Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2065/09 (M. B.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2065/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2065/09, rješavajući apelaciju Muharema Bajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Bajrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000334 od 14. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Ž-07-000131 od 18. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj P-

290/04 od 16. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 30. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

000334 od 14. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Ž-07-000131 od 18. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-290/04 od 16. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-290/04 od 16. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Ž-07-000131 od 18. decembra 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade štete isplati iznos od 29.450,00 KM sa kamatom pripadajućom po zakonu počevši od momenta štetnog događaja pa do isplate.

3. Općinski sud je u obrazloženju Presude broj P-290/04 od 16. novembra 2006. godine naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelantu 16. aprila 1994. godine pripadnici tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna oduzeli novac u iznosu od 49.450,00 tadašnjih DEM, da je apelantu izvršen povrat dijela ovog novca u iznosu od 20.000,00 DEM, lično od Fikreta Abdića koji mu je obećao da će mu i ostatak novca biti vraćen, da su u međuvremenu snage tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna doživjele poraz od Armije Bosne i Hercegovine, tako da apelantu nije vraćen iznos od 29.450,00 DEM. Općinski sud je, dalje, istakao da pripadnici tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna nisu bili pod ingerencijom tužene niti njenih organa. Te snage su smatrane paravojnim snagama, a osim toga ne zna se gdje se nalazi novac koji je oduzet od apelanta, jer nema dokaza da je navedeni novac predat organima tužene, pa apelant, u smislu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, iako je dokazano da je vlasnik na predmetnim stvarima (novcu), nije dokazao da se te stvari nalaze u posjedu tužene niti kod organa tužene, pa, prema ocjeni Općinskog suda, tužena nije pasivno legitimirana, te je Općinski sud apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju Presude broj 001-0-Ž-07-000131 od 18. decembra 2007. godine istakao da je pravilno Općinski sud primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da u konkretnom slučaju nema osnova za odgovornost tužene. Naime, da bi tužena odgovarala za naknadu štete, prema općim pravilima, kod tužene se moraju ostvariti okolnosti iz kojih proizlazi da je uzrokovala štetni događaj, ili da je propustila preduzeti radnje koje je po zakonu bila dužna preduzeti, te da je usljed toga došlo do štete (član 154. Zakona o obligacionim odnosima). U konkretnom slučaju, apelantu su u vrijeme rata novac oduzeli pripadnici tzv. AP Zapadna Bosna, na području koje su kontrolirale ove snage, a koje nisu bile pod kontrolom organa Federacije Bosne i Hercegovine, a kako oduzimanje novca nije izvršeno u korist organa Federacije Bosne i Hercegovine, niti se nalazi kod bilo kojeg organa Federacije Bosne i Hercegovine, bez obzira na to što Ustav generalno garantira svim građanima pravo na imovinu, nema osnova da tužena odgovara za štetu koju je apelant pretrpio.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000334 od 14. maja 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Ž-07-000131 od 18. decembra 2007. godine.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant potražuje oduzeti novac od Federacije Bosne i Hercegovine pozivajući se na odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbe člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je članom 2. stav 1. tačka 1(k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano da će Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda osiguranih u instrumentima navedenim u aneksima. Posebno će sva lica na teritoriji Federacije uživati prava, pa pored ostalih i pravo na imovinu. Pravo na mirno uživanje svog vlasništva propisano je i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedene odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, na koje se apelant pozvao i u reviziji a koje garantiraju primjenu prava na imovinu, ne znače istovremeno i odgovornost tužene za štetu i imovinu koju apelant trpi. Vrhovni sud je prvenstveno istakao da se predmetna šteta, koja je pričinjena apelantu oduzimanjem novca od nelegalnih formacija policije u vrijeme rata, smatra ratnom štetom. Prema odredbi čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 24/92 i 13/94), ratnom štetom se smatra šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela republike kao i saveznika navedenih skupina i tijela ukoliko je posredno ili neposredno nastala od 30. maja 1991. godine do prestanka neprijateljstva i ratnih operacija. Predmetnu štetu apelant je bio obavezan prijaviti nadležnoj komisiji za popis i procjenu ratne štete (član 2. stav 3. i članovi 3, 4. i 5. Zakona o utvrđivanju ratne štete). Vrhovni sud je, dalje, istakao da su Općinski sud i Kantonalni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev zato što tužena nije dužna naknaditi ovu štetu jer ne postoji pravni osnov za to, te da i Vrhovni sud također smatra da niti jednim pozitivnim propisom nije regulirano da bi štetu kakva je nastala apelantu bila dužna nadoknaditi Federacija Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je Zakonom o utvrđivanju ratne štete propisana samo obaveza prijavljivanja ratne štete, a da nije propisana odgovornost za nastalu štetu, apelant odgovornost tužene za štetu ne može zasnivati na Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine niti na Evropskoj konvenciji a kojima su zagarantirana prava na imovinu kao jedno od osnovnih ljudskih prava. Posebno nema odgovornosti tužene po principu objektivne odgovornosti (odgovornost za štetu od opasne djelatnosti), jer se okolnosti nastanka štete ne mogu podvesti pod odredbe čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisana pretpostavka uzročnosti i ko odgovara za štetu.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je članom 2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, između ostalog, navedeno da se štiti i imovina lica uz navođenje instrumenta za zaštitu ljudskih prava, gdje su navedeni i Evropska konvencija i njeni protokoli. Odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju navedena je zaštita imovine. Stoga su se u konkretnom slučaju, prema apelantovom shvatanju, kod tužene stekle sve pretpostavke objektivne odgovornosti za štetu, jer je ona, između ostalog, u obavezi pružiti sigurnost kretanjem roba, ljudi i kapitala na svom području, kakva i jeste bila odnosna faktička i pravna situacija. S obzirom na to da redovni sudovi u postojećoj pravnoj situaciji, a kod egzistencije odnosnih činjenica konkretnog slučaja, nisu pružili pravnu zaštitu, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno mu je pravo na imovinu. Osim toga, princip pravne države i član 6. Evropske konvencije zahtijevaju da se sud pozove na određenu pravnu normu. U konkretnom slučaju, apelant je opredijelio tužbeni zahtjev radi naknade štete, a Općinski sud se pozvao na odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. Općinski sud je uputio na subjektivni princip odgovornosti tužene za štetu, dok Vrhovni sud u svojoj odluci upućuje na odredbe Zakona o utvrđivanju ratne štete, pa apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, već je samo nezadovoljan osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2065/09 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio