Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1818/09 (H. D.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1818/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1818/09, rješavajući apelaciju Huseina Džakmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Džakmića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000276 08 U od 25. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penziono i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1081636686 od 6. juna 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici broj 1081636686 od 20. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Dažkmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Osman Hodžić, advokat iz Olova, podnio je 10. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000276 08 U od 25. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penziono i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 01/1-1081636686 od 6. juna 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Služba) broj 1081636686 od 20. marta 2008. godine.
2. Služba je donijela Rješenje broj 1081636686 od 20. marta 2008. godine kojim je odbila apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ “ br. 7/85, 74/87 i 20/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94 - u daljnjem tekstu: Zakon o PIO vojnih lica) kao neosnovan.
3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantu priznato pravo na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) počev od 7. januara 2006. godine u iznosu od 252,30 KM. Služba je, dalje, navela da je u toku postupka utvrdila da je apelant rođen 1953. godine, da je po konačnom mišljenju Instituta za ocjenu radne sposobnosti od 2. decembra 1996. godine utvrđeno da kod apelanta postoji od tog dana gubitak radne sposobnosti usljed posljedica povrede na poslu, da mu ukupan penzijski staž do momenta ostvarivanja prava na invalidsku penziju iznosi 25 godina, četiri mjeseca i 25 dana a u taj staž mu je uračunato i učešće u ARBiH od 30. oktobra 1991. godine do 22. decembra 1995. godine. Navedeno je da apelant nije imao svojstvo aktivnog vojnog lica pa se na njega ne mogu primijeniti odredbe člana 13. stav 1. tačka 1. Zakona o PIO vojnih osiguranika, te je navela da su vojni osiguranici lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. Dalje je navedeno da je članom 14. Zakona PIO o osiguranju vojnih lica propisano da prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja stiče lice kojem je prestalo svojstvo vojnog osiguranika a koje je u času prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavalo uslove za sticanje prava po ovom zakonu.
4. Imajući u vidu zakonske odredbe i činjenicu da je apelant u momentu utvrđene potpune nesposobnosti bio van radnog odnosa, a ne aktivno vojno lice, Služba je zaključila da se nisu stekli uslovi za priznavanje apelantu prava na penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih lica, jer apelant nije imao status aktivnog vojnog osiguranika. Dalje je navedeno da činjenica da je apelant proizveden u čin poručnika (29. februara 1996. godine) nije od značaja za ovu upravnu stvar, jer čin poručnika je zasluga, a ne zakonski temelj za izvođenje traženih prava prema Zakonu o PIO vojnih osiguranika.
5. Zavod je donio Rješenje broj 01/1-1081636686 od 6. juna 2008. godine kojim je odbio apelantovu žalbu zaključivši da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano.
6. Kantonalni sud je donio Presudu broj 04 0 U 000276 08 U od 25. marta 2009. godine kojom je apelantovu tužbu odbio.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi isticao da je gubitak radne sposobnosti posljedica ranjavanja u ratu, a da je u momentu ranjavanja bio pripadnik Oružanih snaga BiH. Takođe, apelant je naveo da je od momenta ranjavanja do momenta utvrđivanja potpune vojne nesposobnosti bio aktivni pripadnik Oružanih snaga BiH, u smislu člana 14. Zakona o PIO vojnih osiguranika. Apelant je u tužbi istakao da ove činjenice nisu ocijenili nižestepeni organi, te da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant se u tužbi pozvao na stanovište Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u Odluci broj U-1425/02 od 22. aprila 2004. godine.
8. Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući zakonitost osporenog akta u granicama iz tužbe i razloga datih u tužbi, a u smislu odredbe člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) zaključio da tužba nije osnovana.
9. Naime, Kantonalni sud je uvidom u dostavljeni upravni spis utvrdio da je drugostepenim rješenjem odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za ostvarivanje prava iz invalidske penzije po Zakonu o PIO vojnih osiguranika. Kantonalni sud je naveo da su nižestepeni organi rješenja zasnovali na činjenici da apelant nije bio vojni osiguranik u smislu člana
13. Zakona o PIO vojnih osiguranika, odnosno nije bio aktivno profesionalno vojno lice, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava na invalidsku penziju prema odredbama navedenog zakona. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Zavod PIO istakao činjenicu da je apelant poslije prestanka vojne obaveze i u momentu utvrđivanja potpune nesposobnosti bio lice van radnog odnosa, tako da ne spada u kategoriju vojnih osiguranika.
10. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je zaključio da je apelantovu tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu.
11. U odnosu na tužbene navode, odnosno apelantovo pozivanje na odluku Vrhovnog suda, Kantonalni sud je naveo da je navedenom odlukom utvrđeno vremensko trajanje Zakona o PIO vojnih osiguranika, u odnosu na Zakon o PIO, njihovim postavljanjem na relaciji lex specialis i lex generalis , ali i pored toga, činjenično stanje u apelantovom predmetu ne čini tužbu osnovanom. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ovo proizlazi iz činjenice da aktivnom vojnom licu pravo na penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju pripada ako je na dan prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavao zakonske uslove za sticanje tog prava. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev, jer on u momentu ispunjenja uslova za sticanje invalidske penzije nije bio u svojstvu vojnog osiguranika, zato što nije bio aktivno vojno lice prema zakonu kojim se uređuje vojna služba, niti je imao svojstvo vojnika po ugovoru prema zakonu kojim se uređuje vojna služba, niti mu je pripadalo pravo na novčanu naknadu zbog prestanka vojne službe prema tom zakonu, a kako je izričito navedeno u članu 13. Zakona o PIO vojnih lica. Kantonalni sud je zaključio da je drugostepeni organ pravilno razmotrio upravnu stvar i apelantov zahtjev odbio, pri čemu je istakao da apelant ne ispunjava zakonske uslove.
12. Kantonalni sud je naveo da ova činjenica proizlazi i iz dokaza koji se nalaze u upravnom spisu iz kojih je vidljivo da je apelant bio pripadnik Armije BiH do 22. novembra 1995. godinekao vojnik po osnovu vojne obaveze, a gubitak radne sposobnosti mu je utvrđen 2. decembra 1996. godine, što znači da u vrijeme prestanka svojstva vojnog osiguranika apelant nije ispunjavao uslove za sticanje prava na invalidsku penziju, zbog čega nema osnova da mu ona bude priznata prema Zakonu o PIO vojnih osiguranika.
13. Pošto nije našao da su osnovani navodi iz tužbe, te utvrdio da je drugostepeni organ u donošenju rješenja postupao u skladu sa zakonskim propisima, Kantonalni sud je tužbu odbio.
14. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da nije primijenjen član 14. Zakona o PIO vojnih lica. Osim toga, apelant navodi da protivno činjenici ranjavanja i vojne onesposobljenosti u svojstvu pripadnika OSBiH, upravni organi i sud su zaključili da je apelant u vrijeme utvrđivanja potpune nesposobnosti bio van radnog odnosa, a ne aktivno vojno lice.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju je odbijen u upravnom postupku u kojem su ocijenjeni i apelantovi navodi vezani za primjenu člana 14. Zakona o PIO vojnih lica, a što je potvrdio i Kantonalni sud u upravnom sporu, zato što je utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove vojnog osiguranika. Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović