadovoljstvo donesenim odlukama, u postupku u kojem je sam disponirao zahtjevom, što ne pokreće pitanje kršenja prava na ravnopravnost strana u postupku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na rad, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. garantirani su pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na rad u suštini zasnivaju na povredi prava na pravično suđenje, a što je već razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na rad, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/09 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio