Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2092/09 (Srpsko dobrotvorno društvo „Dobrotvor“ Sarajevo)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Apelacija preuranjena
- Pasivna legitimacija
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2092/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2092/09, rješavajući apelaciju Srpskog dobrotvornog društva „Dobrotvor“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srpskog dobrotvornog društva „Dobrotvor” Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000191 od 12. marta 2009. godine u dijelu naknade nematerijalne štete zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srpskog dobrotvornog društva „Dobrotvor” Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000191 od 12. marta 2009. godine u dijelu naknade materijalne štete i u pogledu troškova parničnog postupka, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Srpsko dobrotvorno društvo „Dobrotvor“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Blagoje Bratić, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 2. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000191 od 12. marta 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-585/96 od 21. aprila 2005.godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2021/05 od 11. septembra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Branke Dragoje (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica) i Irene Dragoje (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) kojim su tražile da se apelant obaveže da tužiteljicama, po osnovu psihičkih bolova zbog smrti Petra Dragoja, isplati novčanu naknadu u iznosu od 10.000,00 KM, i to prvotužiteljici iznos od 5.000,00 KM i drugotužiteljici iznos od 5.000,00 KM, sa zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, sve po stopi predviđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dalje su tražile da se apelant obaveže da drugotužiteljici plaća rentu zbog gubitka izdržavanja u iznosu od 200,00 KM mjesečno, počev od 27. maja 1993. godine pa dalje, sve dok za to postoje zakonski uvjeti, sa zateznim kamatama na iznose rente od dospjelog svakog mjesečnog iznosa pa do isplate i sve po stopi predviđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužiteljice su, također, tražile da se apelant obaveže da prvotužiteljici naknadi materijalnu štetu za troškove podizanja spomenika u iznosu od 2.000,00 KM sa zateznim kamatama, počev od 28. avgusta 1993. godine, po stopi predviđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da se apelant obaveže da tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je obavezao tužiteljice da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 2.310,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je, na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno da se 27. maja 1993. godine na putu Sarajevo-Pale, u mjestu Knjeginjac, desila saobraćajna nesreća do koje je došlo prevrtanjem teretnog vozila marke FAP, čiji je vozač Petar Dragoje, prednik tužiteljica, smrtno nastradao. Dalje je utvrđeno da je vlasnik navedenog vozila u trenutku nesreće bio Fahir Lanco, koji je zaključio i policu osiguranja od auto-odgovornosti sa „Sarajevo osiguranjem“ d.d. Sarajevo za period od 26. februara 1993. godine do 26. februara 1994. godine. Navedeni kamion je bio jedan od pet kamiona koji su u konvoju prevozili robu iz Sarajeva u pravcu Pala po apelantovom nalogu. Dalje je utvrđeno da je Petar Dragoje, na osnovu ostvarenog usmenog ugovora o nalogu, uz naknadu bio angažovan kao vozač od apelanta na poslovima prevoza navedenim vozilom koje je apelant za izvršenje navedenog naloga unajmio od njegovog vlasnika Fahira Lance uz naknadu.
4. Istaknuto je da je Općinski sud, ocjenjujući prigovor o nedostatku pasivne legitimacije koji je istakao apelant, utvrdio da je navedeni prigovor osnovan zbog toga što, po mišljenju Općinskog suda, iz provedenih dokaza i činjenica, razloga iz pravnog osnova na koje ukazuju tužiteljice i zaključenog ugovora o nalogu ne proizlazi da odgovornost za štetu koja je nesumnjivo nastupila za tužiteljice leži na apelantovoj strani. Istaknuto je da je tačno da je članom 760. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) određeno da je nalogodavac dužan naknaditi štetu koja nastupi na strani nalogoprimca koju je ovaj pretrpio u toku izvršenja naloga, bez svoje krivnje. Međutim, predmetna šteta nije šteta koja je nastupila u toku izvršenja datog naloga i za koju bi kao nalogodavac apelant eventualno i odgovarao, što znači da apelantova odgovornost može proizaći samo iz zaključenog ugovora i za štetu koju bi kao primarnu samo trpio Petar Dragoje. Zbog navedenog razloga, tužiteljice su, po mišljenju Općinskog suda, morale usmjeriti tužbeni zahtjev prema osobi koja prema njima odgovara prema općim pravilima o odgovornosti za nastalu štetu, i to najprije prema članu 154. i članu 174. ZOO. Prema tome, Općinski sud je zaključio da apelant nije odgovoran, jer i nije sporno da apelant nije vlasnik navedenog kamiona. Činjenica da je apelantu Fahir Lanco ustupio navedeno vozilo na jednokratnu upotrebu ili višekratnu upotrebu čini apelanta ovlaštenim držaocem opasne stvari u momentu nastanka predmetne nesreće, ali navedeno ne uspostavlja apelantovu odgovornost. Naime, da bi odgovornost sa imaoca na ovlaštenog držaoca prešla, potreban je trajan odnos držaoca prema vozilu.
5. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-08-000191 od 12. marta 2009. godine usvojio i preinačio obje nižestepene presude u dijelu kojim je odbijeni tužbeni zahtjev tužiteljica za isplatu pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu zbog smrti njihovog supruga, odnosno oca, tako da je apelant obavezan da tužiteljicama iz ovog osnova isplati iznos od po 5.000,00 KM, ukupno 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostepene presude 21. aprila 2005. godine pa sve do isplate u roku od 30 dana. Vrhovni sud je ukinuo drugostepenu presudu u preostalom dijelu kojim je odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev drugotužiteljice za isplatu rente zbog gubitka izdržavanja i zahtjev prvotužiteljice za naknadu materijalne štete za troškove podizanja spomenika, kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka i u tim ukinutim dijelovima predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. U obrazloženju revizijske presude se navodi da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se, prema pravilima za štetu koja potječe od opasne stvari i opasne djelatnosti, odgovara bez obzira na krivnju (član 154. stav
2. ZOO), tako da je dovoljno da se dokaže postojanje štete i da ona potječe od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Dalje je istaknuto da je odredbama člana 173. ZOO utvrđena i pretpostavka o uzroku, tako da se smatra da šteta potječe od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Oštećeni ne mora dokazivati da šteta koju je pretrpio potječe od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, ako dokaže da su te stvari, odnosno djelatnosti, sudjelovale u štetnom događaju. Navedenu pretpostavku uzročnosti odgovorna osoba može oboriti ako dokaže da njena opasna stvar, odnosno djelatnost nisu u određenom slučaju bile uzrok štete, odnosno da je uzrok štete bilo nešto drugo.
7. Dalje je navedeno da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac a za štetu od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi (član 174. stav 1. ZOO), dok je stavom 2. navedenog člana određeno ko se smatra imaocem stvari. Međutim, njima nije iscrpljen krug osoba koje odgovaraju iz osnova objektivne odgovornosti.
8. Istaknuto je da je odredbom člana 176. stav 1. ZOO određeno da za štetu od opasne stvari, umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara osoba kojoj je imalac povjerio stvar da se njome služi, ili osoba koja je, inače, dužna da je nadgleda a nije kod nje na radu. Vrhovni sud navodi da ni iz navedenih odredaba, kao ni iz daljnjih odredaba ne proizlazi da se traži dugotrajni posjed da bi se imalac oslobodio odgovornosti za štetu od opasne stvari koja mu je povjerena da se njome služi, upotrebljavajući je u svoje ime i za svoj račun.
9. Prema tome, pošto je utvrđeno da je stvarni vlasnik predmetnog teretnog vozila Fahir Lanco to vozilo iznajmio uz naknadu apelantu kojeg je on koristio u svoje ime, za svoje potrebe i račun, pri čemu nije presudno da li je riječ o povjeravanju na kraće ili duže vrijeme, već je odlučujuće da se služio njime kao opasnom stvari uz pristanak vlasnika, angažovanjem prednika tužiteljica kao vozača apelant se ima smatrati imaocem tog vozila kao opasne stvari tokom korištenja. Slijedeći navedeno, po nalaženju Vrhovnog suda, u smislu navedenih odredaba ZOO, postoji njegova objektivna odgovornost za štetu nastalu tužiteljicama smrću njihovog supruga, odnosno oca, nastalu upravljanjem navedenim vozilom u svojstvu vozača kojeg je angažovao apelant.
10. Dalje, po mišljenju Vrhovnog suda, navedene pretpostavljene odgovornosti apelant se mogao ekskulpirati na način da dokaže da opasna stvar čiji je imalac u navedenom slučaju nije bila uzrok štete, odnosno da je uzrok štete bilo nešto drugo ( član 177. ZOO), ali apelant to nije dokazao.
11. Istaknuto je da je predmet tužbenog zahtjeva zahtjev tužiteljica za isplatu nematerijalne štete u vidu pravične novčane naknade za duševne bolove zbog smrti njihovog supruga, odnosno oca, koji je stradao u saobraćajnoj nezgodi za koju, saglasno izloženom, odgovara apelant zbog čega je i dužan naknaditi štetu u skladu sa odredbama člana 201. stav 1. u vezi sa članom 200. ZOO. Vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i o cilju kome služi ta naknada, njihovoj boli izazvanoj saznanjem o njegovoj smrti, bolovima koje trpe zbog gubitka ljubavi, njege i pažnje koje bi im pružao, njihovom emotivnom i životnom opterećenju zbog izostanka njegove svakodnevne brige zaključeno je da iznos od po 5.000,00 KM predstavlja adekvatnu novčanu naknadu za navedeni vid nematerijalne štete.
12. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da apelant nije povezan sa konkretnim štetnim događajem. Dakle, apelant smatra da nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici, te predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju i ukine presudu Vrhovnog suda jer je neosnovana.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Razmatrajući apelantove navode u dijelu kojim je odlučeno o naknadi nematerijalne štete, koji se, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u ovom dijelu apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U odnosu na apelantove navode u dijelu presude Vrhovnog suda koji se odnosi na naknadu materijalne štete i troškove parničnog postupka, Ustavni sud napominje da se apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. Ustavni sud zapaža da je u ovom dijelu osporenom presudom Vrhovnog suda ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. Slijedeći to, Ustavni sud zaključuje da je u ovom dijelu postupak u toku pred Kantonalnim sudom, te da je stoga apelacija preuranjena.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović