Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/09 (Unicredit bank d.d. Mostar)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Bračna stečevina
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2000/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2000/09, rješavajući apelaciju Unicredit Bank d.d Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Unicredit Bank dd Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000040 od 24. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1557/05 od 9. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-328/04 od 23. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Unicredit bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Senaid Mujkić, podnio je 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000040 od 24. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1557/05 od 9. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-328/04 od 23. augusta 2005.

2. Presudom Općinskog suda broj P-328/04 od 23. augusta 2005. godine, donesenoj po tužbi tužiteljice M. N. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelanta kao pravnog slijednika Univerzal banke d.d. Sarajevo, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice, pa je utvrđeno da izvršenje u predmetu Općinskog suda broj :Ip-195/99, koji je pokrenut po prijedlogu apelanta, na 1/2 nekretnina označenih kao kč.br.42/6 u površini od 859 m2, upisana u zk.ul.br.3902, k. o. Gradačac po starom premjeru (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), nije dopušteno.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužiteljica je kod Općinskog suda 5. oktobra 2004. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi nedopustivosti izvršenja koje je zatražila kao u izreci presude. U tužbi je navela da je zaključila brak sa M. F. iz Gradačca sa kojim je živjela u faktičkoj bračnoj zajednici oko 27 godina. U bračnoj zajednici stekli su sporne nekretnine bliže označene u izreci presude. Bez znanja tužiteljice, njen suprug M. F. iz Gradačca, kao jedan od suosnivača „Bosnaplet" iz Gradačca, zaključio je ugovor o kreditu sa apelantom i stavio pod hipoteku predmetne nekretnine, koje su tužiteljica i M. F. stekli u bračnoj zajednici, što je suprotno odredbi člana 265. stav

2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon FBiH). Kako je utvrdio Općinski sud, nakon što je to saznala tužiteljica se odmah usprotivila zbog čega je došlo do nepodnošljivosti odnosa sa hipotekarnim dužnikom M. F. Po navodu iz tužbe, odmah su zaključili ugovor o diobi zajednički stečene imovine u braku u koju ulazi i 1/2 spornih nekretnina. Kako je tužiteljica suvlasnik sa dijelom od 1/2 predmetnih nekretnina i kako nije dala saglasnost za zasnivanje hipoteke nad istim zatražila je da Općinski sud utvrdi da nije dopušteno izvršenje na 1/2 predmetnih nekretnina.

4. Kako je naveo Općinski sud, naprijed navedene činjenice utvrđene su iz neposredno uvjerljivih i logičnih iskaza tužiteljice, saslušane u svojstvu parnične stranke i svjedoka M. F., čijim iskazima je sud u cjelosti poklonio vjeru, jer nije bilo drugih dokaza koji bi njihove dokaze doveli u sumnju, te uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, uvidom u cijeli spis Općinskog suda broj Ip-195/99 i I-327/98, Općinski sud je utvrdio da je založno pravo na spornim nekretninama zasnovano sa M. F. iz Gradačca na koga su predmetne nekretnine bile upisane sa dijelom od 1/1. Tokom postupka provedena su vještačenja na okolnosti utvrđivanja vrijednosti nekretnine. Kako je utvrdio Općinski sud, tužiteljica nije zaključila ugovor o kreditu sa apelantom niti je učestvovala u zaključenju sporazuma kojim je u cilju potraživanja apelanta (u tom predmetu povjerioca) po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu broj 2783/98 od 17. juna 1998. godine zasnovano založno pravo na spornim nekretninama, na temelju kojeg je Općinski sud odredio uknjižbu založnog prava na istim kao predmetom izvršenja. Kako je dalje naveo Općinski sud, iz neposredno uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke i svjedoka M. F, Općinski sud je utvrdio da tužiteljica nije bila upoznata da je njen suprug zasnovao hipoteku na spornim nekretninama. Takođe, tužiteljica nije bila prisutna kada su vještaci dolazili na lice mjesta radi procjene vrijednosti navedene nekretnine. Stoga Općinski sud, kako je dalje navedeno u osporenoj presudi, nije mogao prihvatiti tvrdnju apelanta da je tužiteljica bila upoznata da je njen suprug zasnovao hipoteku na spornim nekretninama budući da su provedena vještačenja na okolnosti utvrđivanja vrijednosti nekretnina, jer iz provedenih dokaza proizilazi suprotno. Kod ovakvog stanja stvari, Općinski sud je došao do zaključka da su založene nekretnine zajednička imovina bračnih drugova tužiteljice i M. F., bez obzira što je samo jedan bračni drug, suprug tužiteljice upisan kao vlasnik sa dijelom 1/1 na založenim nekretninama i da su one kao takve bile predmet založnog prava i ustanovljene hipoteke. Kako je zaključio Općinski sud, sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu tužiteljice i M. F. stečenu u toku bračne zajednice, a raspolaganje tom imovinom regulisano je odredbama člana 265. Porodičnog zakona FBiH, kojim je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. I konačno, shodno svemu izloženom, Općinski sud je naveo da tužiteljica može sa uspjehom pobijati svako raspolaganje zajedničkom imovinom od strane svog supruga M. F, pa je zaključio tužbeni zahtjev tužiteljice iz navedenih razloga osnovan.

5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1557/05 od 9. novembra 2007. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da se ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori apelanta da je prvostepeni sud protivno odredbi člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) odlučivao izvan postavljenog tužbenog zahtjeva. Kako je razjasnio Kantonalni sud, prvostepeni sud je u izreci pobijane presude, osim podataka starog premjera, za sporne nekretnine naveo i podatke novog premjera, što ne samo da je u potpunoj saglasnosti sa postavljanim tužbenim zahtjevom tužiteljice u tužbi, već, suprotno navodima žalbe, izreku prvostepene presude upravo čini potpuno preciznom, jasnom i izvršivom, kakva izreka presude i mora biti. Kako je dalje utvrdio Kantonalni sud, nije osnovan ni prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice u ovoj pravnoj stvari, kojeg apelant ponavlja i u žalbi, jer svoju aktivnu legitimaciju tužiteljica crpi iz odredaba čl. 51. - 53. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 32/03 i 52/03; u daljem tekstu: ZIP FBiH). U navedenim zakonskim odredbama se govori o pravu lica koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, da može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem, a o kojem prigovoru sud odlučuje u izvršnom postupku ili pak podnosioca prigovora zaključkom upućuje da svoja prava ostvaruje u parnici. Kantonalni sud je dalje utvrdio da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanta da tužiteljica u ovoj parnici nije dokazala da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, jer suprotno slijedi iz činjeničnog stanja koje je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio prvostepeni sud. Po mišljenju Kantonalnog suda, stoji konstatacija žalbe da predmetne nekretnine imaju karakter zajedničkog vlasništva, ali ne stoji žalbeni navod da je prvostepeni sud dao nejasne razloge u pobijanoj presudi navodeći da je tužiteljica suvlasnik predmetnih nekretnina, jer prema odredbi člana 21. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe tog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drukčije određeno. Osim toga, i u smislu odredaba člana 264. stav 2., člana 266. i člana 267. stav 1. i 2. preuzetog Porodičnog zakona, na zajedničku imovinu stečenu tokom trajanja bračne zajednice primjenjuju se zakonske odredbe o suvlasništvu. Posebno, odredbama člana 265. navedenog Porodičnog zakona FBiH izričito je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Zbog toga, po mišljenju Kantonalnog suda, neprihvatljivi su žalbeni navodi apelanta da je M. F. mogao raspolagati cijelim predmetnim nekretninama iako one predstavljaju zajedničku imovinu M. F. i tužiteljice. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP FBiH žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000040 od 24. marta 2009. godine, koju je apelant primio 27. aprila 2009. godine, revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. Kako je zaključio Vrhovni sud, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučujući o apelantovoj žalbi izveo zaključak da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali utemeljenja za odbijanje tužbenog zahtjeva i kada je žalbu odbio, a potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je dalje utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da istaknuti prigovor apelanta o nedostatku aktivne legitimacije u ovoj parnici nije osnovan, s obzirom da je u ovoj izlučnoj parnici tužiteljica dokazala da je u vrijeme zasnivanja založnog prava 1998. godine, M. F. bio sa njom u bračnoj zajednici. Osim toga tužiteljica je dokazala da založene nekretnine čine zajedničku bračnu imovinu u pogledu kojih ima 1/2 dijela, da u postupku zasnivanja založnog prava (hipoteke) provedenog od strane njenog supruga, kao založnog (su)dužnika i pravnog prednika apelanta, kao založnog povjerioca, tužiteljica nije učestvovala, niti bila prisutna kada je vještak dolazio na lice mjesta radi procjene vrijednosti nekretnina. Kako je naveo Vrhovni sud, članom 265. stav 2. Porodičnog zakona FbiH, koji je bio na pravnoj snazi u to vrijeme, izričito je propisano da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Stoga pravna radnja kojom je suprug tužiteljice bez saglasnosti tužiteljice izvršio opterećenje predmetnih nekretnina založnim pravom u cjelosti, a ne samo svog udijela ne proizvodi pravno dejstvo, pa je po ocjeni i Vrhovnog suda, tužiteljica kao podnositeljica izlučnog prigovora dokazala njegovu opravdanost s obzirom da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje. Činjenica da tužiteljica u javnim (zemljišnim) knjigama u vrijeme kada je njen suprug bez znanja tužiteljice zaključio sa pravnim prednikom apelanta ugovor o zasnivanju hipoteke nad predmetnim nekretnina nije bila upisana sa svojim pravom udjela od ½, po mišljenju Vrhovnog suda, ne utiče na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da načelo povjerenja u javne knjige podrazumjeva pretpostavku tačnosti, ali ne i apsolutnu fikciju kako to neosnovano smatra apelant. Nadalje, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant je u svojoj reviziji neosnovano ponavljao prigovor pogrešne primjene materijalnog prava kroz elaboraciju o različitosti zajedničke imovine i suvlasništva. Ove prigovore već je, po mišljenju Vrhovnog suda, ocijenio drugostepeni sud i s tim u vezi dao određene i jasne razloge u obrazloženju svoje presude, koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. I konačno, Vrhovni sud je ocijenio i ostale revizijske navode, ali je utvrdio da nisu od odlučnog značaja na drugačiju odluku po reviziji (član 253. u vezi sa članom 231. ZPP FBiH). Budući da je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je reviziju tuženog odbio kao neosnovanu primjenom odredbe iz člana 248. ZPP FBiH.

7. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je prilikom zasnivanja založnog prava, a radi obezbjeđenja svog potraživanja, pribavio svu potrebnu dokumentaciju iz koje je bilo vidljivo vlasništvo na založenim nekretninama. Založno pravo zasnovano je 1998. godine i do podnošenja tužbe isto nije osporavao niti pobijao kako vlasnik nekretnine tako i tužiteljica koja tvrdi da joj pripada 1/2 nekretnine. Kako je dalje naveo apelant, prvostepeni sud je odbijajući prigovor nedostatka aktivne legitimacije naveo da je tužiteljica u toku postupka dokazala da su predmetne nekretnine zajednička imovina u kojoj je tužiteljica suvlasnik sa dijelom od 1/2. Prihvatajući ovakve navode drugostepeni kao i revizijski sud su potvrdili nelogičnosti i kontradiktornosti iz prvostepene presude. Iz navedenog proizilazi da su sudovi utvrđivali status predmetnih nekretnina odnosno ko ima pravo vlasništva na istim što nije bio predmet tužbenog zahtjeva, a što je i nesporno, naime da je vlasnik onaj ko je upisan u zemljišnim knjigama. Posebno je sporno, kako je naveo apelant, isticanje prvostepenog suda da to što tužiteljica nije upisana u zemljišnim knjigama nije uticalo na donošenje odluke kao i navodi iz drugostepene odluke da se samo na osnovu upisa u zemljišne knjige ne može suditi da nekretnine predstavljaju isključivo vlasništvo onog supružnika koji je kao vlasnik upisan. Ovakvi stavovi, po mišljenju apelanta, trasiraju put pravnoj nesigurnosti i primjenjujući iste može se zaključiti da nije vlasnik onaj ko je upisan u zemljišne knjige što bi moglo proizvesti nesagledive posljedice. Apelant je naveo da ovo smatra jednom od odlučnih činjenica, posebno imajući u vidu da domaće pozitivno zakonodavstvo, a tako i moderna zakonodavstva, pružaju zaštitu savjesnom sticatelju prava koji se pouzdao u istinitost zemljišnih knjiga. O sticanju nepokretnosti za vrijeme trajanja braka tužiteljica je trebala dostaviti odgovarajući dokaz kao i dokaze o gradnji kuće. Nasuprot tome, kako se navodi u apelaciji, u toku postupka tužiteljica to nije dokazala nego je upravo i dokazni postupak potvrdio da je zemljište posebna imovina M. F. Tužiteljica navodi da 1/2 nekretnine pripada njoj i da nije dala saglasnost za zasnivanje hipoteke na spornim nekretninama, a da pri tome kao dokaz nije pružila izvod iz zemljišnih knjiga kao jedini relevantan dokaz iz koga bi to pravo bilo i vidljivo. Dakle, kako se zaključuje u apelaciji, pošto je apelant dokazao da ima pravo na imovinu, i da su redovni sudovi ometali to pravo, bez utemeljenja u zakonu ili bez legitimnog cilja, to apelant predlaže da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju i preinači presudu Vrhovnog suda i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cjelosti kao neosnovan ili predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović