Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2315/09 (I. B.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2315/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2315/09, rješavajući apelaciju Izeta Bidževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Bidževića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

08-000748 od 26. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07 000 382 od 22. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izet Bidžević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Breze, koga zastupa Razija Huseinagić, podnio je 17. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-

000748 od 26. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-07 000 382 od 22. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-P-07 000 382 od 22. februara 2008. godine obavezana je tužena Gimnazija „Muhsin Rizvić“ iz Breze (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati ukupan iznos od 1.636,19 KM i to: na ime razlike u plaći za rad po više nastavnih predmeta 612,00 KM, kao i na ime naknade toplog obroka 393,46 KM i na ime naknade regresa iznos od 632,73 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. maja 2007. godine pa do isplate, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 354,42 KM, sve u roku od 15 dana. Istom presudom apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu razlike u plaći za rad u više smjena i prekovremeni rad u cjelosti, te sa zahtjevom za naknadu plaća za rad po više programa preko dosuđenog iznosa i zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na glavnoj raspravi izvršio uvid u brojne materijalne dokaze navedene u obrazloženju te da je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke te da je vještak dao odgovore na primjedbe tužene u pogledu njegovog nalaza. Općinski sud je utvrdio da je medu stankama nesporno da je apelant zaposlenik tužene i da mu je tužena isplaćivala plaću u skladu sa zaključcima Vlade Zeničko-dobojskog kantona, a na osnovu Ugovora o radu zaključenog između apelanta i tužene na neodređeno vrijeme sa punim radnim vremenom, 40 sati sedmično, na poslovima nastavnika fizike..Vezano za postavljeni tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant potraživao isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, sud je istakao da je izvedenim dokazima utvrdio da je tužena apelantu isplaćivala naknadu za prekovremeni rad. Istaknuto je da je prema nalazu vještaka po ovom osnovu apelantu za utuženi period trebalo isplatiti iznos od 20.571,09 KM (što čini osnovnu plaću uvećanu za prekovremeni rad i uvećanje za minuli rad) a da je tužena apelantu isplatila 20.819,00 KM što je više u odnosu na plaće predviđene Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja uvećane za minuli rad i dodatak za prekovremeni rad. S obzirom na navedeno sud je u ovom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev. Nadalje vezano za zahtjev za za naknadu razlike plaća za rad u više smjena. Sud je naveo da tužena nije isplaćivala ovaj dodatak apelantu ali da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant ugovorio rad u smjenama ali da nije istovremeno radio u dvije smjene zbog čega je i ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbijen. Kako je Općinski sud utvrdio, tužena apelantu nije isplaćivala naknadu za rad po više programa. Navedeno je da je apelant obavljao rad kao profesor fizike u razredima I-IV međutim sud je cijenio da se rad u četiri razreda u okviru jednog nastavnog predmeta ne može smatrati radom po više nastavnih programa. Naime, prema odredbi člana 30. stav 1. Zakona o srednjoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona". broj: 12/02 ) nastavni plan i program se donosi za svaku vrstu škole, grupu predmeta i predmet. Navedeno proizilazi i iz izvoda iz nastavnog plana i programa u kojem je navedeno da nastavni program obuhvata pojedine predmete koji su razvrstani u tri različita područja. S druge strane Općinski sud je zaključio da je apelant radio po dva nastavna programa u periodu od 6. septembra 2004. godine do kraja prvog polugodišta, odnosno do januara 2005. godine kada je radio i na poslovima nastavnika matematike. Prema nalazu vještaka naknada za otežane uslove zbog rada u više nastavnih programa u tom periodu, za četiri mjeseca iznosi 612,00 KM (153x4) pa je sud taj iznos i dosudio apelantu a odbio ga sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa po ovom osnovu. Sud je također usvojio zahtjev apelanta za isplatu razlike naknade toplog obroka i regresa koji je postavljen u skladu sa nalazom vještaka, zaključivši da su ostali prigovori tužene i umješača na strani tužene-Vlade Zeničko-Dobojskog kantona neosnovani. Sud je zatim citirao sadržaj relevantnih odredbi materijalnog prava vezanih za način utvrđivanja plaće. U pogledu isplate plaće, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 68. Zakona o radu kojom je propisano da se plaća zaposlenika utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Osim toga, Općinski sud se pozvao i na odredbe člana 37. stav 1. tač. 2, 3. i 12. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da zaposlenik u srednjoj školi ima pravo na povećanu osnovnu plaću po osnovu otežanih uslova rada koji su regulisani opštim aktom škole u slučajevima rada u dvije smjene u istom danu najmanje 5%, rada sa više nastavnih programa od 5% do 30% na osnovnu plaću, prekovremeni rad najmanje 50 % na osnovnu plaću. Općinski sud se takođe pozvao na odredbe člana 97. stav 3. Kolektivnog ugovora, kojim su se ugovorne strane usaglasile, da u slučaju promjene okolnosti koje nisu postojale niti bile poznate u trenutku zaključenja kolektivnog ugovora, zbog kojih se odredbe kolektivnog ugovora ne bi mogle primijeniti ili bi njihova primjena bila znatno otežana, neće jednostrano raskinuti ili prekršiti odredbe ugovora, nego će drugoj strani predložiti izmjene ili dopune. Općinski sud je takođe utvrdio da je neosnovan prigovor da je nastupila zastarjelost samog prava iz kojeg proističu povremena potraživanja. Naime, prema odredbi člana 373. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), samo pravo iz kojeg potiču povremena potraživanja zastarjeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, a među samim strankama je, po mišljenju Općinskog suda, nesporno da je tužena apelantu isplaćivala plaću, naknadu za prehranu i naknadu regresa.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000748 od 26. maja 2009. godine, koju je apelant primio 8. juna 2009. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da mu tužena na ime neisplaćenih naknada plaće po članu 37. Kolektivnog ugovora, odnosno za rad u smjenama, više nastavnih programa i prekovremeni rad za period 1. maja 2004. godine do 31. decembra 2006. godine isplati iznos od 5.320,94 KM. Navedeno je da Kantonalni sud smatra, suprotno žalbenim navodima, da je prvostepeni sud pravilno protumačio odredbu člana 30. stav 1. Zakona o srednjoj školi, kada je zaključio da apelant, koji je radio kao profesor fizike u razredima od I do IV, nije obavljao rad po više nastavnih programa, pa da mu zbog toga po tom osnovu ne pripada odgovarajuća naknada po Kolektivnom ugovoru. Kantonalni sud je utvrdio da su tačni navodi žalbe da je presudom Općinskog suda broj: P.1190/04 od 16. decembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj: Gž.687/06 od 7. decembra 2006. godine, zaposlenicima JU Gimnazija Visoko koji su predavali u razredima od I-IV, dosuđena naknada za rad u više nastavnih programa. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, stanovišta da u tim odlukama nije izražen pravni stav u vezi prava na rad u više nastavnih programa, obzirom da presuda Općinskog suda u Zenici broj: P.1190/04 od 16. decembra 2005. godine nije pobijana žalbom u dijelu koji se odnosio na naknadu za rad u više nastavnih programa, pa je ni drugostepeni sud u tom djelu nije ispitivao. Navedeno je da je o tome zašto je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu naknade za prekovremeni rad u iznosu od 1.555,38 KM, prvostepeni sud dao jasne i dovoljne razloge koje prihvata i Kantonalni sud. Naime, vještak u svom nalazu, na koji nalaz apelant nije imao nikakvih primjedbi, je utvrdio da je tužena apelantu u spornom periodu isplatila ukupno 20.819,00 KM, a od toga po osnovu osnovne plaće po Kolektivnom ugovoru 17.413,50 KM, po osnovu prekovremenog rada 1.555,38 KM i po osnovu minulog rada 1.602,21 KM. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanta za prekovremeni rad neosnovan, budući da je tužena tu naknadu apelantu u cijelosti isplatila. Također, Kantonalni sud je utvrdio da ne stoje navodi žalbe da je zahtjev apelanta za isplatu naknade za rad u smjenama odbijen iz razloga što je apelant ugovorio rad u smjenama. Apelant je sa tim dijelom zahtjeva odbijen zato što je utvrđeno da nije istovremeno radio u dvije smjene, a imajući u vidu odredbu člana 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH („Službene novine FBiH", broj 51/00), kojom je regulisano da zaposlenik u srednjoj školi ima pravo na uvećanu osnovu plaću po osnovu otežanih uslova rada koji su regulirani općim aktom škole, pored ostalog, i u slučaju rada u dvije smjene u istom danu. Kako ni ostalim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane prvostepene presude, te kako ne postoje razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, na osnovu odredbe člana

226. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH", broj 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), odlučeno je kao u izreci.

5. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kako je naveo apelant, donošenjem osporenih presuda redovni sudovi su proizvoljno protumačili odredbu član 30. stav l Zakona o srednjoj školi, kojom se utvrđuje da se nastavni plan i program donosi za svaku vrstu škole, grupu predmeta i predmet, što znači da je apelant morao praviti 4 nastavna programa za 4 razreda srednje škole. Apelantu smatra da mu je, osim prava na pravično suđenje, povrijeđeno i pravo na imovinu, jer se radi o potraživanju iz osnova radnog odnosa, odnosno o plaćama i drugim naknadama, kao nečem što je apelant zaradio i što mu je priznato Kolektivnim ugovorom, tako da ne treba snositi negativne posljedice neusklađivanja Pravilnika o radu škole i drugih općih akata škole sa Kolektivnim ugovorom. Apelant takođe smatra da u odnosu na njega postoji diskriminacija, jer su u drugim postupcima po tužbama zaposlenika srednjih škola Općinski i Kantonalni sud dosuđivao naknadu za rad po više nastavnih programa. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presudu Kantonalnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje odnosno da donese odluku u skladu sa navodima iz ove apelacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu, Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja i Zakona o srednjoj školi Zeničko-dobojskog kantona, pri čemu su razmotrili i navode apelanta vezane za presude istih sudova donesene u predmetima koji su pokretali slična pitanja te dali razloge zašto ti navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, odnosno da je apelant drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2315/09 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio