Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1840/09 (J. Z.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1840/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1840/09, rješavajući apelaciju Jadranke Zurovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Zurovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 079 od 19. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jadranka Zurovac (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Dragan Pudar, advokat iz Mostara, podnijela je 12. juna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 079 od 19. marta 2009. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje Presude Osnovnog suda u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 87/02 od 7. marta 2003. godine kao i obustavio naplatu sudskih taksi do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je na sjednici 8. juna 2011. godine donio odluku broj AP-1840/08, kojim je odbio kao neosnovan zahtjev aoelantice za donošenje privremene mjere.

3. Činjenice predmeta predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Tužitelj S. Č. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio Osnovnom sudu tužbu protiv apelantice i M.T. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi poništenja ugovora.

5. Presudom Osnovnog suda broj P: 87/02 od 7. marta 2003. godine, donesenom u ponovnom postupku, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-357/03 od 6. novembra 2003. godine, je utvrđeno da je pismeni kupoprodajni ugovor broj OV: 350/95 od 30. juna 1995. godine zaključen između apelantice kao prodavca i drugotuženog kao kupca (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), apsolutno ništav. Drugim stavom izreke presude obavezan je drugotuženi da tužitelju preda u posjed nekretnine označene kao KČ 293/19, šuma Podgaj u površini od 790m2 KO Miljevac (novi OP.KČ 1786 KO Miljevac) koja u naravi predstavlja vikend-objekat (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Apelantica i drugotuženi su obavezani da tužitelju naknade troškove parničnog postupka.

6. Tužitelj u tužbi je naveo da apelantica nije mogla raspolagati spornim nekretninama koje je prodala drugotuženom jer su sporne nekretnine vlasništvo tužitelja. Navedeno je da među parničnim strankama nisu sporne činjenice da je tužitelj zemljišno knjižni vlasnik sporne nekretnine 1/1, da je apelantica kao supruga pokojnog Miroslava Zurovca predmetnim ugovorom prodala sporne nekretnine drugotuženom za cijenu od 10.000,00 DM te da se drugotuženi po osnovu predmetnog ugovora nalazi u posjedu spornih nekretnina. Sud je dalje naveo da je u konkretnom postupku sporna činjenica da li je tužitelj navedene nekretnine prodao suprugu apelantice početkom 1992. godine, odnosno da li postoji kupoprodajni ugovor o tome, jer je isti navodno bio napisan na komadu papira i bio je sačinjen samo u jednom primjerku. Utvrđujući činjenice spora i provodeći neophodne dokaze, Osnovni sud je naveo da nije na pouzdan način mogao utvrditi da postoji navedeni kupoprodajni ugovor. Navedeno je da je članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da je ugovor pravni osnov sticanja svojine za koju je potrebna uknjižba. Osnovni sud je zaključio da apelantica nije uspjela dokazati da je njen pokojni suprug kupio sporne nekretnine od tužitelja, pa nije ni mogla da se pojavi kao ugovorna strana u predmetnom kupoprodajnom ugovoru od 30. juna 1995. godine, jer nije nikad ni bila upisana kao vlasnik na navedenoj nekretnini u zemljišnim knjigama, već je to bio tužitelj. Osim toga sud je naveo da, u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, 38/78, 29/90), predmetni ugovor nije ovjeren kod nadležnog suda što je sve razlog da takav ugovor, po mišljenju Osnovnog suda, bude poništen iz kojih razloga je sud u cjelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-126/04 od 30. novembra 2005. godine revizija apelantice i M. T. je uvažena, te je ukinuta Presuda Okružnog suda broj Gž-357/03 od 6. novembra 2003. godine i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je zaključio da revidenti osnovano ističu da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sud je zatim naveo sadržaj članom 9. st. 2. i 4. Zakona o prometu nepokretnosti te je naveo da se ne može suditi da je sa stanovišta člana 104. ZOO osnovan zahtjev tužitelja da mu drugotuženi preda nekretnine u posjed ako nije utvrđeno da li je prethodno postojao ugovor o kupoprodaji zaključen pred svjedocima između tužitelja i muža apelantice. Navedeno je da nije utvrđeno da li taj ugovor o kupoprodaji ispunjava uslove iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, jer u spisu postoje pismene izjave određenih svjedoka od 29. maja 1995. godine kojima se potvrđuje da je 25. aprila 1992. godine zaključen ugovor o kupovini sporne nekretnine za 13.000,00 DEM. Vrhovni sud je istakao da zbog pogrešnog pravnog shvatanja nižestepeni sudovi nisu utvrdili važne okolnosti što je odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava iz člana 104. ZOO za pitanje uspostavljanja obostrane restitucije, odnosno načina vraćanja po osnovu oba ugovora o kupoprodaji, radi čega je odlučeno kao u izreci revizije.

8. Presudom Okružnog suda broj 115-0-Gž- 06-000 029 od 11. oktobra 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, žalba apelantice i drugotuženog je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj P-87/02 od 7. marta 2003. godine potvrđena. Navedeno je da je sud u ponovnom postupku, a postupajući po uputama Vrhovnog suda, utvrdio da svjedok R. Ž. nije potpisao nikakvu izjavu o postojanju kupoprodajnog ugovora niti da je njemu lično poznate da li su stranke sklopile ikakav ugovor. Kako u postupku nije dokazano postojanje bilo kakvog kupoprodajnog ugovora, Okružni sud je zaključio da je apelantica odnosno njen pokojni muž na drugotuženog prenio prava koja ne posjeduje, to jest prodao mu sporne nekretnine koje nisu njegove, radi čega je, kako je naveo Okružni sud, prvostepeni sud pravilno utvrdio da je sporni ugovor između parničnih stranaka ništav i da ne proizvodi pravne posljedice. Konačno, Okružni sud je zaključio da se ne radi o nikakvoj restituciji jer je tužbenim zahtjevom, a i izrekom same presude, drugotuženi obavezan da spornu nekretninu vrati tužitelju, radi čega je Okružni sud zaključio da je odluka prvostepenog suda donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava bez primjene člana 104. ZOO.

9. I konačno, Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 079 od 19. marta 2009. godine, revizija apelantice i drugotuženog je odbijena. Kako je zaključio Vrhovni sud, iz rezultata provedenog postupka je utvrđeno da između tužitelja i prednika apelantice nije zaključen ugovor o prodaji spornih nekretnina „početkom rata“ i da je tužitelj vlasnik tih nekretnina, te da stoga proizilazi da apelantica nije mogla raspolagati spornim nekretninama zaključenjem spornog ugovora sa drugotuženim, jer nije na njega mogla prenijeti više prava nego što ih sama apelantica ima. Navedeno je da naprijed navedeno, kao i činjenica da ugovor nije zaključen u zakonom propisanoj formi iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, tužbeni zahtjev tužitelja, prema zaključku prvostepenog suda, čini osnovanim. Ovakav zaključak prvostepenog suda, navodi Vrhovni sud, koji je prihvatio drugostepeni sud, a koji je u svemu usvojio i revizioni sud proizilazi iz provedenih dokaza: iskaza tužitelja koji je naveo da je pregovarao sa prednikom apelantice ali da nije postigao nikakav dogovor. Pošto je zbog ratnih okolnosti napuštao mjesto svog boravka, predniku apelantice je odobrio da stanuje u spornim nekretninama-vikend kući, a da nije sačinjen nikakav ugovor i da tužitelj nije primio nikakva sredstva ni po kom osnovu. Navedeno je da je za sticanje prava svojine neophodan pravni osnov - ugovor, što apelantica nije uspjela da dokaže, a s druge strane tužitelj je dokazao činjenice odlučne za odluku o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani revizioni navodi revidenata (apelantice i drugotuženog) te da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje revidenti ukazuju i na koje sud pazi po službenoj dužnosti zbog čega je odbio reviziju.

10. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iznoseći hronološki tok događaja, apelantica smatra da je postojao ugovor između tužitelja i prednika apelantice (njenog supruga) o kupoprodaji spornih nekretnina-vikendice, i da su odluke sudova kojima se to osporava nezakonite i nepravilne. Zbog svega, apelantica predlaže da se utvrdi povreda ustavnih prava na koje se pozvala, ukine osporena odluka i naloži provođenje novog sudskog postupka - a sve sa obaveznim uputama i stajalištima o bitnim pitanjima konkretnog slučaja.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da je sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, kada manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1840/09 (J. Z.) | Sudska praksa | Aktio