Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2572/09 (M. G.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2572/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012.godine, u predmetu broj AP 2572/09, rješavajući apelaciju Mukadesa Glumičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mukadesa Glumičića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-09- 000 090 od 10. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-283/05 od 5. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mukades Glumičić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Sabira Baraković, advokat iz Doboja, podnio je 11. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-09-000 090 od 10. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-283/05 od 5. januara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-283/05 od 5. januara 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi I. R. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete nastale na pećnici pekarske peći u njegovoj pekarskoj radnji isplati ukupan iznos od 889,00 KM kao i sa zahtjevom da mu tuženi na ime naknade štete nastale nemogućnošću izdavanja pekare apelanta u zakup u periodu od 1. juna 2005. godine do 15. jula 2005 godine isplati ukupan iznos od 750,00 KM, sve sa zateznom zakonskom kamatom počev od 20. jula 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz troškove postupka koliko isti budu iznosili. Stavom drugim izreke presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Kako je naveo Osnovni sud, sporno je da li je tuženi obavezan apelantu naknaditi tražene iznose na ime štete zbog vađenja i odnošenja specijalnih opeka iz ložišta - poda pećnice pekarske peći i na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti izdavanja pekare u zakup drugim zainteresovanim licima za vrijeme dok apelant nije izvršio sanaciju pekarske peći - pećnice, shodno opredijeljenom tužbenom zahtjevu. Navedeno je da se prema odredbi člana 567. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br 29/78: u daljnjem tekstu: ZOO), ugovorom o zakupu obavezuje zakupodavac da određenu stvar preda zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća-određenu zakupninu, shodno kojoj odredbi su apelant i tuženi i zaključili Ugovor o zakupu pekare 2000. godine. Nije sporno, po mišljenju Osnovnog suda, da je apelant kao vlasnik pekare odnosno nasljednik ranijeg vlasnika predao pekaru, kao individualno određenu nepokretnu stvar, na upotrebu tuženom kao zakupcu odnosno da se tuženi već nalazio u zakupu iste te pekare na osnovu Ugovora prethodno zaključenog sa ocem apelanta. Osim toga, kako je naveo Osnovni sud, iz priloženog Ugovora o zakupu pekare, zaključenog između parničnih stranaka 2000. godine, utvrđeno je da je predmetom zakupa bila i jedna zemljana peć na čvrsto gorivo koja se nalazilo smještena u dijelu radionice - pekare bez inventara (član 2. Ugovora). Međutim, iz odredbe Ugovora izričito ne može utvrditi da li je ta peć na čvrsto gorivo predata ispravna, ali je po mišljenju Osnovnog suda bila ispravna obzirom da je i tuženi u pekari nastavio obavljati svoju pekarsku djelatnost. Kako je dalje naveo Osnovni sud, nije sporno da je otac apelanta, kao raniji vlasnik pekare, napustio pekaru zbog ratnih dejstava i da mu je ona vraćena nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, ali da je prije nego što je tuženi sa ocem apelanta zaključio ugovor o zakupu, tu pekaru koristilo drugo lice S. D, na osnovu dogovora o zakupu zaključenog sa „Dobojinvestom“ koji je kao pravno lice napuštene poslovne prostore davao u zakup trećim licima. U konkretnom slučaju, kako je naveo Osnovni sud, tuženi kao zakupac lično nije učinio nikakve dodatke na pekarskoj peći odnosno nije ličino izvršio polaganje vatrootpornih, specijalnih opeka na dno peći, ali je to učinio njegov prethodnik koji mu je taj dodatak prodao prema prethodno navedenom. Sud se zatim pozvao na relevantne odredbe ZOO kojim su propisane obaveze zakupca da će stvar upotrebljavati kao dobar privrednik, na način kako je predviđeno ugovorom te da odgovara za štetu koja nastane upotrebom stvari protivno ugovoru ili njenoj namjeni (član 581.). Nadalje je navedeno da je zakupac u smislu člana 585. ZOO dužan čuvati zakupljenu stvar te je vratiti neoštećenu, da ne odgovara za istrošenost stvari koja nastaje redovnom upotrebom te da je, ukoliko je izvršio promjene na stvari, po isteku zakupa stvar dužan vratiti u stanju u kome mu je predata u zakup. Međutim navedeno je da je članom 585. stav 5. ZOO određeno da zakupac može odnijeti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njenog oštećenja ali da ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja. Zbog toga je tuženi, po mišljenju Osnovnog suda, „u vezi sa navedenom zakonskom odredbom, mogao odnijeti navedene opeke bez oštećenja stvari odnosno pekarske peći, a dokaz koje činjenice je prema odredbi člana 123 stav 1. Zakona o parničnom postupku“ (u daljnjem tekstu: ZPP RS) bio na apelantu. Navedeno je da je prilikom predlaganja dokaza vještačenjem po vještaku gradevinske struke, apelant je po punomoćniku na zapisniku sa pripremnog ročišta, a što je kasnije uvedeno i u rješenje o određivanju vještaka, predložio vještačenje samo na okolnosti visine štete odnosno vrijednosti uložene od strane apelanta za sanaciju peći, kako bi je doveo u redovno stanje, a nakon provedenog vještačenja tužilac je po punomoćniku u skladu sa nalazom vještaka građevinske struke S. B. od 13. novembra 2008. godine i opredijelio konačno tužben i zahtjev u pogledu visine tražene štete. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tuženi prilikom vađenja opeka iz dna peći izvršio oštećenja ostalog dijela peći i da je po tom osnovu pretrpio oštećenja da bi imao pravo na tražene vidove i iznose štete, pa je shodno navedenom i donio odluku kao u izreci presude, obzirom na pomenute zakonske odredbe.

4. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-09-000 090 od 10. juna 2009. godine, koju je apelant primio 17. juna 2009. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude prvostepeni sud proveo sve dokaze koje su parnične stranke predlagale, na osnovu kojih je raspravio sve pravno relevantne činjenice koje su mogle biti od uticaja na ishod spora u ovoj parnici. Kako je naveo Okružni sud, prvostepeni sud je utvrdio da je među strankama bilo nesporno da su apelant i tuženi 28. decembra 2000. godine zaključili Aneks ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora-pomoćne zgrade površine 77 m u Doboju radi obavljanja poslovne djelatnosti i korištenja prostora u funkciju pekare. Po ocjeni Okružnog suda suda pravilno je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu i za istu je dao dovoljne činjenične i pravne razloge koje je prihvatio i Okružni sud, jer isti žalbenim navodima apelanta nisu dovedeni u osnovanu sumnju. Navedeno je da je prvostepeni sud odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donio ocjenom neposredno izvedenih dokaza i to iskaz svjedoka S. D, S. S, B. P. i K. G, kao i iskaz tuženog saslušanog u svojstvu parnične stranke, koje je doveo u vezu sa provedenim materijalnim dokazima - Ugovorom o prodaji pokretnih stvari zaključenim dana 15. septembra 1999. godine između tuženog i S. D, Ugovorom o zakupu poslovnog prostora-pekare zaključenog dana 28. decembra 2000. godine između parničnih stranaka, kao i zapisnikom JP „Dobojinvest" Doboj sačinjenog dana 13. decembra 1996. godine prilikom primopredaje predmetne pekare S. D. kao novom zakupcu. Kako je zaključio Okružni sud, prvostepeni sud je pravilno postupio kad se prilikom odlučivanja o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta pozivao na odredbu članova 567., 581. i 585. stav 5. ZOO koji propisuju institute zakupa, upotrebe stvari prema ugovoru od strane zakupca i vraćanja zakupljene stvari. Po ocijeni Okružnog suda iz pomenutog zapisnika JP „Dobojinvesta" od 13.12.1996. godine se vidi da je zakupcu S. D. predata pekara u devastiranom stanju i da su između ostalog iz zidane peći u pekari izvađene ploče pećnice, što potvrđuje navode iz iskaza svjedoka S. D. i S. S, kao i iskaza tuženog, koji su naveli da su u pećnici peći na čvrsto gorivo nedostajale specijalne vatrootporne opeke bez kojih peć nije mogla funkcionisati, radi čega je S. D. iste opeke kupio i iznova u peć postavio, a kasnije kompletnu pekarsku opremu zajedno sa peći prodao tuženom za 15.000,00 KM. S toga je, po ocjeni Okružnog suda, osnovano prvostepeni sud poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka i tuženog, jer isti nisu u suprotnosti sa provedenim materijalnim dokazima, te je pravilno cijenio da iako se u članu 1. Ugovora o kupoprodaji od 15. septembra 1999. godine navodi da je predmet prodaje između ostalog i jedna zemljana peć, ista nije mogla biti predmet prodaje. Naime, prodavac S. D. nije bio njen vlasnik pošto se peć već prilikom njegovog ulaska u zakupni odnos sa „Dobojinvestom" nalazila u pekari apelanta, pa su se kao predmet prodaje mogle pojaviti samo vatrootporne opeke koje je tuženi izvadio iz peći i odnio sa sobom prilikom izlaska iz pekare i predaje iste tužiocu u posjed. Obzirom da se predmetne opeke smatraju dodatkom na zemljanoj peći, koje je tuženi kupio od S. D. zajedno sa ostalom pekarskom opremom, to i po mišljenju Okružnog suda tuženi prema članu 585. stav 5. ZOO nema obavezu da po ovom osnovu naknadi štetu apelantu, pogotovo jer apelant tokom postupka nije dokazao da je tuženi prilikom vađenja opeka oštetio peć i time mu prouzrokovao štetu. Iz svih navedenih razloga,navedeno je da Okružni sud smatra da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude prvostepeni sud raspravio nespornim navode parničnih stranaka i provedenim dokazima sve pravno relevantne činjenice koje su mogle biti od uticaja na ishod spora u ovoj pravnoj stvari. Zatim je navedeno da je prvostepeni sud donio pobijanu presudu, uz pravilnu primjenu materijalnog prava i na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je Okružni sud zaključio da istaknuti žalbeni navodi apelanta nemaju uporišta u stanju spisa predmeta, ni navedenim razlozima iz obrazloženja pobijane presude, jer su u istoj dati dovoljni i činjenični pravni razlozi koje je u svemu prihvatio i Okružni sud te je, na osnovu ovlaštenja iz člana 226. ZPP RS, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i pobijanu prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i na zakonu zasnovanu.

5. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u konkretnom predmetu nije pravilno ni potpuno utvrđeno činjenično stanje niti pravilno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su zaključci sudova pogrešni i da je sud zbog takvog rezonovanja povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje. Ovo iz razloga što su nižestepeni sudovi potpuno pogrešno i na štetu apelanta vršili ocjenu provedenih dokaza što je rezultiralo donošenjem nezakonite presude budući da je po apelantu nesporno proizilazi da su apelant i otac apelanta tuženom izdali u zakup vlastiti poslovni prostor i zemljanu pekarsku peć na čvrsto gorivo koja se nalazi u tom prostoru, da je peć bila u ispravnom stanju i da je kao takvu tuženi uzima u zakup. Dalje apelant smatra da je sud pogriješio kada je zaključio da tuženom pripada pravo da iz apelantove peći odnese podnu opeku i da zbog toga nije u obavezi da apelantu naknadi štetu koju je apelant pretrpio Apelant je naveo da se sud obrazlažući svoju odluku pozvao na iskaz tuženog i svjedoka koje je predložio tuženi, te na ugovoru o prodaji pokretnih stvari navodno sačinjen 15. septembra 1999 godine i ovjeren pod brojem br.Ov. 23144 od 10. juna 2005 godine. Međutim apelant smatra da taj ugovor ne može biti dokaz za utvrđivanje bitnih činjenice jer je isti naknadno sačinjen (kada je tuženi od apelanta saznao da će biti tužen za pričinjenu štetu) i u tekstu kako odgovara tuženom a samo s ciljem da tuženi izbjegne odgovornost za pričinjenu štetu tužiocu. Donoseći pobijanu presudu prvostepeni i drugostepeni sud su se, po mišljenju apelanta, pogrešno pozvali na odredbe člana 585. stav 5 ZOO. S toga apelant traži da Ustavni sud ispita pravilnost ocjene dokaza a time i postojanje povrede prava na pravično suđenje, jer bi se u suprotnom u sporovima u kojim nije dopuštena reviziji stvarao prostor da sudovi nepravilnom ocjenom izvedenih dokaza donose nepravilne i nezakonite odluke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju kao posljedici proizvoljne ocjene provedenih dokaza i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Razmatrajući apelantove navode u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta. Okružni sud je našao da je ocjena dokaza od prvostepenog suda bila pravilna, te da nije bila suprotna relevantnim odredbama ZPP RS. Stoga je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud potpuno utvrdio i činjenično stanje i iz istog izveo ispravne zaključke. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je izveo dokaze predložene od obje parnične stranke te da je odluku o tužbenom zahtjevu apelanta donio na osnovu sveukupne analize izvedenih dokaza, uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ukazuju da je ocjena dokaza bila proizvoljna odnosno da je izvršena na štetu apelanta.

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, odnosno dali razloge zašto smatraju da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2572/09 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio