Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2012/09 (Opština Ljubuški)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Komunalna taksa
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2012/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2012/09, rješavajući apelaciju Općine Ljubuški , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Ljubuški podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 0709-0-Rev-08-000182 od 23. aprila 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-

000345 od 23. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Općinsko pravobranilaštvo Ljubuški, podnio je 29. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 0709-0-Rev-08-000182 od 23. aprila 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000345 od 23. novembra 2007. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Croatia osiguranje d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate duga, Općinski sud u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 063-0-P-06-000 584 od 16. aprila 2007. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se obaveže apelant na isplatu iznosa od 68.389,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. oktobra 2005. godine pa do isplate. Obavezan je tužitelj apelantu na ime troškova postupka isplatiti 1.240,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je u toku dokaznog postupka utvrđeno da je Porezna uprava Kantonalnog poreznog ureda Ljubuški (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) obavijestila tužitelja da je bio obavezan podnijeti prijavu za utvrđenje i obračun posebne takse za finansiranje komunalne infrastrukture za period od 1. januara 2004. godine do 31. decembra 2004. godine a u skladu sa Odlukom o posebnoj taksi za finansiranje komunalne infrastrukture Općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: Odluka), da je tužitelj uložio prigovor na tu obavijest i da je porezna uprava podnijela prijavu na iznos od 68.389,06 KM kao i da je navedeni iznos tužitelj dobrovoljno platio na račun apelanta 3. oktobra 2005. godine. Među strankama je sporno da li je za plaćanje navedenog iznosa postojao pravni osnov ili je plaćen bez pravnog osnova obzirom da je članom 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada imovina jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnova po pravnom poslu ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Općinski sud je dalje istakao da je među strankama nesporno da pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) nije vođen postupak radi ocjene ustavnosti odluke od 29. novembra 2002. godine a da li je prilikom donošenja Odluke Općina Ljubuški uvela porez kojim je pribavljala finansijska sredstva koja pribavlja kanton ili federalna vlast što Općinski sud nije nadležan da ocjenjuje već Ustavni sud Federacije. Iz provedenih dokaza, kako je dalje naveo sud, ne može se zaključiti da li je tužitelj koristio pravna sredstva u upravnom postupku tj. da li je ulagao žalbu na predmetnu poreznu prijavu i da li je eventualno pokrenut upravni spor. Tužitelj je bio dužan u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPP) dokazati da je bez pravnog osnova uplatio sporni iznos od 68.389,06 KM. Kako tužitelj nije dokazao da je apelant bez pravnog osnova stekao sporni iznos, to je Općinski sud zaključio primjenom člana 126 ZPP u vezi sa članom 210 ZOO, da je tužbeni zahtjev neosnovan.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tužitelj, Kantonalni sud je presudom broj 008-0-Gž-07-000345 od 23. novembra 2007. godine, žalbu uvažio presudu Općinskog suda broj 063-0-P-06-000 584 od 16. aprila 2007. godine preinačio tako što je obavezao apelanta da isplati tužitelju iznos od 68.389,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. oktobra 2005. godine pa do isplate. Preinačena je i odluka o troškovima postupka na način da je apelant tužitelju dužan naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.994,48 KM.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne može analognom primjenom odluke Ustavnog suda Federacije u ocjeni neke druge istovjetne općinske odluke o posebnoj taksi za komunalnu infrastrukturu (Odluka Općinskog vijeća Posušje) utvrditi da je i predmetna Odluka Općinskog vijeća Ljubuški od 29. novembra 2002. godine, neustavna. Pored navedenog, kako je dalje istakao sud, i kod činjenice da je predmetna Odluka odlukom Ustavnog suda Federacije broj 7/07 od 10. jula 2007. godine, proglašena neustavnom to su osnovani navodi žalbe da je bilo mjesta pozivanju na Odluku Općine Posušje obzirom da je navedena odluka identična predmetnoj odluci. Kako je apelant sporni iznos stekao bez pravnog osnova, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužitelju dosudio iznos od 68.389,06 KM.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000345 od 23. novembra 2007. godine, izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 0709-0-Rev-08-000182 od 23. aprila 2009. godine, reviziju odbio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog stanja proizilazi da je na osnovu Odluke od 29. novembra 2002. godine utvrđena obaveza tužitelja da plati posebnu taksu u iznosu od 68.389,06 KM, da je tužitelj ispunio tu obavezu i na račun apelanta uplatio navedeni iznos te da je odlukom Ustavnog suda Federacije broj U-7/07 od 10. jula 2007. godine predmetna Odluka stavljena van snage. Pravilno je drugostepeni sud zaključio da je apelant naplatom navedenog iznosa od tužitelja na osnovu Odluke koja je odlukom Ustavnog suda Federacije proglašena neustavnom, neosnovano se obogatio te je pravilno primijenjeno materijalno pravo tj. ćlan 210. ZOO.

8. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je predmetna Odluka pravno valjana i na Ustavu i zakonu zasnovana da je donesena od nadležnog zakonodavnog tijela-Općinskog vijeća koje je imalo pravo svojom Odlukom regulisati pitanje taksi uključujući i komunalne takse a koje predstavljaju općinski prihod. Ustavni sud Federacije, kako je dalje naveo apelant, počinio je veliku materijalnu štetu kada je predmetnu odluku proglasio neustavnom. Apelant je također istakao da tužitelj na predmetnu poreznu prijavu nije ulagao žalbu niti je pokretao upravni spor a samo je u upravnom postupku mogao tražiti povrat naplaćene takse. Predložio je da se usvoji apelacija i ukinu osporene odluke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije isključivo u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnosi na primjenu materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Također Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti AP 3652/08 od 12. maja 2011. godine i AP 3678/07 od 29. juna 2011. godine (dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2012/09 (Opština Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio