Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1928/09 (Z.Č.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1928/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1928/09, rješavajući apelaciju Z. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 030693 08 Rev od 7. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07 001251 od 15. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-148/00-I od 21. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 22. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 030693 08 Rev od 7. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07 001251 od 15. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-148/00-I od 21. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-148/00-I od 21. novembra 2005. godine obavezano je Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime dospjelih neisplaćenih plaća iznos od 1.538,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja za svaki mjesečni iznos od 512,50 KM teče od 30 dana u mjesecu za tekući mjesec a počevši od 30. januara 1998. godine i dalje do isplate, te troškove postupka u iznosu od 759,05 KM.

3. Preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog na radnom mjestu operativnog dežurnog u periodu (uključivo) od decembra 1997. godine do (uključivo) decembara 1999. godine pa mu je tuženi za navedeni period dužan uspostaviti isti radnopravni odnos u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je prigovor pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženi neosnovan jer je apelant zasnovao radni odnos kod Ministarstva unutrašnjih poslova tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne (u daljnjem tekstu: MUPHRHB) u Policijskoj upravi Mostar a tuženi je pravni slijednik navedenog organa. Općinski sud je, dalje, istakao da je među strankama nesporno da je apelant nakon decembra 1999. godine zasnovao radni odnos u preduzeću «Aluminijum» d.d. Mostar i da potražuje naknadu na ime neisplaćenih plaća od decembra 1997. godine do decembra 1999. godine. Općinski sud je utvrdio da je rješenjem MUPHRHB od 17. jula 1996. godine apelant raspoređen na radno mjesto operativni dežurni u policijskoj ispostavi Potoci SM Mostar, da mu je plaća isplaćivana zaključno sa decembrom 1997. godine, nakon čega mu je prestala isplata plaće, te da se jedino mogao tretirati kao neraspoređeni radnik, u smislu Zakona o državnoj upravi. Prema članu 335. navedenog zakona, apelantu je za tri mjeseca (januar, februar, mart 1998. godine) otkaznog roka dosuđena isplata plaće u ukupnom iznosu od 1.538,10 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev odbijen. Općinski sud je istakao da je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant zahtijevao da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog i da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, jer je utvrdio da je apelant bio u statusu neraspoređenog radnika u trajanju od tri mjeseca, s obzirom na to da je imao manje od 15 godina radnog staža, nakon čega mu je prestao rad kod tuženog.

5. Odlučujući o žalbi koju je protiv presude prvostepenog suda blagovremeno izjavio tuženi, Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-06-000015 od 8. juna 2006. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev koji je usvojen prvostepenom presudom.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da tuženi osnovano ističe da nije pravni slijednik HRHB. Odlukom Ustavnog suda RBiH broj U-28/93 poništena je odluka o proglašenju HRHB, što znači da tadašnji sistem Republike Bosne i Hercegovine nije priznavao pravno postojanje HRHB. Kantoni, kako je dalje istakao sud, predstavljaju izvorne tvorevine novog državnog pravnog sistema i zbog toga tuženi nije mogao naslijediti prava i obaveze HRHB, pa je nepravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi pravni slijednik HRHB. Obaveza tuženog da u novoformirane organe preuzme radnike ukinutog MUPHRHB nije propisana ni Zakonom o unutrašnjim poslovima HRHB a član 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, kojim je propisana obaveza Kantonalnog MUP-a o preuzimanju radnika iz člana 77. navedenog zakona, proglašena je neustavnom Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj 13/97 od 25. marta 1998. godine pa se on ne može primjenjivati. U konkretnom slučaju, tuženi nije donio rješenje kojim je apelantu uspostavio radni odnos niti rješenje kojim ga raspoređuje na određene poslove a ni rješenje kojim ga preuzima iz ranijih organa MUPHRHB. Budući da se radni odnos u organima uprave zasniva i prestaje samo na osnovu rješenja kao pojedinačnog akta zasnovanog na zakonu, bez postojanja takvog rješenja nema osnova da se utvrdi da je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog pa nema ni obaveze tuženog da mu isplati plaće. Zbog utvrđivanja neustavnosti člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH tuženi nije preuzeo apelanta kao pripadnika MUPHRHB pa se na njega ne može primijeniti član 338. Zakona o državnoj upravi koji je bio na snazi u to vrijeme, te je Kantonalni sud zaključio da tuženi nema prema apelantu nikakvih obaveza u periodu od 30. novembra 1997. godine za koji traži isplatu. Također je Kantonalni sud naglasio da je tužba podnesena neblagovremeno, u smislu odredbi Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji se primjenjuje na predmetni slučaj, međutim, žalba tuženog se odnosi samo na odbijajući dio presude a pravne posljedice odbijanja i odbacivanja tužbenog zahtjeva su iste.

7. Protiv Presude Općinskog suda broj P-148/00-I od 21. novembra 2005. godine apelant je propustio da u roku uloži žalbu, ali je podnio zahtjev za povrat u prijašnje stanje zajedno sa žalbom. Općinski sud je Rješenjem broj P-148/00-I od 30. januara 2007. godine odbio zahtjev za povrat u prijašnje stanje i odbacio žalbu kao neblagovremenu.

8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-07-000 391 od 26. aprila 2007. godine apelantovu žalbu uvažio, ukinuo Rješenje Općinskog suda broj P-148/00-I od 30. januara 2007. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

9. Općinski sud je Rješenjem broj P-148/00-I od 14. septembra 2007. godine dopustio povrat u prijašnje stanje, te se apelantova žalba izjavljena 21. decembra 2005. godine protiv Presude Općinskog suda broj P-148/00-I od 21. novembra 2005. godine smatra blagovremenom.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Presude Općinskog suda broj P-148/00-I od 21. novembra 2005. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-001251 od 15. novembra 2007. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u osporenom dijelu potvrdio.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je, odlučujući o žalbi tuženog, presudom od 8. juna 2006. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev jer je našao da tuženi prema apelantu nema nikakvih obaveza u periodu nakon 30. novembra 1997. godine za koji se traži isplata. Utvrđeno je da tuženi nije pravni slijednik HRHB, da nije donio rješenje kojim je apelantu zasnovao radni odnos, niti rješenje kojim ga raspoređuje na određene poslove, a ni rješenje da ga preuzima iz ranijeg organa MUPHRHB. Također je istakao da je u ranijoj presudi od 8. juna 2006. godine utvrdio da je apelantova tužba podnesena neblagovremeno, te s obzirom na stav izražen u obrazloženju spomenute presude tog suda broj 007-0-Gž-06-000015 od 8. juna 2006. godine, zaključio da su bespredmetni svi apelantovi prigovori istaknuti u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude.

12. Odlučujući o reviziji koju je protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001251 od 15. novembra 2007. godine izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 030693 08 Rev od 7. aprila 2009. godine reviziju odbio.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se drugostepeni sud, odbijajući apelantovu žalbu, pozvao na razloge i pravni stav koji je izrazio u svojoj odluci od 8. juna 2005. godine kada je uvažio žalbu tuženog pa je neosnovan apelantov stav da je pogrešno primijenjen član

221. Zakona o parničnom postupku. Također, nije prihvaćen stav da je uslijed situacije da se o žalbama stranaka raspravljalo odvojeno apelantu uskraćena mogućnost sudjelovanja u donošenju presude drugostepenog suda, s obzirom na to da je apelantova žalba uzeta u razmatranje jer je prvostepeni sud našao da je apelantovo propuštanje roka za izjavljivanje žalbe opravdano, te je i dozvolio povrat u prijašnje stanje. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je neosnovan navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, s obzirom na to da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelant rješenjem MUPHZHB od 17. jula 1996. godine raspoređen na radno mjesto operativnog dežurnog u policijskoj ispostavi Potoci SM Mostar, da ne radi od novembra 1997. godine, da je zadnju plaću primio 3. decembra 1997. godine, da tuženi nije donio rješenje kojim zasniva radni odnos, da ga nije rješenjem rasporedio na određene poslove, kao i da nije donio rješenje da apelanta preuzima iz ranijih organa MUPHRHB. Vrhovni sud je na kraju istakao da je pravilan pravni stav da tuženi nije pravni slijednik HRHB, pri čemu se pozvao na Odluku Ustavnog suda RBiH broj U-28/93 o poništenju odluke o proglašenju HRHB. Također se sud pozvao i na Odluku Ustavnog suda Federacije BiH broj 13/97 od 25. marta 1998. godine, a u vezi sa članom 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH koji je proglašen neustavnim a kojim je bila propisana obaveza Kantonalnog MUP-a o preuzimanju radnika iz člana 77. istog zakona (preuzimanje radnika ukinutog MUPHRHB). Od momenta kada je apelant faktički prestao raditi (30. novembra 1997. godine) tuženi nama prema njemu nikakvih obaveza, pa tuženi nema obavezu isplate plaće nakon 30. novembra 1997. godine, a nakon kojeg perioda se traži isplata.

14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i to «pretjeranim administriranjem i nepostupanjem po domicilnim propisima o radu» Vrhovni sud, kako dalje navodi apelant, pravilno je citirao zakonsko pravilo o zasnivanju radnog odnosa, ali primjenjuje to pravilo selektivno i samo na zasnivanje radnog odnosa ali ne i na prestanak rada jer je nesporno da nikada niko nije donio akt o prestanku radnog odnosa.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelant se pozvao na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim, ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1928/09 (Z.Č.) | Sudska praksa | Aktio