Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2450/09 (D. I.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Bračna stečevina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2450/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2450/09, rješavajući apelaciju Džemala Ibrakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Ibrakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000150 od 16. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 388 od 7.

novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemal Ibraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000150 od 16. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 388 od 7. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-133/98 od 1. decembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Amire Šišić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se utvrdi da nekretnine označene po novom premjeru kao k.č. broj 1540/01 k.o. Klopče i upisane u p.l. br. 425/01 k.o. Klopče, koje po starom premjeru odgovaraju k.č. br. 41/1, k.č. br. 41/2, k.č. br. 41/3 i k.č. br. 41/7 upisane u zk. ul. broj 204 k.o. Klopče, u naravi stambena zgrada sa pripadajućim zemljištem, predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, pa je apelant dužan trpjeti upis suvlasničkog dijela od ½ u katastarskom operatu i Zemljišnoknjižnom uredu na ime tužiteljice i diobu navedenih nekretnina na način da tužiteljici pripadne u posjed dio koji odgovara njezinom suvlasničkom dijelu od ½. Istom presudom tužiteljica je obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.803,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je članom 251. stav 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/05 i 41/05) propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine, a da je članom 252. stav 1. istog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako se nisu drugačije dogovorili. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je zaključio da su stranke na glavnoj raspravi sporazumno izvršile diobu pokretnih stvari stečenih tokom trajanja bračne zajednice koja je razvedena 1983. godine, međutim, što se tiče stambene zgrade (u daljnjem tekstu: sporna kuća), ovaj sud je zaključio da je kuća izgrađena od sredstava koje je apelantov otac dobio na ime eksproprirane zemlje, te da je tužiteljicin doprinos kroz rad u domaćinstvu i obavljanju fizičkih poslova u odnosu na apelantov doprinos kroz lični dohodak i fizički rad u izgradnji sporne kuće neznatan da bi tužiteljica po tom osnovu mogla steći suvlasništvo na njoj. Osim toga, Općinski sud je zaključio da sporna kuća ne čini bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta u smislu navedene odredbe zakona, jer se ne radi o imovini koju su stekli zajedničkim radom za vrijeme trajanja braka, odnosno jer je izgrađena sredstvima koje je apelantov otac dobio na ime eksproprijacije zemlje, te predstavlja apelantovu posebnu imovinu, koju je on naslijedio nakon smrti majke, zbog čega je upisan u Zemljišnoknjižnom uredu i katastarskom operatu kao vlasnik kuće sa dijelom 1/1. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju odredbi čl. 386. stav 2. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-07-000 388 od 7. novembra 2007. godine tužiteljicinu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da sporna kuća sa pripadajućim zemljištem predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta, pa je apelant dužan trpjeti upis suvlasničkog dijela od ½ u katastarskom operatu i Zemljišnoknjižnom uredu na tužiteljicino ime, te diobu navedenih nekretnina na način da tužiteljici pripadne u posjed dio koji odgovara njezinom suvlasničkom dijelu od ½ i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.228,40 KM.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantova žalba osnovana jer je uvidom u spise predmeta prvostepenog suda kao i ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza utvrdio da prvostepeni sud nije potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 251. st. 1. i 2. Porodičnog zakona propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, te da pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom bračnom drugu. Članom 252. stav 1. istog zakona je regulirano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako drugačije nisu ugovorili. Uvidom u nalaz vještaka geodetske struke kao i njegov iskaz koji je dao na glavnoj raspravi održanoj 2. novembra 2006. godine, Kantonalni sud je utvrdio da je vještačenjem konstatirano da sporna kuća nije bila predmet nasljeđivanja apelanta iza smrti njegove majke, na koji nalaz i mišljenje vještaka apelant nije imao primjedbi, nakon čega je ovaj sud zaključio da je sporna kuća bračna stečevina tužiteljice i apelanta, da su apelant i tužiteljica suvlasnici na toj imovinu u jednakim suvlasničkim dijelovima, kao i da apelant nije dokazao da je kuća nasljedstvo iza majke i da predstavlja njegovu posebnu imovinu. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da tuženi nije dokazao, odnosno da nije ponudio niti jedan dokaz za svoju tvrdnju da sporna kuća nije stečena za vrijeme trajanja braka njega i tužiteljice i zbog čega ne bi trebala ulaziti u bračnu stečevinu, a osim toga nije osporavao činjenicu da je gradnja kuće započeta i dovršena za vrijeme trajanja braka sa tužiteljicom. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da tužiteljica nije materijalno doprinosila izgradnji kuće jer nije bila nigdje zaposlena, ocjenjujući da su, shodno navedenim odredbama zakona, njihovi udjeli jednaki bez obzira na eventualan različit njihov doprinos u sticanju te imovine. Činjenica da su apelantovi roditelji dio novca od eksproprirane zemlje i dio materijala sa srušene stare kuće ugradili u spornu kuću može se smatrati kao njihov poklon apelantu i tužiteljici, što u skladu sa članom 251. stav 2. Porodičnog zakona, ulazi u bračnu stečevinu. Zbog svega navedenog, ovaj sud je primjenom člana 229. tačka 3. ZPP tužiteljicinu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je udovoljio njenom tužbenom zahtjevu, jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je primjenom člana 229. tačka 3. ZPP odlučio kao u izreci presude. S obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom, ovaj sud je obavezao apelanta da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.228,40 KM.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000150 od 16. aprila 2009. godine apelantova revizija izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000388 je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je sporna kuća stečena zajedničkim radom tokom trajanja bračne zajednice tužiteljice i apelanta, da tuženi nije dokazao da je kuća nasljedstvo iza majke, pa je, stoga, ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da je ocjena dokaza pred drugostepenim sudom obuhvaćena povredama odredaba parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP. Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud za svoju presudu dao pravilne i potpune razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Vrhovni sud je na kraju zaključio da apelant nije dokazao da je imovina koja je predmet spora njegova posebna imovina, u smislu odredbe člana 254. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, pa je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da su u konkretnom slučaju sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo jer tvrdi da sporna kuća predstavlja njegovu posebnu imovinu stečenu u ostavinskom postupku iza umrlih roditelja, drugim riječima da se radi o imovini koja nije stečena zajedničkim radom apelanta i tužiteljice. Apelant ističe da nisu tačni navodi vještaka da sporna kuća nije bila predmet ostavinskog postupka koji je nakon smrti njegove majke vođen pred Općinskim sudom. Tvrdi da je vještak samo na osnovu rješenja tog suda, a koje stanje ne odgovara stanju u ostavinskom spisu, zaključio da sporna kuća nije bila predmet nasljeđivanja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su zaključili da je osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev jer je, u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona (čl. 251. st. 1. i 2. i čl. 252. stav 1), tužiteljicin doprinos u sticanju zajednički stečene imovine u braku jednak apelantovom doprinosu, na temelju čega joj pripada suvlasnički dio od ½ sporne kuće, a i apelant ničim nije dokazao da sporna kuća predstavlja njegovu posebnu imovinu koju je stekao u ostavinskom postupku nakon smrti roditelja. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije su paušalni i nepotkrijepljeni bilo kakvim argumentima i kao takvi su očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2450/09 (D. I.) | Sudska praksa | Aktio