Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2326/09 (D. M.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Zastara
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2326/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2326/09, rješavajući apelaciju Darko Mitrečić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Mitrečića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000511 od 28. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž. 3162/05 od 23.
novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P- 208/02 od 20. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Mitrečić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Marije Bistrice, koga zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 16. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 070-0-Rev-08-000511 od 28. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž. 3162/05 od 23. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u Sarajevu, broj P-208/02 od 20. juna 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-208/02 od 20. juna 2005. godine, donesenoj po tužbi apelanta protiv tuženog „TRIGLAV BH OSIGURANJE“ DD SARAJEVO (u daljnjem tekstu: tuženi), apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbom od 8. februara 2002. godine putem punomoćnika predložio da Općinski sud donese presudu kojom će obavezati tuženog da mu isplati na ime materijalne štete iznos od 8.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. augusta 1996. godine, pa do isplate a na ime nematerijalne štete iznos od 21.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate, kao i da mu je dužan isplaćivati 150,00 KM mjesečno počev od dana zaključenja glavne rasprave, najkasnije do desetog u mjesecu sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja i uz naknadu troškova postupka. Kako je naveo Općinski sud, medu parničnim strankama nije sporno da se 25. augusta 1996. godine u mjestu Ključ dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je na kombi vozilu apelanta marke "Mercedes" nastala šteta i apelant pretrpio tjelesne povrede, a nezgodu je izazvao Džefić Džemail iz Ključa sa vozilom marke VW Golf LX vlasnika Šefik Domazeta, čije vozilo je bilo osigurano kod osiguranja "Concordija" Hanower i isto imalo granično osiguranje od automobilske odgovornosti kod tuženog. Takođe je utvrđeno da je vozač vozila osiguranika Džafić Džemail pravosnažnom presudom Općinskog suda Ključ pod br. K-64/96 od 30. septembra 1997. godine, a koja je pravosnažna sa danom 11. oktobra 1997. godine oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja. Takođe je utvrđeno da je pravni prednik tužene BH Osiguranje Filijala Bihać povodom odštetnog zahtjeva apelanta od 15. jula 1998. godine odgovorio punomoćniku apelanta tadašnjem advokatu Pintariću iz Zagreba, 23. decembra 1998. godine. djelimično priznavajući odštetni zahtjev. Apelant je povodom istog zahtjeva istakao da je tuženi odnosno pravni prednik tim aktom prekinuo zastaru odnosno priznao njegovo potraživanje. Rješavajući prvenstveno o istaknutom prigovoru zastare potraživanja koji je istaknut od strane zastupnika tuženog, sud je utvrdio da je isti osnovan. Naime, pravosnažnom presudom Općinskog suda Ključ kojom je osiguranik Džafić Džemail oglašen krivim su prestali razlozi koji su uzrokovali prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, te zastarijevanje počinje ponovno teči, a u skladu sa članom 392. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO-a). Naime, članom 387. ZOO-a je određeno da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, tako da je isto navedenim djelimičnim priznanjem tuženog prekinuto i rokovi za zastarijevanje su počeli teći iznova od momenta priznanja tj. 23. decembra 1998. godine. Međutim, imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 08. februara 2002. godine, navedeno je da je u smislu člana 380. ZOO nastupila zastarjelost potraživanja jer je predviđeno da potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, tako da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja protekom zakonskog roka od tri godine od pravomoćnosti krivične presude u kojem roku je apelant mogao potraživati naknadu štete. Navedeno je da je Općinski sud utvrdio da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja od strane tuženog, to zbog navedenog nije posebno cijenio ostale provedene dokaze odnosno nije se upuštao u osnovanost osnova i visine tužbenog zahtjeva.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž. 3162/05 od 23. novembra 2007. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja, da je do podnošenja tužbe protekao rok od tri godine od pravomoćnosti krivične presude u kojem roku je apelant mogao potraživati naknadu štete. Navedeno je da je tužba podnesena 8. februara 2002.godine, da je nastupila zastara potraživanja jer nakon što je prekinuto zastarijevanje vođenjem krivičnog postupka i djelimičnim priznanjem duga, rokovi su počeli teći iznova. Razlozi koje je prvostepeni sud naveo kroz obrazloženje presude su, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilni jer je rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete prema odgovornom licu, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, propisan odredbom člana 377. ZOO po kojoj odredbi zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Za vrijeme trajanja krivičnog postupka rok za zastarjelost potraživanja se prekida (član 388. ZOO-a), a poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova (član 392. ZOO-a). U konkretnom slučaju, kako je naveo Kantonalni sud, za štetu koja je predmet tužbenog zahtjeva dokazano je da je nastala kao posljedica krivičnog djela budući da je krivični postupak protiv osiguranika tuženog, radi krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja uslijed omamljenosti, završen osuđujućom presudom zbog čega se u pogledu dužine zastarnog roka primjenjuje odredba člana 377.ZOO. Kako je naveo Kantonalni sud, Presuda Općinskog suda Ključ broj K.64/96 od 30. septembra 1997. godine, pravosnažna je sa danom 11. oktobra1997.godine, i s obzirom da je došlo do prekida postupka zastarijevanje, rok je počeo teći iznova sa ovim danom. S obzirom na činjenicu da je tuženi dijelom priznao dug zastairjevanje je takođe takvom radnjom tuženog prekinuto i ono takođe u dijelu priznatog duga počinje teći iznova. Ostali navodi žalbe, po ocjeni Kantonalnog suda zbog razloga ranije navedenih su bez značaja pa ih Kantonalni sud nije ni cijenio.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000511 od 28. aprila 2009. godine, koju je apelant primio 18. maja 2009. godine, revizija apelanta je odbijena. Suprotno tvrdnjama revizije, drugostepeni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, rješavajući o žalbi apelanta u smislu odredbi člana
231. ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud ocjenjujući osnovanost prigovora zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, pa u pogledu ovih dao jasne i potpune razloge koji su ga opredijelili na odluku o usvajanju ovoga prigovora primjenom označenih pravila materijalnog prava. Navedeno je, kako je naveo Vrhovni sud, omogućilo drugostepenom sudu da provjeri njihovu opravdanost, što je ovaj i učinio pobijanom drugostepenom presudom, na način da je ocijenio sve navode koji su od odlučnog značaja, što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude. Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, uz dodatne razloge suda koji se navode u presudi Vrhovnog suda, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava na koje se i pozvao u obrazloženju pobijane presude. Dosljedno navedenom Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizijski navodi apelanta da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbi člana 209. ZPP,. Kako je zaključio Vrhovni sud, u pogledu cjelokupnog zahtjeva apelanta valja naglasiti da su nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o navedenom prigovoru se pogrešno pozvali na odredbe člana 377. ZOO sagledavajući iz ovog osnova postojanje zastarjelosti zahtjeva tužitelja za naknadu štete. Navedeno stoga što je ovom odredbom zakon predvidio mogućnost izvanredno duljeg vremena zastare, preko općeg apsolutnog roka iz člana 371. ZOO kao i roka iz člana 376. stav 1. ZOO samo za slučaj kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti. Ukoliko se radi o krivičnom djelu za koje je predviđen kraći ili isti rok zastarjelosti krivičnog gonjenja od roka zastare zahtjeva za naknadu štete ne postoji mogućnost primjene navedenih odredbi, u kom slučaju predstoji primjena općih pravila materijalnog prava o zastarjelosti potraživanja naknade štete. Kako je osiguranik tuženog, za čije štetne radnje i posljedice odgovara tuženi, oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja usljed omamljenosti iz člana 182. stav 1. KZ R BiH, za izvršenje kog krivičnog djela je propisana kazna zatvora do tri godine, a rok zastarjelosti krivičnog gonjenja u trajanju od tri godine, dakle isti rok, ne i duži, kao i za zastaru potraživanja naknade prouzrokovane štete sadržan u odredbama člana 376. stav 1. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da je isključena mogućnost primjene izvanredno duljeg vremena zastare iz člana 377. ZOO. Sagledavajući da je apelant u ovoj pravnoj stvari istakao tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete nastale na vozilu sporne prilike u pogledu kog zahtjeva je prednik tuženog istu priznao navedenom obavijesti od dana 23. decembra 1998. godine ima se prihvatiti da je za ovaj vid štete, ali ne i za ostale proizašle iz istog događaja, navedenim danom prekinuta zastara u smislu odredbi člana 387. ZOO, od kog dana zastarijevanje počinje ponovo teći, pa kako je tek tužbom podnešenom 8. februara 2002. godine istaknut zahtjev za njenu isplatu, dakle po proteku roka od tri godine iz člana 376. stav 1. ZOO zahtjev apelanta iz ovog osnova se, kako je zaključio Vrhovni sud, pokazuje zastarjelim. Slijedom izloženog neosnovano apelant nalazi postojanje revizijskog razloga u vidu pogrešne primjene materijalnog prava u pobijanoj presudi u tvrdnjama da je radi razjašnjenja istaknutog prigovora zastarjelosti trebalo primijeniti duži rok zastarjelosti naknade štete sadržan u odredbama člana 377. ZOO, gdje su nižestepeni sudovi prihvatili da djelimično priznanje samo dijela tužbenog zahtjeva eliminiše primjenu pravila sadržanim u navedenim odredbama prema kojima da se ovaj rok ima računati u trajanju od šest godina počev od dana pravomoćnosti krivične presude. Dosljedno navedenom, Vrhovni sud je reviziju odbio na osnovu člana 248. ZPP.
6. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Apelant smatra da je sud pogrešno ocijenio institut zastare kad se radi o vanugovornoj šteti koja potječe iz krivičnog djela. U tom slučaju, po mišljenju apelanta, važe duži rokovi i to praktično u visini dvostruke predviđene kazne, jer ZKP FBiH predviđa takav rok za zastaru gonjenja. Iz tih razloga, kako smatra apelant, navedene presude nisu u skladu sa principom pravičnog suđenja i pravom na uživanje odnosno restituciju imovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, pri čemu je Vrhovni sud razmotrio i navode apelanta vezane za tvrdnje da je u konkretnom slučaju shodno članu 377. ZOO trebalo primijeniti duži rok zastare navodeći da je za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja usljed omamljenosti iz člana 182. stav 1. KZ R BiH propisana kazna zatvora do tri godine, a rok zastarjelosti krivičnog gonjenja u trajanju od tri godine, zbog čega je, s obzirom na utvrđenja da je taj rok protekao i odbio reviziju apelanta kao neosnovanu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović