Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2334/09 (A. B.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Državni službenik
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2334/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2334/09, rješavajući apelaciju Alije Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Bašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

001 232 od 27. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 159 od 6. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-868/04 od 30. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 232 od 27. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 159 od 6. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-868/04 od 30. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-868/04 od 30. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B 126-1-158 od 28. februara 2004. godine, zaključen između apelanta i Republike Srpske, MUP Republike Srpske, CJB Doboj, Policijska stanica Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), zatim da se tužena obaveže da apelanta vrati na posao prema potrebama službe, te njegovim stručnim i radnim sposobnostima, a da se apelant obaveže da tuženoj vrati novčani iznos od 6.000,00 KM koji mu je isplaćen po zaključenom sporazumu. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.274,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tužena zaključili Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B 126-1-158 od 28. februara 2004. godine, prema kojem apelantu prestaje radni odnos kod tužene zaključno sa 29. februarom 2004. godine, uz pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM, isplatu svih dugovanja po osnovu neisplaćenih plaća i drugih ličnih primanja, te uplatu doprinosa najkasnije do 15. marta 2004. godine, a da se apelant potpisivanjem navedenog sporazuma odrekao prava na prigovor i prava na podnošenje tužbe nadležnom sudu za potraživanja po osnovu rada i u vezi sa prestankom radnog odnosa zbog postojećeg viška radnika. Osnovni sud je utvrdio da je apelant potpisao izjavu iz koje proizlazi da dobrovoljno pristaje da mu prestaje radni odnos kod tužene uz isplatu otpremnine. Osnovni sud je naveo da je tužena na osnovu navedenog sporazuma donijela Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 06/2-126-1-158 od 9. marta 2004. godine iz kojeg proizlazi da apelantu radni odnos kod tužene prestaje zaključno sa 29. februarom 2004. godine, protiv kojeg je apelant izjavio prigovor, koji je direktor tužene Rješenjem broj 05/2-127-755 od 18. maja 2004. godine odbacio kao nedopušten budući da se apelant u predmetnom sporazumu odrekao prava na prigovor. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelantu je radni odnos kod tužene prestao na zakonit način – sporazumom poslodavca i radnika shodno odredbama člana 112. stav 1. tačka 2. i člana 127. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03), te odredbama člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/94). Osnovni sud je ukazao na to da apelant u toku postupka nije dokazao da je predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti da je rušljiv u smislu odredbe člana 111. ZOO-a. Naime, Osnovni sud je naveo da predmetni sporazum nije protivan Ustavom utvrđenim načelima državnog uređenja, prinudnim propisima, niti moralu društva, te da apelant nije dokazao da je predmetni sporazum zaključio pod utjecajem mana volje, odnosno da je bio u zabludi. Osnovni sud je zaključio da je apelantu tužena ponudila mogućnost da zaključi sporazum o prestanku radnog odnosa uz isplatu otpremnine od 6.000,00 KM, koja mu je nesporno isplaćena, pa je samim prihvatanjem isplaćene otpremnine apelant izrazio svoju saglasnost da mu radni odnos prestaje. Također, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao činjenicu da je predmetni sporazum potpisao pod bilo kakvom psihičkom i fizičkom prijetnjom, pa je prihvatio da potpiše sporazum smatrajući to najpovoljnijim rješenjem za sebe. Osim navedenog, Osnovni sud je ukazao na to da su na osnovu Odluke Vlade Republike Srpske, MUP-a Republike Srpske i Sindikata MUP-a Republike Srpske, broj K/B-295/04 od 3. februara 2004. godine, utvrđeni kriteriji za utvrđivanje viška radnika tužene, te da je na osnovu navedenih kriterija apelant uvršten na konačnu listu viška radnika sa 87 negativnih bodova. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelant je znao da će mu radni odnos svakako prestati zbog negativnih bodova, te je, stoga, prihvatio da potpiše predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa kao najpovoljnije rješenje u toj situaciji.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-07-000 159 od 6. februara 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te na njega pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne činjenične i pravne razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Okružni sud je ukazao na to da je u predmetnom postupku nesporno da je Vlada Republike Srpske donijela odluku o smanjenju broja zaposlenih, kojom je utvrđen višak od 621 policajca koji trebaju biti otpušteni iz službe, te je određeno da će se svima koji zaključe sporazum o prestanku radnog odnosa isplatiti otpremninu u iznosu od po 6.000,00 KM. Također, Okružni sud je istakao da je nesporno da je apelant potpisao izjavu da je saglasan da mu radni odnos prestane kod tužene uz pravo na isplatu navedenog iznosa otpremnine. Okružni sud je istakao da predmetni sporazum nije ništav u smislu odredbe člana

103. ZOO-a, niti je rušljiv u smislu odredbe člana 111. ZOO-a, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Osim toga, Okružni sud je ukazao na to da bi apelantu, u slučaju da nije prihvatio da zaključi predmetni sporazum, radni odnos prestao, kao i ostalim radnicima koji su proglašeni viškom shodno odredbi člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je bio u zabludi prilikom potpisivanja predmetnog sporazuma, budući da takvi navodi nemaju uporišta u izvedenim dokazima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant nije bio u zabludi kada je pristao na potpisivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa kod tužene, kao i izjave kojom se odrekao prava na prigovor, odnosno da je njegova stvarna volja bila da mu prestane radni odnos na navedeni način, budući da se nalazio na listi radnika koji su imali negativne bodove i koji su proglašeni viškom.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-001 232 od 27. maja 2009. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da sporazum o prestanku radnog odnosa ne predstavlja slobodno izraženu volju ugovornih strana. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je apelant, nakon što je tužena zakonito provela postupak o utvrđivanju viška radnika

– policajaca, dao izjavu koja je prethodila zaključivanju predmetnog sporazuma, te potpisao sporazum o prestanku radnog odnosa 28. februara 2004. godine. Vrhovni sud je naveo da je višak radnika utvrđen na osnovu kriterija za određivanje tzv. negativnih bodova, pa budući da je apelant imao 87 negativnih bodova, uvršten je na listu viška radnika. Vrhovni sud je utvrdio da na osnovu obrazloženja nižestepenih presuda ne proizlazi činjenica koje bi ukazivala na to da je predmetni sporazum protivan bilo kojem prinudnom propisu, javnom poretku ili dobrim običajima. To ni apelant ne tvrdi, s obzirom na njegov iskaz prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, u kojem je naveo da je sporazum potpisao zato što bi i bez toga ostao bez posla zbog negativnog broja bodova, te da nije bilo nikakvog ni psihičkog ni fizičkog pritiska na njega, a u takvoj situaciji ne može biti govora o ništavosti tog sporazuma u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO-a. Samim tim Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan i apelantov zahtjev da se tužena obaveže da apelanta vrati na posao. Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud je zaključio da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, da osporena presuda nema nedostataka koji bi se odnosili na stranačku sposobnost, pa je apelantova revizija odbijena kao neosnovana, na osnovu odredbe člana 248. ZPP.

6. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa nije potpisao dobrovoljno, već da ga je na to prinudila tužena koja mu je saopštila da će dobiti otkaz ukoliko ne potpiše sporazum kojim mu se garantira isplata otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM. Apelant smatra da mu je odukama redovnih sudova uskraćeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi svojim odlukama legalizirali nezakonito postupanje tužene koja je mu prijetnjama i ucjenom prekinula radni odnos.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. U konkretnom slučaju, apelant osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, pozivajući se na povredu prava garantiranih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42-62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uvjeta: prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države, te da ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6

– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji presumpcija da se član 6. primjenjuje (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2231/06 od 23. novembra 2007. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a budući da nijednim propisom Bosne i Hercegovine nije regulirano da apelant kao državni službenik nema pravo na pristup sudu, te imajući u vidu osporene presude redovnih sudova, nesporno je da je apelant shodno domaćem pravu imao pristup sudu, pa je, prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U predmetnoj apelaciji apelant je, također, naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali na to da je povreda navedenih prava u predmetnom postupku moguća. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2334/09 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio