Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1963/09 (Z. R.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1963/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-1963/09, rješavajući apelaciju Zdravka Rajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Rajića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000061 od 24. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000086 od 25. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-

955/02-I od 27. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Rajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Karlo Sesar advokat iz Mostara, podnio je 22. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000061 od 24. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000086 od 25. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-955/02-I od 27. juna 2006. godine.

2. Apelant je pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Sabrije Taslidža (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate. U tužbi je naveo da je bio zakonit privremeni korisnik stana u Mostaru u ul. Dr. Milana Šufflaja broj 46 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u koji je uložio znatna sredstva koja su kao korisna i trajna vrijednost ostala u stanu, nakon što je tuženom vratio stan u posjed.

3. Općinski sud je presudom broj P-955/02-I od 27. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 16.040,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. februara 2000. godine do isplate, uz troškove postupka. Apelant je istom presudom obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.825,33 KM u roku od 30 dana. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama bila sporna aktivna legitimacija, osnov i visina tužbenog zahtjeva. U odnosu na spornu aktivnu legitimaciju, Općinski sud je proveo dokaze uvidom u pismenu dokumentaciju u spisu i saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke. Nakon ocjene dokaza, Općinski sud je utvrdio da je apelant bio zakoniti korisnik predmetnog stana i da je na osnovu odredebe člana 18.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nakon što je tuženom vratio posjed predmetnog stana, stekao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u postupku povrata sredstava, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Ocjenom dokaza u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva, Općinski sud je izveo zaključak da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizilazi da je nalaz sačinjen prema kazivanju apelanta a prilikom uviđaja na licu mjesta vještak se nije mogao izjasniti o stanju stana prije 1995. godine niti u vrijeme primopredaje 2002. godine. Nadalje, sud je poklonio vjeru saslušanim svjedocima M.A. i R.P. čiji su iskazi saglasni u relevantnim činjenicama a objektivizirani su pismenom dokumentacijom u spisu. Na osnovu navedene dokumentacije u spisu sud je utvrdio da je predmeni stan bio oštećen ali se nije moglo utvrditi u kojoj mjeri. Apelant je tokom postupka, kako je dalje obrazloženo, ponudio niz dokaza iz kojih se moglo utvrditi stanje predmetnog stana, međutim, nije ponudio niti jedan dokaz na okolnost da je u stan uložio svoja lična sredstva na ime nužnih troškova u stanu, pa je sud njegov zahtjev, primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio.

4. Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-07-000086 od 25. januara 2007. godine, žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i da je vještak građevinske struke procijenio iznos uloženih sredstava u predmetni stan. Međutim, iz navedenog nalaza nije se mogao izvesti zaključak da je apelant uložio svoja lična sredstva niti je u tom pravcu apelant ponudio dokaze. Naime, da bi se mogao priznati određeni iznos ulaganja u stan apelant je morao dokazati da je uložio svoja lična sredstva, a to je mogao računima za nabavku građevinskog i drugog materijala.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000061 od 24. marta 2009. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je prihvatajući razloge drugostepene presude istakao da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo i da je zahtjev apelanta, primjenom pravila o teretu dokazivanja, pravilno odbijen.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, istakao je da su sudovi na sve tri instance izveli pogrešan zaključak u pogledu ulaganja nužnih sredstava u stan. Činjenica da je bio u stanu u svojstvu privremenog korisnika, po njegovom mišljenju, jasno ukazuje da niko drugi osim njega nije imao imao interes ulagati u predmetni stan. Sudovi su takvu očiglednu činjenicu zanemarili, primjenom pravila o teretu dokazivanja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant se u suštini žali da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi, odlučujući o njegovom tužbenom zahtjevu pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Redovni sudovi su naime jasno naveli da apelant u postupku nije ponudio niti jedan dokaz na okolnost da je lična sredstva uložio u predmetni stan, na što je bio obavezan prema pravilu o teretu dokazivanja, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1963/09 (Z. R.) | Sudska praksa | Aktio