Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2237/09 (M. R.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2237/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2237/09, rješavajući apelaciju Milana Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Radića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž- 07-000 600 od 17. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-01-000 127 od 22. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glavičice, kojeg zastupa Momir Radulović advokat iz Bijeljine, podnio je 14. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 600 od 17. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-01-000 127 od 22. maja 2009. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant u istorijatu tužbe naveo da je 6. aprila 1999. godine podnio tužbu protiv Milana Savića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi predaje u posjed nepokretnosti. Naime, apelant je naveo da je vlasnik zemljišta, parcele, označene kao k.č. broj 259. upisane u Pl. 584. k.o. Glavičice, koja se sa sjeverne strane graniči sa zamljištem, parcelom tuženog Milana Savića označenom kao k.č. broj 256. upisanom u Pl. broj 726 k.o. Glavičice, u dužini od 100 m. Apelant tvrdi da je tuženi u proteklom vremenskom periodu pomicao graničnu liniju njegove parcele, pa smatra da mu je bespravno zauzeo dio parcele k.č. 259. Kako je namjeravao ograditi svoje zemljište navodi da je pozvao geometra zaposlenog u Geodetskoj upravi kako bi sa tuženim sporazumno uspostavio među između navedenih parcela, međutim kako se tuženi nije složio sa graničnom linijom koju je pokazao geometar, zbog toga je kako navodi tužbom pokrenuo postupak pred ovim sudom.
3. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-01-000 127 od 22. maja 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 600 od 17. juna 2009. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje zemljište označeno kao k.č. broj 259. upisano u Pl. broj 584 k.o. Glavičice i pobliže označeno na skici vještaka geometra od 19. maja 2000. godine, koja čini sastavni dio ove presude kao i da mu nadoknadi troškove sudskog postupka. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je u konkretnoj pravnoj stvari predmet spora da li je tuženi izvršio pomjeranje granične linije između njegove parcele označene kao k.č. broj 256 upisane u Pl. broj 726. k.o. Glavičice i parcele apelanta označene kao k.č. broj 259. upisane u Pl. broj 584. k.o. Glavičice, kojim radnjama je tuženi zauzeo dio apelantove parcele broj k.č. broj 259. Na temelju provedenog dokaznog postupka, izvršenog uviđaja na licu mjesta, iskaza parničnih stranaka i nalaza vještaka geometra Sanje Mihajlović koja je identifikovala sporne pacele apelanta i tuženog, izvršila potrebno mjerenje i sačinila skicu lica mjesta, te na navedenoj skici pokazala mjere spornog dijela zemljišta, na temelju čega je konstatovala da se granična linija između spornih parcela apelanta i tuženog koja je još utvrđena prema važećem katastarkom planu iz 1957 godine nalazi na istom mjestu, odnosno da nije pomjerana. Osnovni sud je poklonio vjeru nalazu vještaka, cijeneći da je nalaz objektivno urađen i u skladu sa pravilima struke, pa je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta da se izvrši vještačenje po drugom vještaku geodetske struke, koji bi izvršio vještačenje uz pomoć mjernih instrumenata, jer iz iskaza vještaka Sanje Mihajlović se može zaključiti da se na taj način ne bi mogla sa sigurnošću utvrditi granična linija između spornih parcela, s obzirom da su katastarski planovi za k.o. Glavičice urađeni u razmjeri 1:5000 gdje 1mm na planu predstavlja 5 m u prirodi. Osnovni sud je takođe utvrdio da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je tuženi izvršio pomjeranje granične linije između spornih parcela. Osnovni sud je na kraju zaključio da je apelant imao mogućnost da prema nalazu vještaka prikazanom na navedenoj skici precizira tužbeni zahtjev, što je apelant odbio ostavši kod ranije postavljenog tužbenog zahtjeva. Prema tome, kako na osnovu provedenih dokaza nije utvrđeno da je tuženi zauzeo bilo koji dio parcele apelanta broj 259. Osnovni sud je njegov zahtjev odbio kao neosnovan, dok je odluku o troškovim postupka donio u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03,85/03,74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da prihvata kao pravilno činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda. Ovaj sud je odbio kao neosnovan žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud neosnovano odbio njegov prijedlog za novo vještačenje, zaključivši da je apelant taj prijedlog stavio na glavnoj raspravi, što je u smislu člana 102. ZPP-a nedozvoljeno, osim ako stranka ne dokaže da to nije mogla učinit ranije bez svoje krivice, a budući da po ocjeni suda takvih razloga nije bilo, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 149. ZPP kojom je regulisano da vještačenje obavlja samo jedan vještak, dok u skladu sa članom 155. istog zakona novi vještak može biti određen samo onda ako određeni vještak nije dostavio potpun, razumljiv, i nepouzdan nalaz, što po ocjeni Okružnog suda u konkretnom predmetu nije slučaj, jer je po ocjeni ovog suda nalaz vještaka Sanje Mihajlović razumljiv, potpun i u cijelosti pouzdan. Osim toga, sud smatra proizvoljnom tvrdnjom apelanta da tuženi sada drži u posjedu 226 m2 više nego što treba, zaključivši da je uopšte nejasno, kako je apelant do tog podatka došao. Prema tome, kako na osnovu provedenih dokaza nije utvrđeno da je tuženi zauzeo bilo koji dio parcele apelanta broj 259., Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant je 30. juna 2009. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 600 od 17. juna 2009. godine, a 14. jula 2009. godine je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 600 od 17. juna 2009. godine. U toku apelacionog postupka 25. decembra 2009. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-09-000 967 od 3. decembra 2009. godine, kojom je njegova revizija odbačena kao nedozvoljena. Vrhovni sud utvrdio da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presuda ne prelazi 10.000,00 KM. Kako je apelant u konkretnom slučaju označio vrijednost spora u iznosu od 2.000,00 KM i koja vrijednost nije mijenjana do kraja predmetnog postupka ovaj sud je odlučio kao u izreci presude. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ispitujući dopustivost apelacije Ustavni sud ukazuje da je apelant apelaciju podnio protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 600 od 17. juna 2009. godine, jer pred Vrhovnim sudom nije bila donesena odluka po reviziji koju je izjavio 30. juna 2009. godine. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je 3. decembra 2009. godine donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 967 kojom je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP. Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije meritorno ispitao apelantovu reviziju u kojem slučaju bi to bila konačna odluka koju bi Ustavni sud mogao ispitati, već je apelantova revizija odbačena zbog formalnih razloga. Prema tome Ustavni sud konstatuje da je revizija u odnosu na Presudu Vrhovnog suda neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 600 od 17. juna 2009. godine. S obzirom na to da je navedenu presudu Okružnog suda apelant primio 22. juna 2009. godine, a da je apelacija podnesena 14. jula 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente kojim bi opravdao svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović