Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2391/09 (A. K.-G.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2391/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2391/09, rješavajući apelaciju Alme Kajdić-Gajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Kajdić-Gajić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 000583 08 U od 13. maja 2009. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 361/08 od 18. septembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02- 02-7007/99 od 29. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alma Kajdić-Gajić (u daljnjem tekstu: apelantica), trenutno boravi u Holandiji, koju zastupa Marjana Kulenović, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 27. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000583 08 U od 13. maja 2009. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R 361/08 od 18. septembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-02-02-7007/99 od 29. maja 2007. godine.
2. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-02-02-7007/99 od 29. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 361/08 od 18. septembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Banjoj Luci u Kozarskoj ul. broj 8, sprat II, stan broj 18 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelantica podnijela zahtjev ovom organu 26. novembra 1999. godine, kojim je zatražila vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava bila njena majka Suada Kajdić, na temelju ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog 9. jula 1973. godine sa „Preduzećem za izgradnju“ Banja Luka. U toku postupka utvrđeno je da je apelanticina majka umrla u Banjoj Luci 30. juna 1998. godine. Kao sporno u ovoj upravnoj stvari ovaj organ je istakao činjenicu da li je apelantica 30. aprila 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, odnosno u vrijeme njene smrti 30. juna 1998. godine. Utvrđujući navedenu činjenicu, Odsjek je izvršio uvid u Uvjerenje o apelanticinom prebivalištu broj 10-05/2-207-33469 od 20. juna 2003. godine koje je izdao Centar javne bezbjednosti Banja Luka, na temelju kojeg je utvrđeno da je apelantica od 30. januara 1976. godine imala prijavljeno prebivalište na predmetnom stanu pa sve do 30. septembra 1986. godine kada se odjavila i prijavila prebivalište u Beogradu. Utvrđeno je da je apelantica 21. marta 1984. godine u Beogradu, u Općini Savski Venac, zaključila brak sa Ljubomirom Gajićem, gdje je dalje nastavila da živi. Osim toga, utvrđeno je da apelantica nije bila obuhvaćena popisom stanovništva i nije bila registrirana za glasanje, a ti podaci se odnose za period od 1. aprila do 15. aprila 1991. godine, a da je 5. oktobra 1992. godine zatražila boravak u mjestu Zvole, te da joj je pasoš izdat 16. maja 1997. godine u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Briselu, slijedom čega je ovaj organ utvrdio da apelantica na dan smrti majke nije živjela i stanovala sa njom u Banjoj Luci. Ovaj organ je, također, poklonio vjeru iskazu svjedoka Mehmeda Sobe koji je bio predsjednik Kućnog savjeta u zgradi apelanticine pokojne majke (bivšeg nosioca stanarskog prava) 1991. i 1992. godine i koji je stanovao u stanu na istom ulazu u zgradu iznad stana bivšeg nosioca stanarskog prava. Ovaj organ je ocijenio iskaz svjedoka kao vjerodostojan, koji je izjavio da 1991. i 1992. godine apelantica nije stanovala sa svojom majkom u stanu na kojem traži povrat. Navedeni organ nije poklonio vjeru iskazima svjedoka Predraga i Nenada Gajić, braći apelanticinog supruga, smatrajući da im je u interesu da apelantica izvrši povrat predmetnog stana. S obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica živjela i stanovala u Beogradu poslije sklapanja braka 1984. godine, da nije bila član porodičnog domaćinstva bivšeg nosioca stanarskog prava – majke u momentu njene smrti 1998. godine, odnosno da 30. aprila 1991. godine nije živjela i stanovala zajedno sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
4. U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da je prvostepeni organ donio ispravno i na zakonu zasnovano rješenje, što nesporno proizlazi iz činjenice da apelantica nije imala prijavljeno prebivalište na adresi stana svoje majke, nosioca stanarskog prava, što je tokom trajanja prvostepenog postupka kao nesporno utvrđeno, odnosno da je 30. septembra 1986. godine izvršila odjavu mjesta prebivališta za Beograd. Ministarstvo je odbilo kao neosnovane apelanticine navode da prvostepeni organ uprave nije prihvatio kao valjane iskaze pojedinih svjedoka smatrajući da se tim izjavama ne može dati pravilan tretman iskaza saslušanih svjedoka, odnosno da takve izjave nemaju snagu dokaza, iako su ta lica potpisala svoje izjave, jer se, prema ocjeni ovog organa, svjedokom smatra samo ono lice koje je pred nadležnim organima saslušano u tom svojstvu, shodno odredbama čl. 161-169. Zakona o općem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02; u daljnjem tekstu: ZOUP). Također, ovaj organ je odbio kao neosnovan apelanticin žalbeni navod da navedeni organ nije saslušao svjedokinju Lejlu Demirović zato što je imenovana uredno pozvana na raspravu, ali se nije odazvala. Slijedom navedenog, ovaj organ smatra da je prvostepeni organ pravilno postupio donoseći osporeno rješenje, utvrdivši da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva bivšeg nosioca stanarskog prava, svoje pokojne majke, kao ni u vrijeme njene smrti 1998. godine, na što upućuju dokazi iz spisa predmeta. Dakle, ovaj organ prihvata stav prvostepenog suda da je apelantica živjela i stanovala u Beogradu, gdje je prvo studirala, a potom 1984. godine zaključila brak sa Ljubomirem Gajićem, da bi početkom 1992. godine sa suprugom otišla u inostranstvo gdje se i sada nalazi. Apelanticini navodi da je nakon sklapanja braka njena namjera i namjera njenog supruga bila da nastave živjeti u Banjoj Luci nisu ničim dokazani, pa se čine neprihvatljivim. Dakle, prema ocjeni Ministarstva, apelantica nije stekla uvjete za vraćanje u posjed predmetnog stana, u smislu odredbe čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona), pa je na osnovu odredbe člana 225. ZOUP-a riješeno kao u dispozitivu rješenja.
5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 000583 08 U od 13. maja 2009. godine apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud, razmotrivši tužbu i osporeni akt u skladu sa odredbom člana 30. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izreci presude, zaključivši da apelantica nije dokazala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke koja je preminula 1998. godine, iza koje je ostao predmetni stan koji apelantica potražuje, te da su nadležni organi uprave, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana, donijeli pravilnu i zakonitu odluku baziranu na potpuno pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Članom 15. Zakona o prestanku primjene Zakona propisano je da nosilac stanarskog prava iz člana 14. ovog zakona ima pravo da traži vraćanje stana u posjed, kao i član njegovog porodičnog domaćinstva iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), kojim je stavom 1. propisano da se korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu, dok je stavom 2. istog člana navedenog zakona regulirano da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina, ili više od pet godina, ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Osim toga, ovaj sud je ukazao na to da je postupak dokazivanja svojstva člana porodičnog domaćinstva reguliran odredbama ZOUP-a i kao takav predviđa da se od dokaznih sredstava mogu koristiti isprave, svjedoci, izjave stranke, vještaci i uviđaj koji je u vezi sa primjenom načela slobodne ocjene dokaza, ona služe pravilnom i potpunom utvrđivanju činjeničnog stanja i donošenju zakonite odluke. U konkretnom slučaju, apelantica je navela da se nedostatak provedenog postupka ogleda u propustu prvostepenog organa da pribavi podatke o identitetu lica koje je izvršilo odjavu njenog prebivališta 1986. godine, koje navode je ovaj sud odbio kao neosnovane zato što je članom 12. tada važećeg Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana („Službeni list SRBiH“ br. 29/77, 38/86, 1/88, 37/88 i 26/90) bilo propisano da prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta i boravišta, prijavljivanje promjene adrese stana, kao i prijavljivanje po odredbama prethodnog člana, vrši po pravilu lice koje se prijavljuje, dok za maloljetno lice prijavljivanje vrši roditelj, odnosno staratelj, a ako maloljetnik boravi u drugom mjestu, prijavljivanje vrši lice kod koga maloljetnik stanuje. Također, odbijeni su kao neosnovani apelanticini navodi da se rješenje prvostepenog organa uprave zasniva između ostalog i na potvrdi Kućnog savjeta izdatoj u vrijeme kada ta tijela više nisu postojala, jer uvidom u spis predmeta ovog organa proizlazi da je Zakon o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02 i 65/03) stupio na snagu 7. aprila 2002. godine, pa kako je članom 17. navedenog zakona propisano da zgradom upravljaju etažni vlasnici, odnosno zajednica etažnih vlasnika, počevši dakle od 7. aprila 2002. godine, to se apelanticini izneseni navodi, uvažavajući dan stupanja na snagu zakona i datum izdavanja potvrde, ukazuju neosnovanim. Osim toga, u pogledu apelanticinih sumnji o nečitkosti potpisa na potvrdi Kućnog savjeta, ovaj sud je konstatirao da nema ovlaštenje tumačiti autentičnost potpisa, s obzirom na to da to ulazi u domen rada vještaka grafološke struke, tako da se o spomenutom ne može raspravljati u upravnom sporu i da apelantica ima na raspolaganju druga pravna sredstva za pobijanje navedenog u postupku pred redovnim sudovima. Okružni sud je na kraju zaključio da apelantica ničim nije dokazala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke, odnosno činjenicu da je sa njom trajno živjela i stanovala 30. aprila 1991. godine, a niti na dan njene smrti 1998. godine, pa je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu na osnovu ovlaštenja iz člana 31. st. 1. i 2. ZUS-a.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene Zakona i člana 6. Zakona o stambenim odnosima, jer smatra da je upravnim organima ponudila i više nego što je potrebno dokaza u prilog tvrdnji da je bila član porodičnog domaćinstva svoje pokojne majke, ali da ti organi nisu htjeli pravilno primijeniti odredbe navedenog zakona, kao i pravila upravnog postupka, odnosno pravilno izvesti sve predložene dokaze i potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje, te za svoju odluku dati jasne razloge. Stoga, smatra da su takvim postupanjem samo legalizirali očigledne nezakonitosti u pogledu vođenja upravnog postupka i spora, te da se ovakvim postupanjem očigledno radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Tvrdi da se 1990. godine sa suprugom vratila u Banju Luku u stan svoje pokojne majke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su organi uprave i Okružni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom, ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović