Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1978/09 (S. M.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Propisano zakonom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Povrat stana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1978/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-1978/09, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-08-000468 od 2. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000041 od 31. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-218/01 od 12. novembra 2007. godine broj zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Nijaz Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je, 24. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000468 od 2. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 041 od 31. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-218/01 od 12. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-218/01 od 12. novembra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 041 od 31. januara 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se „Agroprom“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao vlasnik i davatelj dvosobnog stana u ulici K. Zvonimira 3 obaveže da apelantu izda rješenje o dodjeli stana, a Općina Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotuženi) sa apelantom zaključiti ugovor o dodjeli (korištenju) stana na kojem postoji stanarsko pravo u skladu sa zakonoma u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude te ako tuženi ne postupe po presudi u navedenom roku onda da presuda zamijeni ugovor o korištenju stana, te da tuženi snose troškove parničnog postupka. Apelant je obavezan da na ime troškova postupka isplati prvotuženom iznos od 1.530,00 KM i drugotuženom iznos od 2.160,00 KM a sve u roku od 30 dana.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su među parničnim strankama nesporne činjenice da je apelant bio član zajedničkog domaćinstva svoga oca Ibrahima Mehičevića koji je predmetni stan dobio na korištenje od pravnog prednika Agroproma (Preduzeća za obradu duhana „Jere Galić Veliki“) 1967 godine i da je apelant stalno prijavljen na toj adresi i to od 1974. godine. Istaknuto je da je nesporna činjenica da je apelantov otac Ibrahim Mehičević od firme u kojoj je radio, Agroprom d.d. umjesto predmetnog stana dobio drugi novi stan i to 1978. godine.

4. Konstatovano je da su tuženici istakli prigovor promašene pasivne legitimacije jer je vlasnik predmetnog stana Jaka Petrović, koja je od Agroproma otkupila predmetni stan i uknjižila se kao vlasnica u zemljišnoj knjizi, a o kojoj činjenici vlasništva na predmetnom stanu apelant se nije očitovao tokom postupka iako je još u odgovoru na tužbu 2001. godine istaknuta ta činjenica. Dalje je navedeno da osim pasivne legitimacije sporna je među parničnim strankama i činjenica da li je apelant ostao živjeti u predmetnom stanu i nakon što su se otac i ostali članovi domaćinstva preselili u novi stan 1978. godine.

5. Općinski sud je naveo da je apelant najkasnije od primitka odgovora na tužbu 26. septembra 2001. godine bio upoznat sa činjenicom da Agroprom nije vlasnik predmetnog stana stana, te da nakon toga apelant nije dokazao da je u sudskom ili nekom drugom postupku poništen ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen između Agroproma i Jake Petrović. Osim toga istaknuto je da je apelanti u obrazloženju rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša od 15. oktobra 2002. godine upoznat da je postupak provjere otkupa stanova u nadležnosti Povjerenstva za provjeru zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana koje je radi toga utemeljeno, a apelant nije dokazao da li je zatražio takvu provjeru ugovora o otkupu predmetnog stana zaključenog između Agroproma i Jake Petrović. Stoga uzimajući u obzir činjenicu da prvotuženi nije vlasnik predmetnog stana, a da vlasnik nije ni drugotuženi po mišljenju Općinskog suda nije se moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanta protiv tuženih budući da oni ne mogu raspolagati sa sa stanom koji je u vlasništvu Jake Petrović koja u predmetnoj parnici nije parnična stranka.

6. Istaknuto je da je osim prigovora pasivne legitimacije sud cijenio provedene dokaze i radi utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je navedeno da se iz potvrde Javnog komunalnog preduzeća Ljubuški od 18. maja 2001. godine i radne jedinice Elektro Ljubuški od 21. maja 2001. godine ne može zaključiti na koji period bi se odnosile obaveze potrošnje vode i odvoza smeća i potrošnja električne energije za koje je apelant izmirio obaveze. Također iz potvrde RJ Elektro Ljubuški se nije moglo utvrditi na kojoj adresi je električno brojilo preko kojeg je apelant trošio električnu energiju. Navedeno je da apelant osim priloženih potvrda o plaćanju električne energije i komunalnih usluga te potvrde Odjela upravnih poslova PU Ljubuški od 23. oktobra 2003. godine o prijavljenom neprekidnom prebivalištu na adresi predmetnog stana od 1974. godine nije ponudio druge dokaze radi utvrđivanja činjenice korištenja predmetnog stana.

7. Prema tome po mišljenju Općinskog suda apelant u predmetnoj parnici nije dokazao da je koristio predmetni stan neprekidno od 1978. godine pa do 1993. godine kada je napustio općinu Ljubuški zbog općepoznatih razloga (rata) predhodno predavši ključeve predmetnog stana firmi Agroprom. Međutim, po nalaženu Općinskog suda sama ta činjenica da je apelant imao ključeve predmetnog stana ne dokazuje činjenicu da je apelant predmetni stan koristio duže od 8 godina. Istaknuto je da je tačna tvrdnja tuženih da Zakon o stambenim odnosima (član 11) za sticanje stanarskog prava traži zakonito useljenje u stan i da nezakonito useljenje u stan i pored korištenja stana duže od osam godina (u kojem periodu davalac stana na korištenje-vlasnik stana ili nadležni upravni organ općine nije pokrenuo upravni ili sudski postupak iseljenja) nije osnov za sticanje stanarskog prava.

8. Navedeno je da je tačna tvrdnja i apelanta da su sudovi nakon donošenja Zakona o otkupu stanova na kojim postoji stanarsko pravo u nekim slučajevima korisnicima stana koji su bili u posjedu stana ali nisu imali valjane isprave za otkup stana priznali status nosioca stnarskog prava međutim po mišljenju Općinskog suda sudska praksa nije izvor prava a sud odluke donosi na osnovu Ustava, zakona i podzakonskih akata, te samo u slučaju da neka materija nije regulisana domaćim zakonodavstvom i direktnom primjene Evrospke konvencije.

9. Nadalje je istaknuto da iz dokumentacije u koju je izvršen uvid proizlazi da apelant nije uspio sa zahtjevom za povrat predmetnog stana zbog neblagovremenosti podnošenja zahtjeva a o kojem zahtjevu je pravomoćno odlučeno i apelant nije dokazao da je po konačnosti upravnog postupka pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom.

10. Nadalje je Općinski sud naveo da apelant u predmetnoj parnici nije dokazao da je do 1993. godine stekao stanarsko pravo korištenjem stana neprekidno i nakon što se nije odselio kao član kućanstva 1978. godine zajedno sa nosiocem stanarskog prava Ibrahimom Mehičevićem kada je on dobio drugi stan. Dalje nije dokazao da je u posjedu predmetnog stana kojeg je napustio zbog ratnih ookolnosti ali da se u taj stan nije vratio ni pet godina nakon završetka rata niti je u zakonskom roku tražio povrat stana u posjed.

11. Protiv drugostepene presudeapelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-08-000468 od 2. aprila 2009. godine odbio.

12. U obrazloženju revizione presude se navodi da imajući u vidu činjenična utvrđenja prvostepenog suda prema kojima apelant tokom postupka nije uspio dokazati istinitost svoje tvrdnje da je u predmetnom stanu neprekidno stanovao u periodu od 1978. godine do 27. avgusta 1993. godine (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP-a) po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je osnovano prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člaan 30. Zakona o stambenim odnosima.

13. Istaknuto je da predmetni stan u momentu podnošenja tužbe ne predstavlja vlasništvo prvotuženog već vlasništvo Jake Petrović koja je 20. novembra 2000. godine zaključila sa prvotuženim ugovor o otkupu stana i uknjižila se u zemljišnim knjigama kao njegov vlasnik. Apelant nije ishodio odluku o poništenju navedenog ugovora o otkupu predmetnog stana.

14. Po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je pravilno zaključio da u uslovima pravne egzistencije navedenog ugovora o otkupu predmetnog stana apelant ne može osnovano zahtjevati od prvotuženog da mu izda rješenje o dodjeli tog stana na korištenje, a ni od drugotužene zaključenje ugovora o korištenju stana.

15. Istaknuto je da je bez uticaja apelantov revizijski prigovor da je prvotuženom prilikom zaključenja ugovora o otkupu stana bila poznata činjenica da je on u tom stanu stanovao prije rata i da je imao namjeru da se vrati u taj stan, te da je nadležni organ drugotužene protivno zakonu ovjerio navedeni ugovor o otkupu stana.

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da Vrhovni sud prilikom donošenja presude nije uzeo u obzir činjenicu da je apelant u spornom stanu živio skoro 15 godina. Nadalje nije uzet u obzir ni član 30. Zakona o stambenim odnosima kojim je jasno propisano da će stambeni organ uprave na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti donijeti rješenje o oslobađanju stana od lica i stvari koje je neko lice prisvojilo bez pravnog osnova u roku od tri godine. Protekom tog roka propisano je isključivo pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina a što se nije desilo u konkretnom slučaju. Navodi da je apelant još 1986. godine stekao na predmetnom stanu satus nosioca stanarskog prava ukoliko se uzme u obzir da se u predmetni stan uselio još 1978. godine. Navodi da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud u svojoj presudi broj Rev-826/05 od 28. marta 2005. godine. Stoga po mišljenju apelanta ako se uzme u obzir navedena presuda postoji diskriminacija odnosno različito postupanje suda u istoj ili sličnoj situaciji u odnosu na apelanta. Po mišljenju apelanta Vrhovni sud je prilikom donošenja osporene presude trebao uzeti u obzir sve cijeneći pri tome sve dokaze, a ne dati šturo obrazloženje.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na dom i na imovinu bilo proizvoljno. Nadalje u odnosu na apelantove navode da je u sličnoj pravnoj situaciji Vrhovni sud donio drugačiju odluku Ustavni sud napominje da ovaj sud odlučuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja, te da povodom predmetne apelacije Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evrospke konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo je diskriminisan iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u vezi sa pravom na dom i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant osim svojih navoda o tome da je u sličnoj pravnoj situaciji Vrhovni sud donio drugačiju odluku ničim ne dokazuje da je apelant diskriminisan u predmetnom postupku. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na dom i pravo na imovinu, također, očigledno (prima facie) neosnovani .

23. Apelant takođe, smatra da mu je osporenim presudama, povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1978/09 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio