Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2332/09 (D. V.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2332/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2332/09, rješavajući apelaciju Dragana Vasić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Vasića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-38/08 od 1. juna 2009. godine, Gž-28/07 od 29. juna 2008. godine i P-148/05 od 26. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Vasić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mrkonjić Grada, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke podnio je 16. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-38/08 od 1. juna 2009. godine, Gž-28/07 od 29. juna 2008. godine i P-
148/05 od 26. decembra 2006. godine.
2. Presudom Suda BiH, broj P-148/05 od 26. decembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje rješenja Obavještajno - sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-5778/1 od 29. decembra 2004. godine i broj 07 - 1462 od 15. februara 2005. godine, obavezivanje tužene da apelanta vrati na njegovo ranije radno mjesto ili u skladu sa njegovim stručnim sposobnostima, te da mu isplati iznos od 13.440,00 KM sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Sud BiH utvrdio da su u ovom predmetu sporne sljedeće pravno relevantne činjenice: da li su rješenja tužene, čije je poništenje predmet tužbenog zahtjeva, donesena u skladu sa važećim materijalno-pravnim propisima, ili su njima povrijeđena određena prava koja pripadaju apelantu po osnovu radnog odnosa, te da li je tužena dužna uspostaviti apelantu radno - pravni status i isplatiti mu na ime dospjelih plaća ukupan iznos od 13.440,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Neprihvatljiva je, po ocjeni Suda BiH, tvrdnja punomoćnika apelanta da je rješenje, na osnovu kojeg mu je prestao radni odnos, nezakonito zbog toga što tužena nije pokušala iznaći alternativno rješenje za apelantovo zapošljavanje nakon ukidanja organizacione jedinice u kojoj je radio te njegovog radnog mjesta, zatim što je zanemarila njegove ostvarene rezultate rada, socijalne i materijalne prilike, te što nije poštovala otkazni rok od 30 dana. Prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica spora, Sud BiH je utvrdio da je, na osnovu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tužene, prestao da postoji Podcentar Mrkonjić Grad kao unutrašnja Organizaciona jedinica tužene, čiji je apelant bio zaposlenik. U važećoj sistematizaciji više ne postoji ni radno mjesto ni organizaciona jedinica u kojoj je apelant radio do reorganizacije tužene, pa mu je radni odnos prestao zbog viška radne snage. Tužena je smanjila broj radnih mjesta za koja je propisana SSS pa je iz bivših entitetskih službi u radni odnos preuzela 172 uposlenika, dok je višak istih bio 239, među kojima je i apelant. Navedeno je da je u slučaju ukidanja radnih mjesta autonomno pravo organa uprave da ocijeni kojem će mjerilu dati prednost prilikom odlučivanja koje će od uposlenika, koji ispunjavaju uslove, rasporediti na radna mjesta, a koje će ostaviti neraspoređene. Ne postoji zakonski osnov za obavezu tužene, kao specifične ustanove, da apelantu pokuša naći odgovarajuće zaposlenje u srodnim službama, institucijama i organima države. Zato je, po ocjeni Suda BiH, neosnovan izraženi stav apelanta da je tužena, donoseći rješenje o prestanku radnog odnosa, povrijedila odredbe članova 73, 75 i 77 Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Kako je naveo sud neprihvatljiv je i drugi apelantov zaključak da je pobijano rješenje suprotno odredbi člana 14. Evropske konvencije za zaštitu Ijudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je apelantu radni odnos prestao zbog viška radne snage, a ne na osnovu nacionalne, vjerske ili druge odrednice kako je neopravdano ukazao u toku postupka. Ni u tužbi ni u toku provedenog parničnog postupka apelant nije ukazao konkretnim činjenicama da je tužena prilikom donošenja pobijanog rješenja zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji bitni elemenat na osnovu kojeg bi bila dužna zadržati apelanta u radnom odnosu među 172 primljena uposlenika sa SSS. Prema tome donošenjem pobijanih rješenja, kako je zaključio Sud BiH, tužena nije povrijedila odredbe članova 73, 75. i 77. Zakona o radu u institucijama BiH niti, odredbe članova 11, 37, 44, stav 1, tačka a), 99, stav 1. i 101. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o OSA) i odredbu člana 14. Evropske konvencije, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje ovih odluka Sud BiH ocijenio neosnovanim.
4. Presudom Sud BiH broj Gž-28/07 od 29. juna 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Navedeno je da je cijeneći zakonitost pobijane presude, drugostepeno vijeće ocijenilo da je ta presuda pravilna i zakonita, jer je prvostepeno vijeće postupilo u skladu sa odgovarajućim materijalnim propisima, pa i onim na koje apelant u žalbi ukazuje. Naime, polazeći od pravno relevantnih činjenica utvrđenih u prvostepenoj presudi, za koje opravdano smatra da su pravilno i potpuno utvrdene, a iz kojih, i po ocjeni drugostepenog vijeća, proizilazi da je apelantu zakonito prestao radni odnos kod tužene i to zbog toga što je prilikom reorganizacije koja je provedena u skladu sa Zakonom o OSA, došlo do ukidanja radnog mjesta na kojem je apelant radio, a zbog specifične nadležnosti i ekonomskih prilika u kojim je izvršena reorganizacija, tužena nije bila obavezna niti u mogućnosti da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto, a niti da ga obrazuje ili osposobi za rad na drugim poslovima, što je u prvostepenoj presudi detaljno navedeno pozivanjem na odgovarajuće zakonske odredbe i Pravilnik tužene. Kako je drugostepeno vijeće Suda BiH utvrdilo, u članu 37. stav 3. Zakonom o OSA propisana je obaveza da struktura zaposlenih generalno odražava nacionalnu strukturu stanovništva BiH prema posljednjem popisu stanovništva, a apelantu je omogućeno da učestvuje u popunjavanju slobodnih radnih mjesta prema kriterijima sigurnosne provjere. Apelant u prvostepenom postupku, po ocjeni Suda BiH, nije dokazao da je kod donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa diskriminisan zbog svoje nacionalnosti, jer to, prema pravilnom zaključku prvostepenog vijeća, ne proizilazi iz provedenih dokaza, a naročito ne iz rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta od 29. decembra 2004. godine, čija je ocjena zakonitosti i bila predmet tužbenog zahtjeva, pa pozivanje apelanta na dio sadržaja odgovora na tužbu tužene od 26. juna 2006. godine nije odlučno za rješenje ovog spora, a, osim toga, ni taj odgovor ne dovodi u sumnju pravilnost utvrdjenih pravno relevantnih činjenica. Također je navedeno da drugostepeno vijećesmatra da je isto pravilno primijenjeno i protumačeno onako kako je to ocijenilo i prvostepeno vijeće. Pozivanje apelanta na povredu odredbi člana 14. Evropske konvencije, drugostepeno vijeće nije uvažilo, jer prema apelantu, po mišljenju Suda BiH, nije učinjena diskriminacija ni po kojem osnovu, pa ni po osnovu njegove nacionalnosti, budući da mu je radni odnos prestao iz drugih razloga (zbog ukidanja radnog mjesta i objektivnog utvrđenja da je višak radne snage), a tokom postupka u prvom i drugom stepenu apelant nije dokazao tačnost svoje tvrdnje. U slučaju ukidanja radnih mjesta i smanjenja broja izvršilaca autonomno je pravo poslodavca da ocijeni kojeg će, između više zaposlenika koji jednako ispunjavaju uslove, rasporediti na novo sistematizovano radno mjesto, a kojima će prestati radni odnos. Ni Zakonom o OSA ni Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hecegovine nisu, kako je utvrdilo drugostepeno vijeće Suda BiH, propisani kriteriji koji bi se primjenjivali u slučaju viška radne snage prilikom odabira između kandidata koji u potpunosti ispunjavaju uslove oglasa. U konkretnom slučaju, po ocjeni Drugostepenog vijeća Suda BiH direktor tužene je, koristeći se svojim diskrecionim pravom, dao prednost kandidatima za koje je smatrao da će najuspješnije obavljati poslove u skladu sa novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta.
5. Presudom Suda BiH broj Rev-38/08 od 1. juna 2009. godine revizija apelanta je odbijena. Prema ocjeni revizijskog vijeća Suda BiH, drugostepeno vijeće je postupalo u svemu u skladu sa materijalnim i procesnim zakonima, kada je osnovano odbilo žalbu apelanta i potvrdilo drugostepenu presudu. Ponovno isticanje u reviziji apelantovih tvrdnji da je apelantu prestao radni odnos zbog nacionalne pripadnosti, te tvrdnje da je time postupljeno suprotno odredbi člana 14. Evropske konvencije, po shvatanju revizijskog vijeća nisu razlozi koje revizijsko vijeće može uvažiti, a koje je isto tako pravilno ocijenilo i osnovano odbilo drugostepeno građansko vijeće u pobijanoj presudi iz tamo iznijetih razloga. Navedeno je da je drugostepeno građansko vijeće pravilno ocijenilo sve izvedene dokaze iz sadržaja svih podnesaka iz ovog predmeta, pa tako i iz sadržaj odgovora na tužbu tužene Kako i da je, pravilno utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizilazi da je nakon obavljenog procesa procjene odnosno provjere tužena na osnovu odredbe člana 60. stav 1. tačka g) Zakona o OSA donijela rješenje broj: 01-5778/1 od 29. decembra 2004. godine, jer je ukinuta organizaciona jedinica Podcentar Mrkonjić Grad, što je rezultiralo ukidanjem radnog mjesta na kojem je apelant radio, a tužena, zbog specifične nadležnosti i ekonomskih prilika u kojima je izvršena reorganizacija, zbog smanjenog broja mjesta bivših entitetskih obavještajnih službi sa SSS preuzima 172 zaposlenika, dok se kao višak zaposlenika, sa istom stručnom spremom, pojavljuje 239 među kojima je bio i apelant. Navedeno je da revizijsko vijeće u cjelosti prihvata utvrđenje drugostepenog vijeća u pobijanoj presudi da apelant, u prvostepenom postupku, nije dokazao da je prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa diskriminisan zbog svoje nacionalne pripadnosti, jer to, kako pravilno zaključuje i drugostepeno građansko vijeće, ne proizilazi iz provedenih dokaza a, naročito ne proizilazi iz rješenja o prestanku radnog odnosa apelant aod 29. decembra 2004. godine, koje je pravilno ocjenjeno od strane prvostepenog parničnog vijeća kao zakonito. S obzirom na iznijete razloge, revizijsko vijeće suda BiH je reviziju ocijenilo neosnovanom, pa ju je odbilo primjenom odredbe člana 215. ZPP pred Sudom BiH, jer je utvrdilo da nepostoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Postavlja se kao logično pitanje, kako navodi apelant, čime se Sud BiH rukovodio kada je zanemario odredbu člana 14. Evropske konvencije i odredbu člana 2. Ustava Bosne i Hercegovine, posebno ako se ima u vidu da tužena nije ni pokušala da apelantu obezbijedi drugo radno mjesto, u nekom od organa ili institucija Bosne i Hercegovine, kako bi udovoljila zakonskim i moralnim obavezama. Apelant navodi „Nesporna je činjenica, da je pravni osnov Podnositelja apelacije utemeljen na odredbama 72.,78.,79.,87. i 88. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, kao i odredbama članova 11., 37., 44. stav 1. tačke a, 99. stav 1. i stava 101.“ Zakona o OSA. te ističe da su proizvoljni zaključci prvostepenog, drugostepenog i revizijskog vijeća Suda BiH da apelantu nije prestao radni odnos zbog učinjene diskriminacije prema njemu, nego zbog ukidanja njegovog radnog mjesta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Sud BiH u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahjevu apelanta da se poništi rješenje tužene i naloži uspostava apelantu radno-pravnog statusa uz isplatu neisplaćenih plaća. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dovoljno jasno i precizno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda ove navedene u ovoj odluci, te podržavajući praksu svoju praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 495/09 od 6. decembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u ovom kontekstu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovan.
11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je zbog nacionalne pripadnosti diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta odnosno okolnost da je osnivanjem OSA BiH i prestankom rada entitetskih obavještajnih službi smanjen broj radnih mjesta za koje je propisana srednja stručna sprema, što je imalo za posljedicu višak zaposlenika između ostalih i apelanta, Ustavni sud smatra da paušalne tvrdnje apelanta da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi, same po sebi, bez dostavljanja konkretnih dokaza očigledno ne predstavljaju povredu ovog apelantovog prava. Ovo osobito imajući u vidu da apelant nije dostavio dokaze koji bi prima facie ukazivali da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, a da iz stanja spisa, upravo suprotno tome, proizilazi da je apelantu omogućeno da kao i ostali uposlenici, shodno odredbama Zakona o OSA, učestvuje u popunjavanju radnih mjesta kod tužene. Stoga, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim..
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović