Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/09 (J. R.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2304/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2304/09, rješavajući apelaciju Jadranka Račića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranka Račića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Kžž-09-000 014 od 14. maja 2009. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 011112 08 KžK od 24. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jadranko Račić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke kojeg zastupa Božidar Bojanić advokat iz Banja Luke, podnio je 16. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-09-000 014 od 14. maja 2009. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 011112 08 KžK od 24. februara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-K-0 11112 07 K od 4. marta 2008. godine apelant je oslobođen od optužbe da je u vrijeme i na način pobliže opisan u dispozitivu presude kao službeno lice primio poklon da u okviru svog ovlaštenja ne izvrši radnju koju bi morao izvršiti čime bi počinio krivično djelo primanja mita iz člana 351. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službene novine RS», broj 49/03, u daljnjem tekstu: KZ RS).

3. Odlučujući o žalbi Okružnog tužilaštva Banja Luka, Okružni sud je rješenjem broj Kž-

11112/08 od 22. decembra 2008. godine, ukinuo prvostepenu presudu te zakazao održavanje pretresa pred tim sudom za 24. februara 2009. godine.

4. Okružni sud je presudom broj 71 0 K 011112 08 KžK od 24. februara 2009. godine koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-09-000 014 od 14. maja 2009. godine apelanta oglasio krivim što je vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude kao službeno lice primio poklon da u okviru svog ovlaštenja ne izvrši radnju koju bi morao izvršiti čime je počinio krivično djelo primanja mita iz člana 351. stav 1. KZ RS pa je primjenom navedenog zakonskog propisa i čl. 38. i 39. stav 1. točka 4. KZ RSosuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant 24. augusta 2006. godine postupao u svojstvu službenog lica i da je obavljao poslove i zadatke policajca za bezbjednost saobraćaja na dionici puta Prijedorska petlja-Klašnice i da nakon uočenog prekršaja od strane M.R. nije postupio profesionalno i po pravilu službe. Naime, kako je dalje utvrdio sud, apelant nije naplatio mandatnu kaznu niti je uzeo podatke za podnošenje prekršajne prijave već je primio dar-novčanicu od 50,00 KM na ime prekršaja bez izdavanja potvrde te je novac zadržao za sebe i dogovorio sa M.R. popravku radijatora u svom stanu. Okružni sud je dalje istakao da u ocjeni dokaza prihvata u cijelosti iskaz svjedoka M.R. koji je dao 2. aprila 2007. godine u Jedinici za posebne istrage a ne prihvata njegov iskaz u dijelu razlike koji je dao pred pretresnim vijećem iz razloga što privi iskaz navedenog svjedoka potvrđuje iskaz svjedoka Ž.J. koji radi zajedno sa M.R i koji je po nagovoru M.R. išao u apelantov stan da «snimi stanje u vezi popravke grijanja».

6. Također je uvidom u blok-radnu bilježnicu apelanta utvrđeno da je prilikom kontrole i zaustavljanja automobila kojim je upravljao svjedok M.R. napisan broj mobitela svjedoka M.R. sa naznakom «za radijator». Ove okolnosti, kako je dalje naveo sud, dovode do nesumnjivog zaključka da je apelant sa svjedokom M.R. tada dogovarao popravak radijatora u svom stanu kao protiv uslugu za počinjeni prekršaj. Stoga, sud nije prihvatio dio iskaza svjedoka M.R. datog pretresnom vijeću u dijelu kojim tvrdi da apelantu nije dao na dar da ga ne kazni 50,00 KM jer ga cijeni kao pokušaj da pomogne apelantu jer nije imao motiva ni da apelanta lažno optuži prilikom davanja prvog iskaza u Jedinici za posebne istrage. Okružni sud nije prihvatio iskaz apelanta koji tvrdi da je svjedok M.R. prekoračio brzinu i prošao kroz crveno svjetlo ali da mu kaznu nije izrekao jer mu je bila nejasna primjena novog Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima. Naime, apelant u svoj radni blok nije upisao počinjeni prekršaj niti je konstatovao da nije kaznio M.R. te ova okolnost upravo ukazuje da je u razgovoru primio novčanicu kao dar i prekršaj nije konstatovao u radni blok. U pogledu vinosti sud je našao da je apelant postupao sa direktnim umišljajem jer je kao policajac u potpunosti bio svjestan svojih radnji, da je bio dužan postupati profesionalno, naplatiti novčanu kaznu ili podnijeti prekršajnu prijavu a ne to ne uraditi a za to primiti dar od 50,00 KM i ugovarati popravku radijatora kao korist za sebe. Prilikom odmjeravanja kazne sud je primijenio odredbe o ublažavanju i izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca smatrajući da je srazmjerna težini učinjenog djela i da će se ovako odmjerenom kaznom ostvariti cilj svrhe kažnjavanja i postići posebna i opšta prevencija kažnjavanja.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Pogrešno žalba smatra da je Okružni sud trebao održati glavnu raspravu obzirom da se pred drugostepenim sudom održava pretres u smislu člana 323. Zakona o krivičnom postupku a koji je jedna od faza žalbenog postupka ali koji se vodi po pravilima glavnog pretresa. U vezi primjedbe apelanta o neoptuživanju svjedoka M.R. za davanje mita Vrhovni sud je istakao da sud cijeni osnovanost optužbe prema konkretnom počiniocu i postupak koji se prema njemu vodi a ne prema onim licima koji su prema stavu odbrane mogući počinioci. U sistemu važećeg krivičnog postupka sama uloga suda je redukovana a gonjenje počinilaca je u nadležnosti tužilaštva. Iskaz svjedoka M.R. pravilno je cijenjen u potpunosti sa ostalim prihvaćenim dokazima a koji potvrđuju činjenično stanje i na osnovu kojih su izvedeni sasvim pouzdani zaključci da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj ocjeni dokaza. Apelant smatra da je Osnovni sud pravilno utvrdio sve bitne činjenice i pravilno donio oslobađajuću presudu. Okružni sud na neobjašnjiv način uzima kao istinit dokaz-izjavu svjedoka M.R. datu pred policijom a ne daje razloga zašto zanemaruje njegov iskaz dat pred sudom koji je dat «pod zakonskom obavezom da je dužan govoriti istinu i da za neistinu može krivično odgovarati». Apelant je istakao da drugih dokaza u korist optužnice nije ni bilo i da su svi izvedeni dokazi bili u njegovu korist.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

13. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih u toku postupka pred Osnovnim sudom, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao svjedoke M.R, Ž.LJ. i R.M, saslušao apelanta u svojstvu svjedoka te izvršio uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Sve izvedene dokaze u smislu člana 323. Zakona o krivičnom postupku, prihvatio je i Okružni sud na šta tužilac i apelant nisu imali primjedbe a nisu imali ni prijedloge za izvođenje drugih dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu presude počinio krivično djelo primanja mita iz člana 351. stav

1. KZ RS. Za naprijed navedeno utvrđenje, kao i za pitanje pravne kvalifikacije predmetnog krivičnog djela, sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu primanja mita. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaz svjedoka M.R. koji je dao u Jedinici za posebne istrage a ne njegov iskaz koji je dao pred pretresnim vijećem i koji se u dijelu razlikuje od prvobitno datog iskaza. Naime, sud je pojasnio da je prvobitno dat iskaz svjedoka M.R, koji je detaljno opisao predmetni događaj te kako je apelantu dao 50,00 KM da ga ne kazni i sa njim dogovorio popravku radijatora u njegovom stanu, potvrđen iskazom svjedoka Ž.LJ. kao i iskazom svjedoka R.M. te uvidom u radnu bilježnicu apelanta iz koje je utvrđeno da je apelant prilikom zaustavljanja vozila svjedoka M.R. upisao broj mobitela svjedoka M.R. sa naznakom «za radijator». Također, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio dio iskaza svjedoka M.R. datog na pretresnom vijeću jer ga je cijenio kao pokušaj da pomogne apelantu obzirom da nije imao motiv da ga lažno optuži ni prilikom davanja prvog iskaza. Sud je također obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane ocjenjujući ih kao subjektivne i date u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta i zašto nije prihvati navode apelanta da mandatnu kaznu nije izrekao svjedoku M.R. jer su mu bile nejasne odredbe novog zakona. Naime kako je obrazložio sud apelant u svoj radni blok nije upisao počinjeni prekršaj niti je konstatovao da nije kaznio svjedoka M.R. a koje okolnosti upravo ukazuje da je primio novčani dar. Ovakve zaključke Okružnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud ocijenivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i da pravna kvalifikacija krivičnog djela odgovara utvrđenom činjeničnom stanju odnosno da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakvo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/09 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio