Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2289/09 (A. I.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2289/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2289/09, rješavajući apelaciju Aleksandra Ivanovića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Ivanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000622 od 14. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1775/05 od 30. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-162/03-B od 18. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Nenad Živković advokat iz Zvornika, podnio je 16. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000622 od 14. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1775/05 od 30. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-162/03-B od 18. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-162/03-B od 18. novembra 2005. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1775/05 od 30. augusta 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je RMK «Banovići» (u daljnjem tekstu: tuženi) otuđio njegov stan pa je dužan da mu na ime štete da drugi stan iste površine (plus dva kvadrata) iste spratnosti i starosti zgrade ili da mu isplati novčanu protuvrijednost u visini od 600,00 KM po 1m2 (iznos od 41.730,00 KM) a sve na ime štete njegovog otuđenog stana uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno da je tuženi apelantu nakon provedenog postupka po raspisanom konkursu odlukom broj 751/86 od 6. maja 1986. godine dodijelio stan površine 69,55 m2 u Banovićima ul. Husinske bune bb (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da je apelant zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana broj 1107/87 od 28. maja 1987. godine sa SIZ-om Banovići i da je apelant u predmetnom stanu stanovao do maja 1992. godine kada ga je napustio zbog izbijanja ratnih dešavanja. Također nije sporno, da je apelant prije nego što mu je dodijeljen predmetni stan koristio dvosoban stan površine 56 m2 vlasništvo tuženog koji se nalazi u Banovićima ul. Veljka Vlahovića broj 106 a koji je nakon što ga je on napustio dodijeljen radniku tuženog Z.M. Općinski sud je dalje naveo da je odlukom Suda udruženog rada Tuzla (u daljnjem tekstu: Sud udruženog rada) broj RS-695/87 od 18. januara 1988. godine, koja je potvrđena odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-5098/88 od 16. novembra 1988. godine poništena odluka o dodjeli predmetnog stana i tuženom naloženo da izvrši ponovnu raspodjelu stanova (i predmetnog stana) prema utvrđenoj rang listi i u skladu sa odredbama Pravilnika o rješavanju stambenih potreba od maja 1984. godine. Dalje je sud istakao da nije sporno da je predmetni stan tuženi postupajući po odluci Suda udruženog rada rješenjem od 23. marta 2000 godine dodijelio na korištenje prema listi prioriteta A.B. kao i da je taj sud donio pravosnažnu presudu broj P-

406/01-B od 2. novembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana broj 1107/87 od 28. maja 1987. godine koji je apelant zaključio sa SIZ Banovići. Općinski sud je istakao da je apelant tražio utvrđenje da je otuđen predmetni stan što nije sporno, međutim predmetni stan ne predstavlja apelantov stan jer iz provedenih dokaza proizilazi da je predmetni stan njemu dodijeljen ali je ta dodjela stavljena van snage Odlukom Suda udruženog rada a u međuvremenu je i poništen ugovor o korištenju predmetnog stana koji je apelant zaključio, te je stan dodijeljen drugoj osobi koja je stan i otkupila i postala vlasnik.

4. Općinski sud je dalje istakao da apelant traži da mu tužena na ime štete da drugi stan iste površine, spratnosti i starosti zgrade, međutim da bi uspio sa takvim zahtjevom apelant je bio u obavezi dokazati da bi u ponovnoj dodjeli koju je tuženi trebao izvršiti bio u kategoriji lica kome bi pripadao stan kategorije predmetnog stana ali nije ponudio ni jedan dokaz u smislu navedenog a kako to propisuje čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) pa je tužbeni zahtjev neosnovan. U odnosu na alternativno postavljen tužbeni zahtjev (da se isplati novčana protuvrijednost u iznosu od 41.730,00 KM) Općinski sud je istakao da apelantu nije nastupila šteta u iznosu koji potražuje jer on nije vlasnik predmetnog stana obzirom da je odluka kojom mu je stan dodijeljen stavljena van snage i stan je dodijeljen drugom licu. Na kraju je Općinski sud istakao da punomoćnik tuženog ne spori da bi apelantu pripadao stan u kojem je ranije stanovao (ul. Veljka Vlahovića broj 106) međutim apelant u toku postupka nije dokazao vrijednost tog stana niti visinu štete prema vrijednosti tog stana niti je u tom pravcu precizirao tužbeni zahtjev.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari jer je odluka kojom je tuženi predmetni stan po osnovu radnog odnosa 1986 godine dodijelio apelantu poništena pravosnažnom odlukom Suda udruženog rada od 18. januara 1988. godine a da je pravosnažnom presudom prvostepenog suda utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključio apelant 28. maja 1987. godine sa SIZ Banovići te da je tuženi izvršio ponovnu raspodjelu predmetnog stana i isti dodijelio drugom radniku a koju dodjelu apelant nije osporavao u upravnom postupku kod tuženog. Obzirom da apelant zahtjeva dodjelu novog stana ili isplatu naknade štete, Kantonalni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da je prestalo pravo apelanta na predmetnom stanu (poništen akt o dodjeli predmetnog stana i stan dodijeljen A.B) i da apelant nema aktivnu legitimaciju za naknadu štete od tuženog. Kantonalni sud je također istakao da je nakon odluke Suda udruženog rada o poništenju odluke o dodjeli predmetnog stana, tuženi vršio još četiri raspodjele stanova te je apelant po tim raspodjelama morao tražiti zaštitu svojih prava kao učesnik raspodjele stana i morao podnijet zahtjev za povrat stana u kojem je ranije stanovao (prije dodjele predmetnog stana) da ne bi izgubio stanarsko pravo pa obzirom da nije tako postupio irelevantni su žalbeni navodi da je ostao bez ijednog stana.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-000622 od 14. maja 2009. godine, reviziju odbio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud za svoju odluku dao razloge koji su jasni potpuni i obrazloženi i na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju utemeljeni. Apelant je svoj tužbeni zahtjev postavio kao stvarno pravni navodeći da je predmetni stan njegovo vlasništvo i da je tuženi neovlašteno raspolagao, prodao ga drugom te traži ostvarenje svojih vlasničkih prava (povrat individualno određene stvari, dodjelu odgovarajućeg stana ili u nemogućnosti isplatu protuvrijednosti). Iz činjeničnog utvrđenja, kako je dalje naveo Vrhovni sud, proizilazi da je apelant izgubio pravni osnov za useljenje u predmetni stan i sticanje stanarskog prava. Naime rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju predmetnog stana poništeni su pravosnažnim odlukama nadležnih sudova. Obzirom da je vezan činjeničnim utvrđenjem nižestepenih sudova a iz kojeg proizilazi da apelant nije vlasnik predmetnog stana, da nije nosilac stanarskog prava niti posjednik niti je stekao pravo na otkup u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo tj, nije ni pretpostavljeni vlasnik, Vrhovni sud je zaključio da nema pogrešne primjene materijalnog prava tj člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima a kako to apelant pogrešno tvrdi.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opširno iznio hronologiju događanja vezano za raspodjelu predmetnog stana navodeći da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da predmetni stan koji je tretiran kao napuštena imovina nije ni mogao biti predmet raspodjele niti je mogao biti dodijeljen A.B. jer je već imala jednosoban stan i dobila kredit za izgradnju kuće. Također smatra da je nemoguće da ostane i bez stana i bez naknade. Naveo je da 2000. godine nije znao da se predmetni stan dodjeljuje drugoj osobi niti je mogao voditi upravni postupak protiv takve odluke jer za nju nije ni znao. Na kraju je apelant istakao da mu je stan morao biti vraćen, da je imao pravo da ga i otkupi a sve mu je to uskraćeno te je predložio da se osporene odluke ukinu i da se predmetni stan kao napuštena imovina njemu preda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2289/09 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio