Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1852/09 (I. R.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršajni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1852/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1852/09, rješavajući apelaciju Ilije Radovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Radovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pžp-09-000 033 od 16. aprila 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči broj 094-1-

P-08-000229 od 29. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Radović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče podnio je 12. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pžp-09-000 033 od 16. aprila 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-1-P-08-000229 od 29. januara 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 094-1-P-08-000229 od 29. januara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 13. Zakona o zanatsko-poduzetničkoj djelatnosti, pa je na osnovu člana 62. stav 1. tačka 3. istog zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 KM. U izreci rješenja je navedeno da je apelant 23. jula 2008. godine u Foči, u postrojenju za primarnu preradu drveta (brenta), vršio prorez oblovine, odnosno proizvodnju rezane građe bez odobrenja nadležnog organa. Osim novčane kazne, apelantu je na osnovu odredbe člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik RS» broj 34/06) izrečena zaštitna mjera oduzimanje predmeta - rezane građe (vrsta i obim navedeni u rješenju). Istim rješenjem obustavljen je prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 2. stav 2. Zakona o trgovini, jer je ovlašteni organ odustao od prekršajnog gonjenja. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je apelant u prisustvu svog branioca prihvatio odgovornost za prekršaj koji mu je stavljen na teret, navodeći da ne posjeduje rješenje za rad brente, pa je sud, s obzirom na apelantovo prihvatanje odgovornosti, ocijenio okolnosti koje mogu uticati na vrstu i visinu prekršajne sankcije. Prilikom odmjeravanja kazne Osnovni sud je, kako je obrazloženo u rješenju, postupao prema opštim pravilima o odmjeravanju kazne. S tim u vezi, Osnovni sud je uzeo u obzir činjenicu da je izvršenjem prekršaja pričinjena šteta budžetu RS i budžetu Opštine Foča (otežavajuće okolnosti), kao i činjenicu apelantovog priznanja i ponašanje pred sudom (olakšavajuće okolnosti). Ocjenjujući sve navedene okolnosti, Osnovni sud je apelantu za počinjeni prekršaj izrekao najnižu propisanu novčanu kaznu s uvjerenjem da će se navedenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

3. Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-Pžp-09-000 033 od 16. aprila 2009. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu. Iz spisa predmeta proizlazi, kako je navedeno u obrazloženju, da je apelant na pretresu prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj zbog čega je Okružni sud razmatrao samo one žalbene navode koji se odnose na vrstu i visinu sankcije i izrečenu zaštitnu mjeru. Novčana kazna je u konkretnom slučaju izrečena u najnižem iznosu koji je propisan (od 1.500,00 KM do 5.000,00 KM) a budući da je apelant na svojoj pilani zapošljavao i određeni broj radnika i izvjesno vrijeme radio nelegalno, u mogućnosti je kaznu platiti bez ikakvih posljedica u pogledu materijalne sigurnosti i egzistencije. Opravdanost izrečene zaštitne mjere oduzimanja predmeta proizlazi iz obavljanja spomenute djelatnosti nelegalno, čime je apelant izbjegao plaćanje poreza, doprinosa i drugih obaveza.

4. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba kojima je proglašen odgovornim. S tim u vezi je istakao činjenicu da je zaista u prekršajnom postupku priznao izvršenje prekršaja, ali to, po njegovom mišljenju, istovremeno ne znači da je morao biti proglašen krivim za počinjeni prekršaj zbog toga što počinilac prekršaja može biti oslobođen ako postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za učinjeni prekršaj. Te okolnosti u konkretnom slučaju predstavljaju njegovo nepoznavanje zakonskih odredaba zbog kojih je doveden u pravnu zabludu u pogledu počinjenog prekršaja. Naime, kako je dalje obrazložio, s obzirom na nivo svog obrazovanja i općeg informisanja, nije znao da je radnja koju je poduzeo zabranjena radnja i da takvo djelo predstavlja prekršaj.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

7. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te, stoga, pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da zadatak ovog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti dovodi u sumnju zaključke o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta i, s obzirom na činjenicu da je apelant prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj, ocijenio je okolnosti koje su bitne da kazna bude veća ili manja, u smislu opštih pravila o odmjeravanju kazne. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio drugostepeni sud, navodeći da je prvostepeno rješenje proizašlo iz redovnog prekršajnog postupka u kojem su provedeni dokazi i utvrđene nesporne činjenice iz kojih proizlazi apelantova radnja pravno kvalifikovana kao prekršaj. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Analizirajući apelantove navode da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud mora utvrditii da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ „imovina“ uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem apelant proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 13. Zakona o zanatsko-poduzetničkoj djelatnosti za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM. Taj novčani iznos nesporno predstavlja apelantovu «imovinu».

11. Također, osporenim rješenjima apelant je lišen svoje imovine. Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li se apelantovo lišavanje imovine može smatrati opravdanim. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelantu utvrđena kazna za prekršaj iz člana 13. Zakona o zanatskopoduzetničkoj djelatnosti u vezi sa članom 62. stav 1. tačka 3. istog zakona i člana 52. stav 1. Zakona o prekršajima RS. Dakle, odluka o plaćanju kazne propisana je zakonom, na osnovu apelantove utvrđene prekršajne odgovornosti, pa proizlazi da je lišavanje imovine bilo zakonito i da je uslijedilo kao rezultat prekršajnog postupka koji je vođen protiv apelanta.

12. Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. Apelantova prekršajna odgovornost je utvrđena i kao takva kažnjiva prema odredbi člana 13. Zakona o zanatskopoduzetničkoj djelatnosti u vezi sa članom 62. stav 1. tačka 3. istog zakona i člana 52. stav 1. Zakona o prekršajima RS. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se navedenim zakonskim odredbama kao prekršaj definira obavljanje djelatnosti bez organizovanja radnje, odnosno bez rješenja za obavljanje djelatnosti. Dakle, na osnovu izloženog proizlazi da je apelant lišen svoje imovine u skladu sa zakonom, što je u javnom interesu, jer se sprečava činjenje radnji označenih kao prekršaj. Naime, apelant je, na osnovu navedenih relevantnih odredaba zakona, mogao znati šta predstavlja prekršaj, koje su propisane mjere i kazne za počinjeni prekršaj, kao i nadležnost za vođenje prekršajnog postupka. Dosljedna primjena ovih zakonskih odredaba nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno nije neproporcionalana cilju kojem se teži (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 761/08 od 29. juna 2010. godine, dostupna na http://www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1852/09 (I. R.) | Sudska praksa | Aktio