Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2033/09 (Z. Š.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2033/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2033/09, rješavajući apelaciju Zagorke Šimić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zagorke Šimić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001645 od 2. juna 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 186 od 22. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-07-

000 447 od 7. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zagorka Šimić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Drinovaca koju zastupa Nada Dalipagić advokat iz Mostara, podnijela je 29. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001645 od 2. juna 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 186 od 22. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-07-000 447 od 7. marta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-07-000 447 od 7. marta 2008. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 186 od 22. septembra 2008. godine obavezana je apelantica isplatiti Denisu Pavloviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 260.068,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. februara 2004. godine pa do isplate i naknaditi troškove postupka u iznosu od 12.535,42 KM. Zahtjev za troškove postupka u dijelu preko dosuđenog je odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su tužitelj kao prodavac i apelantica kao kupac 15. novembra 2003. godine zaključili ugovor o prodaji firme «Den Internacional» Grude ( u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) za utvrđenu cijenu od 500.000,00 KM, da se apelantica kao kupac obavezala isplatiti cijenu na način da 200,000,00 KM plati jednokratno u januaru 2004. godine, 200,000,00 KM u ratama i 100.000,00 KM u robi po nabavnim cijenama. Također je utvrđeno da je u isplati cijene firma apelantice firmi tužitelja isporučila robu u vrijednosti od 210.592,00 KM. Utvrđeno je, kako dalje navodi sud, da je apelantica u realizaciji predmetnog ugovora tužitelju isplatila i iznos od 15.000,00 eura što preračunato u KM daje iznos od 29.340,00 KM, dakle da je apelantica u realizaciji predmetnog ugovora tužitelju isplatila 239.932, 00 KM i da dug iznosi 260.068,00 KM.

4. U odnosu na prigovor apelantice na nalaz vještaka grafološke struke Općinski sud je istakao da je prigovor neosnovan jer je vještak jasno u pismenom nalazu naveo da je sporni potpis kupca-apelantice na ugovoru o kupoprodaji i preuzimanju firme od 15. novembra 2003. godine gotovo sigurno autentičan a decidno mišljenje nije dao jer predmetni ugovor nije bio u originalu. Međutim, nakon što je vještak na glavnoj raspravi izvršio uvid u original spornog ugovora a time i spornog potpisa decidno se izjasnio da je sporni potpis apelantice na predmetnom ugovoru autentičan. U odnosu na prigovor apelantice da sporni ugovor nije sastavljen u propisanoj formi i ovjeren kod nadležnog suda Općinski sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) te istakao da iz spornog ugovora jasno proizilazi da je predmet ugovora firma «Den Internacional» Grude koju apelantica kupuje a tužitelj prodaje u cijelosti te je utvrđena cijena u iznosu od 500,000,00 KM, nakon čega su apelantica i tužitelj svoju saglasnost iskazanu u pismenoj formi i potpisali. Dakle, predmetni ugovor je zaključen u pismenoj formi i potpisan od ugovornih strana te je zaključen u smislu člana 72. ZOO a za predmetni ugovor nije propisano da bi potpisi stranaka morali biti i ovjereni kod nadležnog suda. Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor o prodaji i preuzimanju firme zaključen u pismenoj formi iako zakon za isti nije propisao pismenu formu a nije propisana ni posebna pismena forma (ovjera) pa je pravno valjan i proizvodi pravno dejstvo. Općinski sud je na kraju istakao da su navodi apelantice da je tužitelju novac i robu dala na ime pomoći i da mu je to poklonila, nelogični i nerealni pa nisu ni prihvaćeni budući da nije realno očekivati da apelantica pokloni preko 239.000,00 KM tužitelju a ti navodi su u suprotnosti sa potvrdama koje je apelantica potpisala a u kojima potvrđuje da isporukom robe plaća kupoprodajnu cijenu.

5. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je istakao da je apelantica svojeručno potpisala ugovor jer to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa koji je dat savjesno i u skladu sa pravilima nauke i vještine a predmetni ugovor ispunjava određenu formu koja nije protivna niti jednoj odredbi zakona i proizvodi učinke u vezi onoga što su stranke dogovorile. Tužitelj je dokazao da mu je apelantica na ime kupoprodajne cijene isplatila što u novcu što u robi iznos od 239.932,00 KM i da mu je ostala dužna iznos od 260.068,00 KM, dok nasuprot tome apelantica nije ničim dokazala da je tužitelju izmirila ostatak kupoprodajne cijene pa je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavila apelantica Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001645 od 2. juna 2009. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 454, 516. i 277. ZOO) kada su u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je nezadovoljna utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza od strane redovnih sudova a smatra da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Apelantica je istakla da predmetni ugovor ne ispunjava ni osnovne elemente kupoprodajnog ugovora pa nema ni pravni značaj i da je u toku postupka dokazala da tužitelju ne duguje ništa. Sud poklanja punu vjeru nalazu i mišljenju vještaka grafološke struke koji svoj nalaz «temelji na nekoj fotokopiji koja nije ni valjano ovjerena niti je sa sigurnošću utvrđeno kada i tko ju je sastavio». Paušalni nalaz vještaka po mišljenju apelantice «ne može biti osnov za donošenje ovakve presude a tužitelj nije dokazao da mu bilo šta duguje niti je dokazao da se na nešto obavezala». Na kraju je apelantica istakla da se «tužitelj nalazi u vjerovatno velikim finansijskim dugovanjima jer je činjenica da je kod Općinskog suda vođen postupak kojim je tužitelj pravomoćno obavezan da njenom bratu Stjepanu Šimiću isplati iznos od 30.000,00 eura».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na navode apelantice koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Općinski sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, posebno nalaz vještaka grafologa koji je na ročištu za glavnu raspravu izvršio uvid u originalni primjerak predmetnog ugovora i utvrdio da je apelantica svojeručno potpisala predmetni ugovor, te je logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantici jednako kao i tužitelju, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2033/09 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio