Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2183/09 (A. G.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otpremnina
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2183/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2183/09, rješavajući apelaciju Ante Gudelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Gudelja podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 005691 09 Gž od 27. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 005691 06 P od 16. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Gudelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 8. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 005691 09 Gž od 27. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 005691 06 P od 16. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 005691 06 P od 16. marta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 005691 09 Gž od 27. maja 2009. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže d.d. „Mediapan“ Busovača (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati na ime otpremnine iznos od 1.579, 50 KM.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je uvidom u Rješenje tuženog broj 09-16/02 od 4. novembra 2002. godine utvrđeno da se tuženi na temelju Odluke o prestanku ugovora o radu broj 09/14/02 od 31. oktobra 2002. godine obavezao isplatiti apelantu otpremninu u iznosu od 1.200,00 KM. Uvidom u Rješenje tuženog broj 21-04/04 od 22. januara 2004. godine o prestanku radnog odnosa utvrđeno je da je apelantu zaključno sa 31. decembrom 1996. godine prestao radni odnos temeljem sticanja uvjeta za odlazak u penziju, te je utvrđena obaveza tuženog da odjavi apelanta u nadležnom fondu za PIO/MIO, kao i da izmiri obaveze za penzijsko i invalidsko osiguranje. Uvidom u priznanicu o uplati doprinosa za PIO/MIO zaključno sa 31. decembrom 2001. godine u iznosu od 4.364,65 KM, obrazac M3 i uvjerenje PIO/MIO, utvrđeno je da je tuženi postupio po navedenom rješenju i apelanta odjavio u nadležnom zavodu za PIO/MIO zaključno sa 31. decembrom 2001. godine, te uplatio dužne doprinose.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnom slučaju sporno da li apelant po rješenju o prestanku radnog odnosa od 22. januara 2004. godine može potraživati otpremninu, a naročito kada se ima u vidu rješenje tuženog od 4. novembra 2002. godine, odnosno da li je apelantovo potraživanje zastarjelo. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je rješenje tuženog od 22. januara 2004. godine naslovljeno kao rješenje o prestanku radnog odnosa, međutim, iz tog rješenja je evidentno da je apelantu znatno ranije prestao radni odnos, 31. decembra 1996. godine, zbog sticanja uvjeta za penziju. Osim toga, apelant nije ni osporavao da mu je radni odnos prestao 31. decembra 1996. godine. Iz navedenog proizlazi da apelantovo saznanje o vremenskom prestanku radnog odnosa datira znatno prije izrade rješenja od 2004. godine. Naime, ovo rješenje je očito imalo za cilj reguliranje načina isplate doprinosa za PIO/MIO, kako je to u drugom stavu izreke rješenja i navedeno, a što je evidentno iz priloženog uvjerenja PIO/MIO, obrasca M3 i priznanice o uplati doprinosa. Općinski sud je, dalje, istakao da iz rješenja od 4. novembra 2002. godine, na koje se tuženi pozvao, proizlazi da je apelant već tokom 2001. godine imao saznanje da mu je prestao radni odnos, kao i to da mu je utvrđena visina otpremnine koju je tuženi na temelju člana 15. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine bio obavezan apelantu isplatiti prilikom odlaska u penziju. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantovo potraživanje utvrđeno 2002. godine, a kako je apelant tužbu podnio 20. januara 2006. godine, očito je da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Naime, prema članu 106. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43799, 32/00 i 29/03), apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da apelant neosnovano navodi da predmetno potraživanje nije zastarjelo, smatrajući da se kao početak zastarnog roka može uzeti samo dan kada je primio Rješenje tuženog broj 04/04 od 22. januara 2004. godine. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz navedenog rješenja (premda je naslovljeno kao rješenje o prestanku radnog odnosa) i stanja spisa predmeta jasno proizlazi da se ovim rješenjem tuženi obavezao da prilikom uplate doprinosa za ostale radnike i apelanta (kojem je već prestao radni odnos i kojem su do 31. decembra 1996. godine bili uplaćeni doprinosi) uplati i preostali potreban iznos doprinosa radi mogućnosti ostvarenja prava na razmjernu starosnu penziju koja pada na teret bosanskohercegovačkog osiguranja. Ovu obavezu tuženi je izvršio 5. augusta 2005. godine uplatom doprinosa i za period od 1. januara 1997. do 31. decembra 2001. godine, te je raniji datum odjave u PIO-u (31. decembar 1996. godine) ispravljen na datum 31. decembar 2001. godine. Dakle. rješenjem tuženog, na koje se apelant poziva u žalbi, utvrđena je samo obaveza tuženog u pogledu naknade retroaktivne uplate doprinosa apelantu kao radniku kojem je ranije prestao radni odnos. Stoga se početak zastarnog roka kod potraživanja otpremnine ne može vezati za datum donošenja ovog rješenja, odnosno za datum njegovog dostavljanja apelantu, pa, prema tome, niti za datum naknadne uplate doprinosa za apelanta. U konkretnom slučaju se radi o potraživanju otpremnine zbog prestanka ugovora o radu zbog ispunjavanja uvjeta na starosnu penziju, u smislu odredaba člana 100. u vezi sa članom 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak Općinskog suda da je predmetno potraživanje nastalo u toku 2002. godine. Naime, iz Rješenja tuženog broj 09-16/02 od 4. novembra 2002. godine vidljivo je da se tuženi obavezao apelantu isplatiti otpremninu u iznosu od 1.200,00 KM. Ovo rješenje apelant nije osporavao, a tuženi nije ispunio svoju obavezu. Iz uvodnog dijela rješenja također je vidljivo da je rješenje doneseno na temelju Odluke o prestanku ugovora o radu zbog odlaska u penziju broj 09-14/02 od 31. oktobra 2002. godine. Dakle, radi se o novčanom potraživanju koje je nastalo danom prestanka ugovora o radu. Budući da je tužba podnesena 20. januara 2006. godine, to je očigledno da je predmetno potraživanje, koje je nastalo tokom 2002. godine, zastarjelo protekom roka od tri godine (član 106. Zakona o radu), kako je to, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno zaključio i Općinski sud.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pri odlučivanju o njegovom tužbenom zahtjevu pogrešno utvrdili da je nastupila apsolutna zastara apelantovog potraživanja iz radnog odnosa, smatrajući da je apelantovo pravo na otpremninu utvrđeno Rješenjem broj 09-16/02 od 14. novembra 2002. godine, a ne Rješenjem broj 21-04/04 od 22. januara 2004. godine, kako to apelant smatra.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je, zapravo, apelant već isticao i u postupku povodom žalbe. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocjena činjenica i dokaza koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, pr esuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede Ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, već je samo nezadovoljan osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2183/09 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio