Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2165/09 (D. B.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2165/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2165/09, rješavajući apelaciju Džanke Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džanke Bašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 001190 09 Gž od 15. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 001190 07 od 16. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džanko Bašić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 001190 09 Gž od 15. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 001190 07 P od 16. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 001190 07 P od 16. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 001190 09 Gž od 15. aprila 2009. godine, u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je djelimično ništavan ugovor o otplati duga za električnu energiju zaključen 5. jula 2004. godine između apelanta i JP «Elektroprivreda HZ Herceg-Bosne» d.o.o. Mostar, RJ «Elektro-Livno» Livno, u dijelu preko 1.340,20 KM uslijed mane volje kod apelanta, te da tuženi naknadi apelantu troškove postupka u iznosu od 720,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da među strankama nije sporno da su 5. jula 2004. godine zaključile ugovor o otplati duga za električnu energiju kojim se apelant obavezao na isplatu duga u ukupnom iznosu od 3.346,27 KM na način da iznos od 2.000,00 KM uplati odmah a ostatak od 1.346,27 KM u 12 mjesečnih rata po 112,19 KM počevši od augusta 2004. godine do jula 2005. godine i to do 20-og u mjesecu. Nije sporno da je apelant sav dug koji je bio predmet ugovora uredno izmirio tuženom.
4. Istaknuto je da je pred Općinskim sudom vođen postupak pod brojem P-135/04, u kojem je 25. februara 2005. godine donesena pravosnažna presuda. Tom presudom apelant je obavezan na isplatu duga JP «Elektroprivreda HZ Herceg-Bosne» d.o.o. Mostar u iznosu od 1.488,60 KM. Navedeno je da iz obrazloženja te presude proizlazi da se apelant, koji je u navedenom predmetu bio tuženi, pozivao na to da je predmetni ugovor potpisan pod prisilom, što u toku postupka nije dokazano jer je JP «Elektroprivreda HZ Herceg-Bosne» d.o.o. Mostar kao isporučilac ovlaštena da, prema članu 109. stav 1. tačka 13. Općih uvjeta za isporuku električne energije, može izvršiti obustavu isporuke.
5. Navedeno je da je predmetnim tužbenim zahtjevom apelant tražio da se utvrdi da je djelimično ništavan ugovor o otplati duga za električnu energiju zaključen 5. jula 2004. godine između parničnih stranaka u dijelu preko 1.340,20 KM usljed mane volje kod apelanta. Općinski sud je konstatirao da je sam tužbeni zahtjev kontradiktoran jer se ne može utvrditi da je predmetni ugovor do određenog iznosa ništavan. Prema tome, ukoliko se utvrđuje ništavnost određenog pravnog posla, prema mišljenju Općinskog suda, ona nastupa po samom zakonu, od početka je pravni posao bez pravnog djelovanja i u toku vremena ne može postati pravovaljan i ništavnost se ne može utvrđivati usljed mane volje. Usljed mane volje može se tražiti raskid pravnog posla.
6. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj je ugovor rušljiv kada ga zaključi strana koja je ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kada je to istim zakonom ili posebnim propisom određeno. Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Pravo da zahtijeva poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude, a to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
7. Općinski sud je našao da je u konkretnom slučaju predmetni ugovor zaključen 5. jula 2004. godine, te da je navedeni ugovor u apelantovo ime potpisao njegov sin Fikret Bašić, član njihovog zajedničkog kućanstva. Prema iskazu saslušanog svjedoka Fikreta Bašića, on je odmah nakon potpisivanja ugovora izvijestio svog oca o potpisivanju ugovora, s čim se on nije složio jer je on vlasnik kuće i mjernog brojila. Stoga, prema mišljenju Općinskog suda, apelant je bio upoznat s predmetnim ugovorom i mogao je na vrijeme podnijeti tužbu radi raskida ugovora, ali nije. Tužbu je podnio tek 21. maja 2007. godine, nakon isteka zakonskog roka od jedne godine, unutar kojeg je mogao zahtijevati poništenje ugovora. Da je apelant bio saglasan i da je prihvatio predmetni ugovor kao svoj, dokazuje i činjenica da je on izmirio sve obaveze prema predmetnom ugovoru, tj. da je u cijelosti izvršen.
8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je apelant tužbom i tužbenim zahtjevom tražio poništenje i to djelimično navedenog ugovora zbog mana volje nakon proteka jednogodišnjeg roka, pa je izgubio pravo da zahtijeva poništenje navedenog ugovora. Navedeno je da je nesporno da je apelant izmirio sve obaveze prema predmetnom ugovoru i on je u cijelosti izvršen, a nesporna je i činjenica da je između stranaka vođen postupak pod brojem P-135/04 i pravosnažnom Presudom broj P-135/04 od 25. februara 2005. godine apelant je obavezan da na ime duga isplati tuženom iznos od 1.488,60 KM. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
9. Apelant ukazuje na to da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je nesporno da je tokom postupka utvrđeno da apelant nije nikada potpisao sporni ugovor sa tuženim, te da nije pristao da se taj ugovor pod navedenim uvjetima potpiše. Navodi da je tuženi zaprijetio tužiocu iskopčavanjem sa elektromreže, zbog čega je njegov sin potpisao predmetni ugovor. Ističe da njegov sin nije imao nikakvu punomoć da ga zastupa kod tuženog. Smatra da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe čl. 84-94. ZOO-a. Navodi da predmetni ugovor nije naknadno odobrio već ga je izvršio zbog prisile – prijetnje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović