Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2536/09 (M. N.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2536/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 2536/09, rješavajući apelaciju Mladenka Nenadića osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladenka Nenadića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-002351 od 26. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladenko Nenadić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brezika, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, koga zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-002351 od 26. maja 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-07-000455 od 6. oktobra 2008. godine obavezan je tuženi Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, na ime neisplaćenog dijela razlike neto plaće za vremenski period od 1. aprila 2004. godine, pa do 30. septembra 2005. godine, po osnovu angažmana apelanta kao šefa Pododjela - Službe za zapošljavanje u Odjelu za stručne i administrativne poslove Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, isplati iznos od 15.562,62 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. septembra 2005. godine, pa do isplate. Stavom II iste presude obavezan je tuženi da apelantu, na ime neisplaćenog dijela razlike neto plaće za vremenski period od 1. oktobra 2005. godine, pa do 31. maja 2006. godine, po osnovu angažmana apelanta kao v.d. direktora Zavoda za zapošljavanje Brčko Distrikta BiH, isplati iznos od 6.723,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to počev od 31. maja 2006. godine, kao i da apelantu na ime naknade troškova postupka, isplati iznos od 2.400,00 KM, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 9. jula 2007. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate iznosa razlike neisplaćene neto plaće u iznosu od 13.344,12 KM za vremenski period od 1. aprila 2004.godine pa do 30. septembra 2005. godine kao i isplate iznosa razlike neisplaćene plaće u iznosu od 7.232,57 KM za vremenski period od 1. oktobra 2005. godine pa do 31. decembra 2006. godine uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, kako je to pobliže opredijeljeno istom tužbom. Osnovni sud je proveo postupak izvođenjem velikog broja dokaza koji su uključivali saslušanje stranaka u parničnom postupku, izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju tuženog kao i u njegova opšta akta te proveo vještačenje vještaka ekonomske struke. Po ocjeni Osnovnog suda, nesumnjivo proizilazi da su donošenjem predmetnih odluka od strane organa tuženog poduzete konkretne mjere i radnje u cilju ustroja i funkcioniranja Pododjela - Službe za zapošljavanje Brčko Distrikta BiH pa je u okviru toga apelant faktički i efektivno obavljao određene poslove i to u vremenskom periodu od 1. aprila 2004. godine do 30. septembra 2005. godine. Kako je Osnovni sud naveo, apelant je u svojstvu v. d. direktora obavljao faktički i efektivno odgovarajuće poslove u Zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta BiH i to u vremenskom periodu od 1. oktobra 2005. godine pa sve do 31. decembra 2006.godine, kada je Zavod za zapošljavanje Brčko Distrikta BiH izdvojen iz sastava Vlade Brčko Distrikta BiH. Međutim, u vremenskom periodu od 1. aprila 2004. godine zaključno do 30. septembra 2005. godine apelantu je, za obavljene poslova u Pododjelu - Službi za zapošljavanje, inače pozicionirano i u okviru Odjela za stručne i administrativne poslove Vlade Brčko Distrikta BiH, faktički stvarno isplaćivana neto plaća u mjesečnom iznosu od 1.119,87 KM, a umjesto mjesečnog iznosa pripadajuće neto plaće od 1.984,46 KM, određene za poziciju Šefa Pododjela u navedenom Odjelu Vlade Brčko Distrikta BiH. Navedeno je da je u vremenskom periodu od 1. oktobra 2005. godine, zaključno do 31. maja 2006. godine, dakle u vrijeme kada je isti obavljao faktički poslove v. d. direktora Zavoda za zapošljavanje Brčko Distrikta BiH, apelantu je faktički i stvarno isplaćivana neto plaća u mjesečnom iznosu od 1.213,02 KM, a umjesto mjesečnog iznosa pripadajuće neto plaće od 2.053,45 KM, određene za poziciju direktora Zavoda za zapošljavanje Brčko Distrikta. Po ocjeni Osnovnog suda funkcija apelanta, ostvarivana u tom periodu kroz efektivno obavljanje navedenih poslova, odgovara poziciji i rangu šefova drugih Pododjela i to u okviru Odjela za stručne i administrativne poslove Vlade Brčko Distrikta BiH, koji su za obavljene poslove i ostvarivali realno pripadajuće iznose bruto plaće i neto plaće. Navedeno je da je evidentno kako u ovom slučaju apelant za efektivno obavljene poslove nije ostvario pripadajuće mjesečne iznose neto plaća odnosno ukupan iznos neto plaće u kompletnom navedenom vremenskom periodu, a kako je to sve pobliže i naveo Osnovni sud u izreci prvostepene presude. Kako je zaključio Osnovni sud, iznijete činjenice nesumnjivo proizilaze kako iz raspoložive materijalne dokumentacije spisa, tako i iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke M. Ž. od 7. aprila 2008. godine, pri kojem je isti vještak zaključno u cjelosti ostao i na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. aprila 2008. godine, a kojem je Osnovnim sud poklonio punu vjeru kao objektivnom i stručnom. Navedeno je da je imajući u vidu sve naprijed iznijeto, Osnovni sud odlučio kao u izreci presude shodno odredbi člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine 254. stav 1. («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH».; broj 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06: u daljnjem tekstu: ZPP BD) u vezi sa članom 359. istog zakonskog propisa, i shodno odredbi člana 59. Zakona o radu Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH". br. 7/00, 8/03, 33/04 i 29/05). I konačno, kako se radi o dospjeloj a neisplaćenoj obavezi tuženog prema apelantu, Osnovni sud je temeljem odredbe člana 277. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima i odredbe i člana 3. Zakona o visini zatezne kamate Brčko Distrikta BiH, apelantu pored dosuđenog iznosa na ime neisplaćenog dijela plaća, dosudio i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu i to na iznos od 15.562,62 KM počev od 30. septembra 2005. godine pa do isplate, a na iznos od 6.723,44 KM počev od 31. maja 2006. godine pa do isplate.
4. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-08-002351 od 26. maja 2009. godine žalba tuženog je usvojena, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev u cjelosti odbijen. Kako je zaključio Apelacioni sud, s pravom žalba tuženog ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno cijenio isprave i posredno izvedene dokaze, jer je odluka o tužbenom zahtjevu zasnovana isključivo na tim dokazima. Naime, Gradonačelnik Brčko Distrikta BiH donio je odluku broj: 01-014.003653/04 od 6. aprila 2004 godine o privremenom objedinjavanju Biroa za zapošljavanje Brčko Distrikta BiH. Nadalje, važećom odlukom od 1. septembra 2004. godine broj- 01- 014.003653/04-2 apelant je imenovan za šefa službe (koordinatora), dok je njegova plata, kao i plata ostalih zaposlenih u Birou za zapošljavanje, određena organizacionim kodom 108 odnosno utvrđeno je da će se isplaćivati plata određena rebalansom budžeta Brčko Distirikta BiH za 2004. godinu od momenta njegovog usvajanja. Konačnom odlukom o imenovanju apelanta za v.d. direktora Zavoda za zapošljavanje Brčko Distrikta BiH od 11. oktobra 2005. godine, broj: 01-014-010630/05, utvrđena plata sa organizacionog koda 108 Odjeljenja za stručne i administrativne poslove, platni razred VIII-4. Dakle na osnovu isprava u spisu, koje od stranaka nisu osporene, slijedi da je apelant postavljen za šefa službe (koordinatora) na osnovu odluke o privremenom objedinjavanju Biroa za zapošljavanje, koji kao organ u organizacionom smislu do donošenja odluke nije bio formiran u tom obliku, pa ni plate zaposlenih do donošenja odluke nisu bile određene, odnosno usklađene sa platama drugih pododjeljenja. Kako je naveo Apelacioni sud, prvobitnom odlukom određeno je da će se plate isplaćivati prema platama određenim rebalansom budžeta, organizacioni kod 108, da bi u odluci od 11. oktobra 2005. godine konačno i bila određena plata prema platnom razredu VIII-4, sa organizacionog koda 108. Istaknuto je da navedena odluka nije izmijenjena, niti je na bilo koji način stavljena van snage, dakle važeća je, a tužbom se ne dovodi u sumnju da je isplaćena plata apelantu u skladu sa navedenim odlukama. Nadalje, kako je naveo Apelacioni sud, iz zakonske odredbe člana 57. Zakona o radu proizilazi da se plata zaposlenog određuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom ili Ugovorom o radu. Obzirom da je Odlukom Gradonačelnika Brčko Distrikta BiH broj 01-014-009480/04 od 17. jula 2006. godine data saglasnost na Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji radnih mjesta Zavoda za zapošljavanje, kada je i stupila na pravnu snagu (odnosno Pravilnik), to apelantu, po ocjeni Apelacionog suda, za navedeni period pripada plata utvrđena Odlukom Gradonačelnika, od 11. septembra 2004. godine odnosno 11. oktobra 2005. godine. To što su šefovi Pododjeljenja u navedenom periodu imali veću platu, te pomenutim Pravilnikom plata apelanta kao direktora Zavoda za zapošljavanje izjednačena sa platom šefova Pododjeljenja (na osnovu kojih pokazatelja je vještačenjem utvrđena visina potraživanja), po mišljenju Apelacionog suda, ne opravdava zaključak prvostepenog suda da je i apelant morao imati platu u rangu ostalih šefova Pododjeljenja, na osnovu kojih pokazatelja je vještačenjem utvrđena visina potraživanja, iz razloga što se odredbe Pravilnika ne mogu retroaktivno primjenjivati (član 444. Pravilnika). Navedeno je da je radno mjesto apelanta kao šefa službe Biroa za zapošljavanje uspostavljeno je 2004. godine, kada je plata apelantu određena Odlukama gradonačelnika, za radno mjesto koje je obavljao, a to je plata, kako je zaključio Apelacioni sud, koja mu je i isplaćena. Iz svih navedenih razloga, ocijenjeno je da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, pa je Apelacioni sud primjenom odredbe člana 301. stav 1. tačka 1. ZPP BD uvažio žalbu tuženog te preinačio prvostepenu presudu i u konačnici odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom. .
5. Apelant je naveo da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da presuda Apelacionog suda nije pravilna i zakonita, imajući u vidu provedeni dokazni postupak te ističe da mu plate nisu isplaćivane prema Odlukama Gradonačelnika Brčko Distrikta iz 2004. i 2005. godine, već su mu isplaćivane znatno niže plate, kako je to pravilno utvrdio Osnovni sud Brčko Distrikta. Čak i slučaju da se, po mišljenju apelanta, prihvati stav Apelacionog suda da je Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zavoda za zapošljavanje stupio na snagu 17. jula 2006. godine, kada je Gradonačelnik Brčko Distrikta BiH dao saglasnosti na Pravilnik, te da se taj akt ne može retroaktivno primjenjivati, apelant smatra da mu je opet isplaćivana manja plata od one koju je trebao imati. I sam Apelacioni sud u svojoj presudi navodi da je apelantu za taj period plata bila određena Odlukom Gradonačelnika. Problem je međutim što plata u tom iznosu apelantu nije isplaćivana, s obzirom da je bruto plata apelanta trebalo da iznosi 2.840,00 KM koliko su iznosile plate za platni razred VIII-4, a plata je faktični iznosila 1.793,44 KM. S obzirom na ovakvu Odluku Apelacionog suda, apelant smatra da je u konkretnoj pravnoj stvari počinjena povreda prava na imovinu, radi čega apelant i podnosi ovu apelaciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženjima osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović