Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2264/09 (P. G.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Otkaz
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2264/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2264/09, rješavajući apelaciju Predraga Grabovice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Predraga Grabovice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 428 od 21. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-06-000345 od 26. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj Rs: 137/05 od 17. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Grabovica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bistrice, kog zastupa Slavica Bajić, advokat iz Prijedora, podnio je 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 428 od 21. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž- 06-000345 od 26. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs: 137/05 od 17. februara 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs: 137/05 od 17. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000345 od 26. februara 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženih: «Novi rudnici Ljubija» d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i RŽR «Ljubija» a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kojim je tražio da se poništi kao nezakonita Odluka drugotuženog broj 13/03 od 10. januara 2003. godine, te, slijedom toga, da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da ga vrate na radno mjesto kontrolora transportnih traka ili drugo mjesto adekvatno njegovoj stručnoj spremi.
3. Iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je apelant u istorijatu tužbe naveo da je 7. juna 2005. godine podnio tužbu protiv prvotuženog, a 21. septembra 2005. godine protiv drugotuženog, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa. Ti postupci su, na apelantov prijedlog, spojeni pa je zbog ekonomičnosti postupaka vođen jedinstven postupak radi sprovođenja istih dokaza, jer se u oba postupka kao tužilac pojavljuje apelant, odnosno radi se o istoj vrsti spora. Apelant tvrdi da je kod tuženih bio u radnom odnosu od 1984. godine, odnosno od početka osnivanja rudnika Omarska pa do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, da je u toku rata bio mobilisan, da poslije rata nije radio ali da se redovno javljao na posao. Apelant, dalje, navodi da se od 2002. godine pa do 2005. godine više puta javljao na posao, ali da mu niko nije rekao da je dobio otkaz sve do januara 2005. godine kada mu je prvi put i saopšteno da je dobio otkaz, a da su mu odluku o prestanku radnog odnosa poslali poštom. Tvrdi da navedenu odluku nije nikad primio, te da je od tuženih tražio da mu dokažu da je odluku zaista primio i da mu je pokazana povratnica koju je potpisalo njemu nepoznato lice pod imenom Vučkovac. Radni odnos mu je, kako navodi, prestao jer nije potpisao ugovor o radu, a da ga pri tome drugotuženi nije upoznao sa takvom obavezom, jer nije bio pozvan da navedeni ugovor potpiše. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je apelant od 1984. godine bio u radnom odnosu kod drugotuženog na radnom mjestu kontrolora transportnih traka, da je drugotuženi u maju 1992. godine obustavio proizvodnju zbog čega je većina radnika upućena na «čekanje posla», među kojima je bio i apelant, ali da su svi imali obavezu da se jednom mjesečno javljaju na posao poslodavcu radi obavještavanja o svom radnopravom statusu, a da se apelant od 2001. godine nije javljao niti interesovao za svoj radnopravni status. Drugotuženi je 25. septembra 2002. godine putem sredstava javnog informisanja objavio javni poziv i pozvao sve radnika da se do 1. novembra 2002. godine jave kadrovskoj službi radi potpisivanja ugovora o radu, uz ukazivanje na posljedice ukoliko se ne odazovu ovom pozivu. Kako se apelant nije odazvao na ovaj poziv, direktor drugotuženog je 10. januara 2003. godine donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, zaključno sa 30. novembrom 2002. godine. Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je kadrovska služba drugotuženog apelantu odluku o prestanku radnog odnosa poslala preporučenom pošiljkom na adresu koju je posjedovala ova služba, ali da mu navedena odluka nije lično uručena, već da je dostavnicu potpisao Marinko Vučkovac. Uvidom u Rješenje o upisu u sudski registar Osnovnog suda u Banjaluci broj U/I/1175/04 od 12. avgusta 2004. godine, utvrđeno je da je u ovom sudu registrovan prvotuženi kao pravno lice i da je jedan od njegovih osnivača bio drugotuženi, koji je iste godine preuzeo radnike drugotuženog. Kako se apelant kadrovskoj službi prvotuženog javio tek u martu 2005. godine, Osnovni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da je odluka o prestanku radnog odnosa apelantu donesena na osnovu odredbe člana 151 Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07; u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da radnicima koji se na dan stupanja na snagu tog zakona zateknu na čekanju, da im radni odnos prestaje istekom tri mjeseca od dana stupanja zakona na snagu, ukoliko ih poslodavac u tom roku ne pozove na rad. Istovremeno, Osnovni sud je zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu jer nije donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu.
4. Na osnovu stanja predmeta spisa prvostepenog suda, Okružni sud je utvrdio da je apelantovo ponašanje u odnosu na njegova prava iz radnog odnosa bilo potpuno pasivno do sredine 2005. godine, jer su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, radnici drugotuženog bili obavezni da se jednom mjesečno javljaju kod poslodavca radi evidentiranja, i to lično uz predočavanje lične karte, a iz iskaza samog apelanta proizilazi da se nije javljao poslodavcu do sredine 2005. godine, pa pri takvom stanju stvari Okružni sud smatra da apelant neosnovano osporava način na koji su radnici u septembru 2002. godine bili pozvani da se jave radi potpisivanja ugovora o radu. Dakle, apelantovo neangažovanje u odnosu na ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, što ni sam apelant ne spori, prema ocjeni Okružnog suda, nije posljedica pogrešnog postupanja poslodavca već prije svega apelantovog pasivnog odnosa. Okružni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda o utvrđenom činjeničnom stanju, kao i stav tog suda u pogledu primjene materijalnog prava, uz napomenu da odluka o prestanku radnog odnosa apelantu ima deklarativan karakter budući da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, jer se apelant u duži period pasivno ponašao i nije pokazivao interesovanje za svoj radnopravni status. Stoga, Okružni sud je, postupajući prema odredbi člana 226 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 428 od 21. aprila 2009. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 345 od 26. februara 2007. godine odbijena je kao neosnovana, a odluke nižestepenih sudova su ocijenjene pravilnim i zakonitim. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da je odredbom člana 151 ZOR-a propisano da radniku koji se na dan stupanja na snagu tog zakona (16. novembar 2000. godine) zatekne na čekanju posla, ukoliko ga poslodavac ne pozove da radi, radni odnos prestaje istekom tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, a da je obaveza poslodavca da tom radniku isplati otpremninu. Dakle, Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o prestanku radnog odnosa na osnovu zakona ex lege, bez saglasnosti radnika, te da je pravilan stav drugostepenog suda da je odluka drugotuženog o prestanku radnog odnosa apelantu deklarativnog karaktera jer se njome samo proglašava prestanak radnog odnosa apelantu po sili zakona. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov revizioni prigovor da nije znao za javni poziv drugotuženog upućen radnicima u svrhu zaključivanja ugovora o radu, s obzirom na to da iz činjeničnog stanja proizilazi da apelant nije bio zainteresovan za rad kod tuženih, niti je pokazivao interes i namjeru da riješi svoj radnopravni status sve od 1992. godine, pa je, postupajući prema odredbi člana 248 ZPP, odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Apelant tvrdi da nije bio u mogućnosti da se upozna sa javnim pozivom radi potpisivanja ugovora o radu, ali da se niti jedan od sudova nije upuštao u navedenu činjenicu, već da su samo tumačili da se nalazio na čekanju posla, te da mu je u vezi sa odredbom ZOR-a koja se odnosi na taj institut ugovor o radu otkazan. Sem toga, apelant u apelaciji navodi hronologiju postupanja sudova u konkretnoj pravnoj stvari.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je navode identične apelacionim apelant isticao i u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su istakli, suprotno navodima apelacije, da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona jer se duži period pasivno ponašao i nije pokazivao interesovanje za svoj radnopravni status. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović