Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2119/09 (M. R. i M. K. iz Prijedora i Ž. M. iz Omarske)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Legitimno očekivanje
- Šta se ne smatra imovinom
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2119/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2119/09, rješavajući apelaciju Mlađe Radića, Miroslava Kvočke i Željka Mejakića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mlađe Radića, Miroslava Kvočke i Željka Mejakića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 159 od 9. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 541 od 13. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-183 od 4. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mlađo Radić i Miroslav Kvočka iz Prijedora i Željko Mejakić iz Omarske (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 2. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 159 od 9. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 541 od 13. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-183 od 4. septembra 2007. godine.
2. Prvostepenom presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-183 od 4. septembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 541 od 13. decembra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata za poništenje rješenja Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova – Centar javne bezbjednosti Banjaluka, Policijska stanica Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena), o sporazumnom prestanku radnog odnosa i to: broj 09/03-126-6767 od 10. decembra 1996. godine za apelanta Miroslava Kvočku, broj 09/3-126-6772 od 10. decembra 1996. godine za apelanta Mlađu Radića i broj 08/3-126-6769 od 10. decembra 1996. godine za apelanta Željka Mejakića, kao i zahtjev za isplatu naknade plata i za uplatu doprinosa penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja i to: apelantu Miroslavu Kvočki od 1. avgusta 2001. godine do 1. marta 2005. godine u iznosu od 19.928,50 KM i doprinose za period od 1. novembra 1996. godine do 28. februara 2005. godine, apelantu Mlađi Radiću naknadu plate za isti period u iznosu od 18.874,80 KM i doprinose takođe za isti period i apelantu Željku Mejakiću naknadu plate od 1. avgusta 2001. godine do 13. marta 2006. godine u iznosu od 25.297,20 KM i doprinose za period od 1. novembra 1996. godine do 13. marta 2006. godine, sve sa zakonskim zateznim kamatama od momenta dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-183 od 4. septembra 2007. godine proizilazi da je Osnovni sud nakon sprovedenog postupka utvrdio da su apelanti bili u radnom odnosu kod tužene na radnom mjestu policajca, da su prestali da dolaze na posao 1. novembra 1996. godine (kada im je prema osporenim rješenjima prestao radni odnos) kada im je rečeno da ne dolaze zbog „pritisaka međunarodne zajednice“ u vezi sa njihovim optužbama za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, te da su Presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) broj IT-98- 30/1-A od 28. februara 2005. godine osuđeni i to: apelant Miroslav Kvočka na sedam godina zatvora, a apelant Mlađo Radić na dvadeset godina zatvora, dok krivični postupak protiv apelanta Željka Mejakića nije pravosnažno okončan do pokretanja prvostepenog postupka. Dalje je utvrđeno da je rješenjima tužene o sporazumnom prestanku radnog odnosa apelantima radni odnos prestao 1. novembra 1996. godine, da su im ta rješenja uručena 7. marta 2006. godine, da su 10. marta 2006. godine izjavili prigovore, a nakon toga 13. marta 2006. godine podnijeli su tužbu sudu. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je tužba u konkretnom slučaju podnesena preuranjeno, prije isteka roka iz člana 37 Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/94, 6/97 i 96/03) u kom je tužena trebala da odluči o prigovoru apelanata i da se tužba u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) može odbaciti kao preuranjena, pa je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
4. Okružni sud je u o obrazloženju drugostepene presude broj 011-0-Ž-07-000 541 od 13. decembra 2007. godine utvrdio da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i da je u konkretnom slučaju tužbu trebalo odbaciti kao neblagovremenu, ali da su kod odbacivanja tužbe i odbijanja tužbenog zahtjeva posljedice iste, pa je primjenom člana 105 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) žalbu odbio. Naime, prema sprovedenom dokaznom postupku, apelanti su prestali da dolaze na rad kod tužene 1. novembra 1996. godine, dakle na dan kada im je prema osporenim rješenjima prestao radni odnos. Kao razlog izostanka sa posla apelanti su naveli da im je rečeno da ne dolaze na posao zbog „pritiska međunarodne zajednice“ u vezi sa optužbama za ratni zločin. U toku 1998. godine apelante su uhapsili pripadnici međunarodnih snaga i prebačeni su u Hag, pod optužbama za ratne zločine protiv civilnog stanovništva počinjene za vrijeme rada kod tužene u proteklom ratu, te da su Presudom MKSJ broj IT-98- 30/1-A od 28. februara 2005. godine osuđeni: apelant Miroslav Kvočka na sedam godina zatvora, a apelant Mlađo Radić na dvadeset godina zatvora, dok krivični postupak protiv apelanta Željka Mejakića nije pravosnažno okončan do pokretanja prvostepenog postupka. Okružni sud je ocijenio da se iz sprovedenih dokaza može zaključiti da su apelanti već sa prestankom rada kod tužene 1. novembra 1996. godine imali saznanje da im je radni odnos prestao, te da rok za blagovremenost tužbe u radnom sporu teče od tog momenta.
5. Okružni sud je, dalje, istakao da se u konkretnom sporu kao mjerodavan primjenjuje Zakon o radu, shodno odredbi člana 165 tog zakona, kojom je propisano da će se postupci za zaštitu prava radnika započeti prije stupanja na snagu tog zakona okončati prema ranije važećim propisima. S obzirom na to da je tužba podnesena 13. marta 2006. godine, u vrijeme važenja Zakona o radu, to se primjenjuje taj zakon. Sem toga, primjena Zakona o radu proizilazi i iz Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 16/02, 62/02 i 38/03; u daljnjem tekstu: Zakon o administrativnoj službi), koji se primjenjuje od 1. januara 2003. godine. Odredbom člana 123 tog zakona je propisano da danom primjene tog zakona prestaje da važe Zakon o državnoj upravi („Službeni glasnik RS“ broj 11/94) i za državne službenike Zakon o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“ br. 11/94, 6/97 i 96/03). Prema odredbi člana 9 Uredbe o kategorijama državnih službenika („Službeni glasnik RS“ br. 29/03 i 41/06), zaposleni u državnim organima koji nemaju status državnih službenika su, između ostalog, policajci. S obzirom na to da su apelanti bili zaposleni na radnom mjestu policajca, a poslodavac je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, proizilazi da su apelanti lica zaposlena u državnom organu, a da nisu državni službenici, pa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o radu, čija primjena proizilazi i iz odredbe člana 3 Zakona o radu, kojom je definisano da se poslodavcem, u smislu tog zakona, smatra svako fizičko i pravno lice koje radniku na osnovu ugovora o radu daje zaposlenje. Prema odredbi člana 105 stav 1 Zakona o radu, radnik koji smatra da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite tog prava. Odredbom stava 2 istog člana je propisano da je rok za podnošenje tužbe godinu dana od dana saznanja za povredu, a najdalje tri godine od kada je učinjena. S obzirom na navedeno, mogućnost radnika za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa zavisi od ispunjenosti procesne pretpostavke koja se tiče blagovremenosti tužbe, a na koju sud u radnom sporu pazi po službenoj dužnosti. Rok za pokretanje radnog spora iz člana 105 Zakona o radu je prekluzivni rok, a podnošenje tužbe po isteku tog roka povlači za sobom gubitak prava na sudsku zaštitu i odbacivanje tužbe. Kod ocjene blagovremenosti tužbe su bitne činjenice momenat saznanja za povredu prava i vrijeme koje je proteklo između tog saznanja i podnošenja tužbe. U svakom pojedinačnom slučaju se ocjenjuje koji momenat je bio momenat saznanja za povredu, pri čemu se uzimaju u obzir sve okolnosti slučaja, a od same vrste prava na čiju povredu se ukazuje najčešće zavisi način na koji će radnik saznati da mu je određeno pravo povrijeđeno. U slučaju povrede nezakonitim prestankom radnog odnosa, momenat saznanja se ne može vezivati samo za momenat kada je radniku uručena odluka o prestanku radnog odnosa, već se mora ocijeniti po okolnostima koje su objektivno ukazivale da je radni odnos prekinut.
6. Okružni sud je istakao da je radni odnos između poslodavca, s jedne strane, i radnika, s druge strane, i zasniva se s ciljem ostvarivanja određenog interesa svake od tih strana. Interes poslodavca je da radnik obavlja određene poslove. S druge strane, interes radnika se ostvaruje time što on po osnovu rada ostvaruje, prije svega, pravo na platu, a sem toga i pravo na druge naknade, kao i na različite vidove osiguranja (penzijsko, invalidsko i zdravstveno). Dakle, bez rada nema prava na platu i druge naknade, a i sam radni odnos može egzistirati samo u određenim slučajevima (bolovanje, godišnji odmor i druga odsustva) i tada radnik ne ostvaruje pravo na platu, već pravo na naknadu po drugom osnovu, koja može po visini da odgovara visini plate. Proizilazi da je osnovno pravo iz radnog odnosa za radnika pravo da radi i po tom osnovu ostvaruje pravo na platu. U slučaju kada je radniku onemogućeno da radi, jasno je da je došlo do povrede njegovog prava iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, apelantima je poslodavac rekao da ne dolaze na posao 1. novembra 1996. godine, od kada oni više nisu ni dolazili, niti obavljali bilo kakve radne zadatke vezane za radno mjesto na kom su bili zaposleni.
7. U vezi sa tužbenim navodima apelanata da su oni nastavili da ostvaruju prava iz radnog odnosa – platu i zdravstveno osiguranje do avgusta 2001. godine, nakon čega više nisu primili platu, Okružni sud je smatrao da iz činjeničnog stanja ne proizilazi da je naknada koja je isplaćivana apelantima bila plata, jer kao što je već navedeno, pravo na platu se ne može ostvariti bez rada, a nesporno je da apelanti nisu radili od 1. novembra 1996. godine. Sem toga, saslušani svjedoci su saglasno izjavili da su isplate koje su vršene apelantima do avgusta 2001. godine vršene na drugačiji način u odnosu na druge zaposlenike, a nisu ni vršene u isto vrijeme kao i isplate plata radnicima. Iz toga proizilazi da se nije radilo o platama nego isplatama po nekom drugom osnovu, pa je jasno da su apelanti bili upoznati da nisu u radnom odnosu, jer ne samo da nisu radili već nisu ostvarivali ni druga prava iz radnog odnosa.
8. Okružni sud je, takođe, istakao da su apelanti, imajući u vidu sve okolnosti u konkretnom slučaju, morali biti svjesni da nisu u radnom odnosu kod tužene. Naime, apelanti su kod tužene bili zaposleni kao policajci u Policijskoj stanici Prijedor, a 1998. godine su uhapšeni i prebačeni u Hag pod optužbom za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Apelanti Miroslav Kvočka i Mlađo Radić su 2005. godine pravosnažno osuđeni, a postupak protiv apelanta Željka Mejakića u vrijeme podnošenja tužbe prvostepenom sudu nije bio pravosnažno okončan i sve vrijeme postupka se nalazio u pritvoru. Zakonom o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 48/03), i ranijim Zakonom o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ br. 21/98, 18/99, 25/02 i 43/02) kao poseban uslov za zasnivanje radnog odnosa policajca se propisuje neosuđivanost, odnosno da se ne vodi krivični postupak za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko tri mjeseca. Iz navedenog proizilazi da su apelanti hapšenjem, vođenjem postupka za krivično djelo ratnog zločina, te pritvorom koji je trajao više godina, prestali da ispunjavaju uslove za rad na radnom mjestu na kom su bili zaposleni, a očigledno je i da je rad na tom mjestu nespojiv sa takvim statusom apelanata. Konačno, apelanti nisu radili od 1996. godine, a prava iz radnog odnosa gube najkasnije u avgustu 2001. godine, pa je jasno da su za činjenicu prestanka radnog odnosa saznali mnogo prije uručenja odluka o prestanku radnog odnosa, zbog čega je tužba podnesena 13. marta 2006. godine neblagovremena u smislu člana 105 stav 2 Zakona o radu.
9. Apelanti su protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 541 od 13. decembra 2007. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08- 000 159 od 9. aprila 2009. godine odbio reviziju apelanata kao neosnovanu.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je pravilno Okružni sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o radu, jer je tužba podnesena 13. marta 2006. godine, u vrijeme važenja Zakona o radu, koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine (član 165). Članom 105 stav 2 Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. Prema odredbama Zakona o administrativnoj službi kojim se, između ostalog, uređuju vršioci poslova državne uprave, položaj, organizacija i poslovi organa državne uprave, postavljenje, imenovanje i pravni status državnih službenika, policajci ne spadaju u krug državnih službenika iz člana 32 ovog zakona, nego se radi o zaposlenim licima u državnim organima. Članom 125 Zakona o administrativnoj službi, koji se primjenjuje od 1. januara 2003. godine, propisano je da se na radne odnose državnih službenika koji nisu regulisani ovim zakonom, kao i na pomoćno i tehničko osoblje zaposleno u organima državne uprave primjenjuju Zakon o radu, Opšti kolektivni ugovor i Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti uprave. Vrhovni sud je ocijenio da se ne mogu prihvatiti tvrdnje apelanata isticane tokom postupka da nisu imali saznanja o prestanku radnog odnosa sve do uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Naime, osnovno pravo apelanata je bilo da obavljaju poslove na koje su raspoređeni, pa pri činjenici da su od 1. novembra 1996. godine prestali da dolaze na posao i da se takvo stanje nastavilo niz godina (deset godina) moralo im je biti jasno da se krši njihovo pravo na rad, pa se kao dan saznanja ne može uzeti dan kada im je faktički uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Stoga je pravilno Okružni sud zaključio da se momenat saznanja za učinjenu povredu iz radnog odnosa ne može vezati samo za momenat kada je radniku uručena odluka o prestanku radnog odnosa, nego se moraju ocijeniti okolnosti koje su objektivno ukazivale na to da je radni odnos prestao. Dalje, pravilno je, prema ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud ocijenio da naknada koju su apelanti primali od 1. novembra 1996. godine kada su prestali da rade do avgusta 2001. godine nije bila plata, jer se plata ne može ostvarivati bez rada. Iz dokaza sprovedenih u toku postupka nesporno proizilazi da apelanti u periodu od 1. novembra 1996. godine do 1. avgusta 2001. godine (pa i dalje) nisu radili, pa naknada koju su dobijali nije bila plata, usljed čega su neosnovani i navodi revizije da apelanti nisu ranije imali saznanja o prestanku radnog odnosa i da su platu dobijali do avgusta 2001. godine. Sve ove objektivne okolnosti ukazuju na to da je apelantima radni odnos prestao 1. novembra 1996. godine, i da su za to tada i saznali. Međutim, i u slučaju da se kao dan saznanja apelanata za prestanak radnog odnosa uzme avgust 2001. godine kada im je tužena prestala isplaćivati naknadu, apelanti su tužbu (koju su podnijeli 13. marta 2006. godine) podnijeli po proteku zakonom propisanog roka iz člana 105 stav 2 Zakona o radu, usljed čega su izgubili ne samo pravo na podnošenje tužbe nego i prava iz radnog odnosa čiju zaštitu traže.
11. Apelanti se u apelaciji pozivaju na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te na povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu povreda ovih prava ističu da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu, tj. momenat kada je apelantima prestao radni odnos. Naime, sudovi navode da je apelantima radni odnos prestao 1. novembra 1996. godine, odnosno u avgustu 2001. godine kada im je tužena prestala isplaćivati naknadu, a ne momenat kada im je uručeno rješenje o sporazumnom prestanku radnog odnosa, 7. marta 2006. godine. Sem toga, navode da su neisplaćene plate tražili po Zakonu o obligacionim odnosima, jer one u stvarnosti predstavljaju imovinu i na ovaj način sudovi krše pravo apelanata na imovinu. Apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj 1/05 od 18. maja 2005. godine navodeći da je u toj odluci izražen stav da su novčana potraživanja iz radnog odnosa imovina koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-23/05 od 12. septembra 2006. godine u kom je izražen stav da se na novčana potraživanja radnika primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a ne odredbe Zakona o radu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima odluka naveli da, prema članu 165 Zakona o radu (koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine), postupci za zaštitu prava radnika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončaće se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, a danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi raniji Zakon o radnim odnosima. U konkretnom slučaju, postupak povodom tužbe je započet nakon stupanja na snagu Zakona o radu, pa su, stoga, navodi apelanata da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o radu neosnovani. Dalje, Okružni sud i Vrhovni sud su se u obrazloženju svojih odluka pozvali na član 105 stav 2 Zakona o radu, prema kom radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom na to da su apelanti tužbu podnijeli 13. marta 2006. godine i da je po prirodi spora jasno da su morali saznati da im je radni odnos prestao 1. novembra 1996. godine kada im je rečeno da više ne dolaze na posao, odnosno najkasnije u avgustu 2001. godine kada su primili posljednju isplatu, koju su oni smatrali platom, Okružni sud i Vrhovni sud su zaključili da je tužba podnesena neblagovremeno. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, sem što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.
16. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
17. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
18. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da je u Odluci broj AP 1/05 od 4. aprila 2001. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05) zaključio da pravo na isplatu zarađenih, a neisplaćenih plata predstavlja imovinu koju apelant opravdano očekuje i koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev apelanata u konkretnom slučaju ne tiče njihove „postojeće imovine“, budući da su apelanti pokrenuli postupak radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, te isplate potraživanja u vezi sa nezakonitim prestankom radnog odnosa. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali „ostvariv zahtjev“, ali su morali dokazati da im je nezakonito prestao radni odnos. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će njihov tužbeni zahtjev uspjeti, s obzirom na činjenicu da je tokom postupka utvrđeno da su tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa podnijeli nakon proteka prekluzivnih rokova iz člana 105 stav 1 Zakona o radu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetna potraživanja ne predstavljaju imovinu apelanata koja je zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović